Arhangel
16.02.2006., četvrtak
Sramota i licemjerje okupatora
Svo licemjerje i dvostruka mjerila imperijalne američke politike pokazala su se zornima u svoj svojoj grozoti ovih dana kada su pred oči svjetske javnosti izišli novi dokazi o zlostavljanjima u zloglasnom bagdadskom zatvoru Abbu Ghraib, zlostavljanjima koja od osvajanja Iraka nad zatvorenicima sustavno, planski i smišljeno provode američki vojnici. Zvjerska ponižavanja koja se provode nad tamošnjim iračkim zatvorenicima dostojna su usporedbe sa najsurovijim prizorima iz srpskih logora u Bosni za vrijeme rata na ovim stranama ili usporedbe, usuđujemo se reći, sa zlostavljanjima u nacističkim konc-logorima tijekom Drugog svjetskog rata. Ti nečovječni postupci, zasvjedočeni na fotografijama i video-snimcima, koji ovih dana obilaze svijet, dokaz su i svjedočanstvo, u nizu sličnih, da najmoćnija svjetska sila današnjice; Sjedinjene Američke Države, koriste najprimitivnije metode kako bi održale svoju okupacijsku vlast nad porobljenim Irakom čija je jedina tragedija činjenica da je zemlja bogata crnim zlatom, tj. naftom. Slike i snimci najprimitivnijeg iživljavanja američkih vojnika nad zarobljenim Iračanima samo su, na žalost, blijeda slika onoga što Bushova vojna mašinerija i administracija uporno pokušava, već godinama, sakriti od očiju svijeta; a to je činjenica da SAD provodi brutalnu represiju nad tom pokorenom zemljom i narodom, zlostavljajući, ubijajući i pljačkajući. U puste američke priče o vlastitoj zemlji kao «kolijevci demokracije», o «duhu slobode» i «vrijednostima američkog načina života» danas više ne vjeruju ni mala djeca u vrtićima, jer je odavna postalo jasno da tamo gdje Bush prođe ni trava više ne raste, dok se ovaj hvali kako je zadatak američke politike širiti demokraciju tamo gdje je to potrebno. A kakvu «demokraciju» i «zaštitu ljudskih prava» donosi George Bush i njegova svita najbolje je pitati zarobljene Iračane u Abbu Ghraibu. Ti ljudi u tom zatvoru radije biraju smrt samoubojstvom nego da i dalje budu roba za iživljavanje frustriranih američkih vojnika sa očitim znakovima devijacija u spolnom odgoju i sveukupnom ponašanju, što je budno režirano od njima nadređenih glavešina iz Pentagona. Nitko ne želi reći da su zarobljeni Iračani posve nevini tamo završili, ali i oni su ljudi; i oni imaju pravo na obranu i suđenje; i oni imaju pravo na ljudsko dostojanstvo koje američki čuvari tako nemilo gaze da je to u Nebo vapijući grijeh. Ne želeći pod istu kapu svrstati najveći dio nedužnih i poštenih građana SAD-a, ne možemo ne zaključiti kako smo u novi milenij ušli sa svjetskom silom koja je taj isti milenij nastavila oblikovati kao i onaj prošli na njegovom zalazu; krvlju i oružjem, terorom politike, novca i zveketom oružja. Minulo dvadeseto stoljeće bilo je smatrano najkrvavijim u zabilježenoj ljudskoj povijesti; sve nam se čini da ga i ovo; dvadeset prvo, u stopu slijedi po tom pitanju i da su mirna vremena, kojima smo se toliko nadali na prijelazu milenija, sada samo pusta tlapnja, tema za osnovnoškolske sastavke. Ali ipak, ostaje nadati se; nadati se da je narodna uzrečica «Svaka sila za vremena» zaista utemeljena na pouzdanom zaključku koje nam je namjerilo iskustvo i da će svjetskoj hegemoniji Washingtonskog Zločinca doći kraj; prije ili kasnije. A da će Gospodin zatvorenim Iračanima poslati laku smrt; čim prije; jer drugoga spasa, na žalost, ni nemaju. I kako sada ne očekivati novu eskalaciju sukoba na relaciji islamski svijet – Zapad!? Terorizam i nasilje ni u kojem kontekstu nisu opravdani, ali što drugo ostaje običnom čovjeku u tom porobljenom svijetu, kojemu su Ameri sve najprije obeščastili i pobili, nego opasati se eksplozivom i zabiti se u prvi objekt koji ga podsjeća na bilo što što dolazi iz zapadnog svijeta??? U očima toga čovjeka takav bi čin, ma koliko bio ocajan i dostojan osude, bio jedini način da sebi i svojima, makar i u smrti, vrati oduzetu čast. |