U posljednjih nekoliko godina filmska produkcija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini doživljava kvalitativno buđenje. U onim teškim i sumornim ratnim godinama nije bilo uvjeta niti novaca za snimiti dobar film, osobito u BiH, gdje je prosječnom čovjeku bilo na pameti sačuvati goli život, a ne snimati filmove. Za to vrijeme u Hrvatskoj su vlasti podobni redatelji postavljali kazališne komade i snimali filmove za koje su iz državnih sredstava dobivali značajne svote novca, a od kvalitete, u većini slučajeva, nije bilo ni traga; u tom se smislu dovoljno sjetiti filmskih promašaja poput «Olujnih tišina», [/I[I]]«Gospe», [/I[I]]«Četveroreda» i sličnih uradaka u kojima su dijalozi i gluma bili na razini pučkoškolskih igrokaza, a scenarij u službi oplakivanja uvijek neke tragične nam povijesti. Redatelji i scenaristi dobro su pazili na autocenzuru, a na premijerama takvih uradaka redovito je sjedila politička garnitura koja se u filmsku ili kazališnu umjetnost razumjela koliko i autor ovih redaka u nuklearnu fiziku (čitaj=niti malo!).
Ipak, čini se da se u zadnjih godinu – dvije, stanje blago popravlja i da se u mraku tog tunela u koji je bio zapao domaći film nazire svjetlo koje bi moglo ukazivati na bolja filmska vremena. Moglo bi se reći da BiH film u tom smislu krupnijim koracima korača naprijed, nego li je to slučaj sa hrvatskom filmskom umjetnošću. Sjetimo se samo Tanovićevog «Oscarom» ovjenčanog uratka «Ničija zemlja» te u ove dane aktualnih BiH filmova «Grbavica» i «Go west», od kojih ovaj prvi već bere filmske nagrade po Europi. Uzalud su neki hrvatski nazovi-kulturni, krugovi, prožeti političkim motivima, dakako, pokušali Tanovićev ili sada Imamovićev film («Go west») prilijepiti nizu, barem uvjetno, hrvatskih filmskih uradaka i tako prigrabiti pokoji listić lovorika kojima su ta djela (bila) ovjenčana; uzalud; ipak su to, mora se priznati, djela bosansko-hercegovačkih autora, plod njihovog rada i talenta, iako su u tim filmovima glumili i hrvatski glumci. Prisvajati, primjerice, «Ničiju zemlju» samo zato što u tom filmu glume hrvatski glumci bilo bi ravno pokušaju prisvajanja «Hitne službe» samo zato što tamo glumi Goran Višnjić.
Bez obzira na navedeno, valja priznati sa se uradcima poput «Kako je počeo rat nam mom otoku», [/I[I]]«Družba Isusova», «Konjanik» ili «Što je muškarac bez brkova» i hrvatska filmska umjetnost malo po malo izvlači iz blata u koje je bila zapala u zadnjem desetljeću minulog stoljeća. To je dobar znak, naravno, i treba vremena za videti do čega će taj proces dovesti.
Demokratskim procesima na ovim stranama te integracijama u Europsku Uniju sva umjetnost će se, vjerujemo, osloboditi okova politike; tako i ona filmska. Sloboda stvaralaštva nipošto nije, niti smije biti, s druge strane, alibi za postizanje vlastitih ciljeva ili izravnavanje računa, ili se pretvoriti u gaženje vrijednosti drugih. Umjetnost je uvijek u službi istine i pravde, u službi poštivanja dostojanstva svakog čovjeka. Zato umjetnost, naravno; i filmska, mora voditi računa o činjenici da sloboda ne znači samovolju koja ugrožava drugoga, njegov inetgritet, stavove i vrednote koje su mu svete. Kakva je tvoja duša, takvi su i tvoji međuljudski odnosi; koliko umjetnik poštuje sebe i vlastite vrednote, toliko će poštivati i sve druge; i drugačije. I pognuti glavu pred istinom.
Post je objavljen 28.02.2006. u 19:23 sati.