Arhangel
25.03.2006., subota
Smisao
 Kako je blagoslovljen čovjek koji u životu ostvari sebe, koji u svakom danu hvali Boga jer je imao otvoreno uho za Stvoriteljev zov da se preda ostvarenju svetoga i velikoga plana života koji Nebeski Otac ima sa svakim svojim stvorenjem iz roda Adamova. Blago onome koji ima hrabrosti i sakupi snage da krene putem svojeg plova i u tom nemirnom moru života krene onim smjerom koji mu označi dobri Bog koji svojoj djeci svim svojim bićem želi mir, radost i ispunjenje u samoostvarenju.Nemirno je ovo more kojim nam je ploviti i ne zaustavljati se. To je norma življenja bez koje nam nije ići dalje, već tonuti moru u dubine. Ovaj naš životni plov jedina je naša šansa, jedina prilika, ta epizoda u ovostranosti koja nam je darovana da je ispunimo smislom. Kakva li je to čudesna igra života! Bačeni u to nemirno more, borimo se da ne potonemo u dubine iz kojih nema povratka, i k tome nam je ploviti, svakim danom sve više i sve dalje, dok ne stignemo do točke gdje se naše more spaja sa horizontom Neba, do točke iz koje nam biva jasan smisao našeg plova. O, razapni svoja jedra da ti lađa hita dalje, napuni ih vjetrom Duha koji tjera naprijed, koji daje sjeći valove olujnog mora oštrinom tvojega pramca. Ne boj se, Duh je s tobom koji zna odakle dolazi i gdje te vodi; čvrsto drži kormilo na tom kursu koji ti vjetar Njegova Duha daje. I ne osvrći se nazad; iza sebe si ostavio samo propast i ništavilo, ne obaziri se na onaj zamamni zov koji te privlači da skreneš s puta kojim si krenuo; to je samo zov sirena na čije su se grebene nebrojeni nasukali i sretnih luka nikada vidjeli nisu. A ti, budi hrabar i ne boj se; u rukama Neba siguran je tvoj plov; samo se ne daj, samo se ne pokolebaj. Tamne sjene iz tog mora kojim ploviš neka te ne plaše, niti prikaze u tvojim tjeskobnim noćima kada se zvijezde ne vide i kada ti se zebnja uvuče u srce; ne boj se, hrabro kreni dalje. To zavijanje u noći jeka je izbezumljenih opsjena kojima si izmaknuo svojom hrabrošću, to je njihov bolni krik bijesa jer tvoja lađa plovi putem slobode, neustrašiva, nepokolebljiva, sigurna u sebe čak i u svojoj slabosti. Ta zna njezin kapetan da je povjerovao Onome koji ne vara, koji nije poput nas, pokvarljive robe; ljudi, koji danas kažu jedno, a sutra već se kaju. Tmine koje ostaju iza tebe ne nosi sa sobom na svoj put; ti se Svjetlu prepusti da obasjava tvoje staze, da tvoje srce prosvijetli milošću koja ne pripada ovome svijetu, milošću koju svijet ne razumije i koju bi tako rado taj isti svijet ugasio u tebi, samo da ne osvjetljuješ nečist svijeta zaodjevenu u tminu koju si napustio. Ti, na visok se jarbol popenji, glasonošo radosti, neka vide tvoj stijeg pobjede oni koji plove putem koji si odabrao, neka na tom nebu zavijori sloboda koju si zagrlio; neka tvoja hrabrost ogrije srca koja zebu u onih koji prolaze kroz kušnje u kojima si ti izvojevao pobjedu. Hrabro samo, ti si svjetlo koje svijetli svima pod Nebom, ti si grad koji leži na gori i koji se sakriti ne može, ti si sol zemlje koja ju čini zdravom; ne zaboravi predivnog zadatka koji ti je povjeren; osvjetljuj, zakriljuj, soli! Blagoslovljen je čovjek koji krene putem svojeg plova. Nada koja je tinjala u njemu tada se rasplamsa svom silinom i nema vala koji je utrnuti može. Ona nas pokreće, snaži i jača. Da stignemo Luci koja život daje da ga nikada ne oduzme. U tome i jest smisao našeg postojanja. |
21.03.2006., utorak
Pravila kršćanskog života
Ova pravila su duhovni oci, sveti starci i pustinjaci davali hodočasnicima i posjetiteljima koji su od njih tražili savjet za duhovni život i spasenje. Naravno da nismo svi pozvani biti monasi i pustinjaci, ali ova pravila vrijede i za nas, ljude ovog nestalnog i uvijek užurbanog svijeta, vrijede i danas, u dvadeset prvom stoljeću. Primijenimo ih u svojem životu, vremenu i prostoru, u situaciji koja nam je zadana.1. Budeći se na postelji, prije svega se spomeni Boga i na sebe položi znamenje križa. 2. Ne počinji dan bez molitvenoga pravila. 3. Tijekom dana svugdje, pri svakom poslu, moli se kratkim molitvama. 4. Molitva – krila duše, čini dušu prijestoljem Božjim. Sva snaga duhovnoga čovjeka je u njegovoj molitvi. 5. Da bi Bog uslišio molitvu, nije potrebno moliti se niti krajičkom jezika, nego srcem. 6. Nitko u tvom okružju neka ne ostane bez tvog iskrenog pozdrava. 7. Ne odbacuj molitve kada neprijatelj na tebe nabacuje bezosjećajnost. Tko suhe duše prinuđuje sebe na molitvu, taj je viši od onoga koji se moli sa suzama i najvećim zanosom. 8. Potrebno je poznavati Novi Zavjet razumom i srcem; redovito ga čitaj. Nerazumljivo ne tumači sam, nego pitaj svete Oce. U slobodno vrijeme čitaj djela svetih Otaca i učitelja duhovnog života. 9. U kušnji i napasti moli Psaltir i čitaj molebeni kanon Presvetoj Bogorodici… Ona je naša Zastupnica. 10. Kada demoni odapinju svoje strijele na tebe i grijeh ti se približava, pjevaj hvalospjeve Velikog tjedna i Svete Pashe, te moli Kanon Isusu Čovjekoljupcu. 11. Ukoliko ne možeš pjevati ili čitati, to u trenucima borbe spominji i izgovaraj Ime Isusovo:»Gospode Isuse Kriste, Sine Božji, pomiluj mene grešnoga!» Stoj pred križem i raduj se plačem svojim. 3. U vrijeme posta posti, no znaj da je Bogu ugodan post ne samo tijela, to jest suzdržavanje od grijeha, nego suzdržavanje ušiju, očiju, jezika, te suzdržavanje srca od služenja strastima. 4. Čovjek, pristupajući duhovnom životu, mora biti svjestan da je na neki način «bolestan», da mu se um nalazi u zabludi, volja je više sklona zlu nego dobru, a srce k nečistoći prolaznih stvari. Zato je početak duhovnog života u stjecanju duhovnog zdravlja. 5. Duhovni život je postojana, neprestana borba s neprijateljem spasenja duše; nikada ne spavaj duševno, tvoj duh mora uvijek biti trijezan i budan. Uvijek zovi u pomoć svoga Spasitelja. 6. Ne prepuštaj se grešnim mislima koje ti pristupaju. A razmišljajući o njima već si na putu da počiniš grijeh o kojem si mislio. No, ne uznemiruj se i ne boj se. Radije budi miran i omalovaži strah. Ipak su to prolazne kušnje koje nemaju moć nad tobom, a navodne «slasti» koje stoje iza njih samo su lažne prikaze, u sebi jalove, koje ti neće donijeti sreću i mir nego te baciti u blato. 7. Da ne umreš duhovno, budi svjestan da je potrebno imati najiskrenije pokajanje pred Bogom:»Gospode, oprosti i pomozi; Duha Tvoga Svetog ne oduzimaj mi!» 8. Stalno moli:»Strah Tvoj, Gospode, useli u srce moje!» Kako je blažen onaj koji ima neprestano strahopoštovanje pred Bogom! 9. Čitavo svoje srce, bez ostatka, daj Bogu i osjetit ćeš raj na zemlji. 10. Ne prebivaj nikada bez posla, u ispraznosti, dokoličarenju, opuštanju. Blagdane poštuj po zapovijedi Božjoj ali ne da ti postanu izlikom za ispraznost i na koncu prigodom za grijeh. 11. Trudi se družiti i komunicirati što više s ljudima duboke vjere, mudrima i dobrima. Izbjegavaj isprazne i napasne osobe. Zli se njima služi. 12. Uvedi sebi spomen-molitvu; upiši tamo sve žive i preminule, sve koji te ne vole i koji te vrijeđaju, kojih se bojiš i koji su ti mrski, i svakodnevno ih se u molitvi spominji. 13. Traži neprestano djela milosrđa i suosjećajne ljubavi. Bez djela je ipak nemoguće ugoditi Bogu. Budi sunašce svima; milosrđe je veće od svih žrtvi. 14. Bez neodložne neophodnosti nikuda ne idi, što je moguće manje govori, ne smij se previše i i neumjereno, ne koketiraj i ne podilazi nikome. Ne gledaj izgledaš li privlačno i kakav ćeš ostaviti dojam. 15. Ljubi svete trenutke samoće i češće prakticiraj biti sam, u tišini. 16. Sve uvrede otrpi, u početku šutnjom, a potom radije sbe kori, te se pomoli za one koji te vrijeđaju. 17. Najvažnije je za nas kršćane naučiti se strpljenju i poniznosti; poniznošću ćemo pobijediti sve neprijatelje, zle duhove, a strpljenjem strasti koje ustaju na dušu i na tijelo. 18. Ne pokazuj na molitvi nikome, osim Bogu, svoje suze pokajanja i revnost u spasenju. 19. Ophodi se sa ljudima tako pažljivo, kao s poslanicima Božjim i pažljivo kao sa vatrom. 20. Svima sve praštaj i sa svima suosjećaj u njihovim stradanjima i mukama. 21. Ne posvećuj previše pažnje sebi, kao kokoška jajetu, zaboravljajući bližnje. Radije reci:»Lako za mene, ja sam dobro!» 22. Tko ovdje na zemlji traži spokoj, u tome ne može prebivati Duh Božji. 23. Zlovolja i rastresenost napadaju zbog nedostatka molitve. 24. Uvijek i posvuda prizivaj u pomoć svoga anđela čuvara. 25. Uvijek sačuvaj iskrenu žalost radi svojih počinjenih grijeha i kada ih ispovijedaš, da bi se pričestio svetim Kristovim Tajnama, tiho se raduj svojemu oslobođenju, što duže misli koga u sebi nosiš. 26. Znaj samo za svoje nepotrebnosti i nedostatke, a pažljivo se čuvaj da o tuđim grijesima ne misliš, ne rasuđuješ i ne slušaša. Ne pogubi sebe bavljenjem drugima, prepričavanjem, donošenjem sudova. 27. Ne vjeruj bilo kakvim, čak ni dobrim svojim željama, prije nego ih odobri tvoj duhovnik. Zli je lukaviji od tebe, to ne zaboravi. 28. Svaku večer ispovijedaj Bogu svoje pogreške, svoja loša djela i misli tijekom dana. 29. Prije sna pomiri se sa svima i za svakog se kratko pomoli. 30. Nas s Bogom zbližavaju tuga, tjeskoba, bolest, trud. Ne prigovaraj na njih, ne žali se i ne boj ih se. Smatraj ih normalnima. 31. Nitko ne ide na Nebo živeći u ovome svijetu sretno, zadovoljno i mirno, živeći bez ikakvih poteškoća. 32. Što češće se s poniznim srcem i pokajanjem u duši pričašćuj svetim Kristovim Tajnama, jer nam život samo od njih dolazi. 33. Nikada ne zaboravljaj da je On; Gospod naš Isus Krist, blizu, pred vratima. Ne zaboravljaj nikad na sud; u koji dani čas, nikom nije poznato, ali tebi može biti i danas, i noćas i sutra… A i ono što sagriješiš, a zaboraviš, ne okaješ, olako preko toga prijeđeš, čekat će te… 34. Pamti uvijek one najutješnije, ali i one najstrašnije, pa i prijeteće riječi što ih je Gospod naš Isus Krist izgovorio u Evanđelju te ono što je pripremio onima koji Ga ljube i izvršavaju Njegove zapovijedi. 35. Ako primjetiš kod sebe neuredne sklonosti navike koje te malo po malo dovedu do padova, najozbiljnije se pobrini oko toga. Moli, posti, ispovijedaj se i vježbaj u kreposti. To je tvoj križ – ljubi ga! Nemoj ga bacati s leđa i uzeti na sebe neki lakši, manji ili koji ti se više dopada. Tvoj je križ onaj koji ti je Gospod dao, a s njime i Njega samoga koji visi na njemu. 36. Ne budi površan i neuredan sa svetim stvarima i prilikama. One su za tebe utjelovljenje Božje. Gospod je utjelovljenjem sve posvetio. Pažljivo i s najvećim poštovanjem ophodi se sa svetim knjigama, ikonama, simbolima i svime što upućuje na Boga. 37. Ispravljaj svoje grijehe odmah, ne prespavaj s njima ni jednu noć. 38. Kad ti se ne moli – moli dvostruko duže nego obično i Zli će pobjeći. 39. Duhovni život je natjecanje kao trka u trkalištu, veli Apostol. Koliko možeš pretrčati ako svagdano ne vježbaš, ne trčiš, znoja ne prolijevaš? Vrlo malo. Ubrzo će ti daha nestati. 40. Budi strpljiv sa sobom. Nemoj sebe mrziti. Gospod te voli. 41. Čitaj ova pravila, kršćanine, ne rjeđe od jednom tjedno. To će te okrijepiti na duhovnom putu. Amen. I Gospodu slava u vijeke vjekova, a na nas grešne neka siđe milosrđe Njegovo! |
18.03.2006., subota
Zakon bezakonja
U Hrvatskom Saboru nije prošao prijedlog zakona o unaprijeđenju prava istospolnih parova (Zakon o registriranom partnerstvu), koji su bili predložili zastupnici Ivo Banac i Šime Lučin. Sabor se oko tog pitanja podijelio na dvije stranke; HDZ je predvodio zastupnike stranaka koji su odlučno odbijali i samu pomisao da bio takav zakon mogao biti donesen, dok su SDP i HNS gorljivo podupirali njegovo donošenje. Tako je Hrvatska za sada ostala u krugu zemalja koje se opiru nametanju ideje o društvenoj i moralnoj prihvatljivosti ozakonjenja životnih zajednica istospolnih parova. Zakoni prema kojima je moguće pred državom «sklopiti brak» između osoba istoga spola doneseni su u Engleskoj, Nizozemskoj i Španjolskoj. Moramo priznati, ne želeći biti ironični, da zakonodavac u tim slučajevima nije vodio računa tko će u takvim «obiteljima» rađati djecu, budući da je jedna od najuzvišenijih i prirodnih svrha obitelji stvaranje novog života kroz rađanje djece i njihovo odgajanje! Dana 18. siječnja EU zakonodavci naložili su da sve zemlje Unije i one koje to pretendiraju postati moraju donijeti slične zakone zbog, kako rekoše, "prava manjina". Sada je jasno da Hrvatska, koja je započela pregovore o pristupanju EU, u skoro vrijeme mora riješiti to pitanje, žeči li biti "In".Zaista nije jasno zbog čega se takvi zakoni žele progurati u Hrvatskom Saboru. Zar netko misli da će takvim zakonom Hrvatsku svrstati u red «zemalja razvijene demokracije» i tako se svidjeti zapadnom svijetu koji bi nas i na osnovu toga, eto, želio čim prije vidjeti u svojemu okrilju!? Ma dajte, molim vas! Naravno da svatko ima pravo uređivati vlastiti život kako mu odgovara, sve dok ne ugrožava druge, ali nametati vlastite norme većini, ultimativno dižući galamu svaki put kada ta većina kaže; «Ne zanima nas!», nije ništa drugo nego pravo licemjerje. Zar bi nekoga, pa i zakonodavca, trebalo zanimati nastojanje marginalnih grupa koje iz tašte satisfakcije žele da se njihovo prečudno shvaćanje spolnosti, braka i obitelji verificira kao nešto što je jednako prirodnom redu kad je riječ o tim temama!? I zar nije sloboda govora javno reći da su takva traženja nakaradna, ne zato što se ne sviđaju Crkvi, većinskoj stranci u saboru ili bakicama na placu, već jednostavno zato što su u suprotnosti sa zdravim razumom! Alo; sa zdravim razumom koji neprevarljivo, ukoliko je zdrav, prepoznaje moralno dobro i red u prirodi! I neka netko sada još kaže da je ovo širenje mržnje; ma za Ime Božje; ovdje nitko ne osuđuje ljude ma kakve oni spolne orijentacije bili, već ukazuje na apsurdnost zahtjeva o zakonskom priznavanju gay mrakova, ovaj; «brakova»! Reći nekome tko postavlja nerazumne zahtjeve tražeći od svih da ih priznaju kao razumne kako nije u pravu, nipošto nije širenje mržnje, nego golo iznošenje činjenica. Ako udruge koje se zalažu za donošenje spomenutog zakona žele biti pravedne, onda bi u najmanju ruku trebale prestati sa histeričnim optuživanjima svekolike javnosti za "ugnjetavanje" njihovih «prava» i biti toliko fer pa reći da i oni sami razumiju odbijanje većine u ovom društvu da prizna i prihvati njihova traženja, jer i oni (udruge) imaju razum koji im kaže isto što i nama; brak je sveta institucija između jednog muškarca i jedne žene utemeljena na ljubavi i međusobnom predanju! Ako netko tvrdi da brak nije samo to nego i nešto drugo, taj je ili mentalno ograničen, ili jednostavno želi da taj njegov/njezin stav bude norma za sve, bez obzira što i sam nije siguran u ono što traži jer vidi da se to što traži protivi onome što zdrav razum govori o prirodi braka. Zato je insistiranje i pritisak gay udruga na medije, javnost i zakonodavca da ozakoni istospolne parove, u namjeri da tu vezu izjednači sa brakom između muškarca i žene, jedno veliko licemjerje. I sama je gay populacija, vjerujemo, duboko svjesna činjenice da takav zahtjev ne drži vodu. Ma što god tko o tome rekao i kojim se god metodama služio da to mišljenje nametne. |
13.03.2006., ponedjeljak
Iz haaga u Had
Došao je vrag po svoje! Ova sintagma mogla bi biti sažetak mišljenja koje prevladava u glavama i na usnama nebrojenih žitelja ovog kutka Europe, povodom vijesti o kojoj već dva dana bruji cijeli svijet; o smrti Slobodana Miloševića, koji je već za života bio nazvan balkanskim krvnikom. Pobježe nam Slobo pod ploču! Pomisliti će mnogi čuvši ovu vijest, razmiišljajući u kontekstu nikad završenog haaškog suđenja srpskom diktatoru, koji je nađen mrtav u zatvorskom krevetu; smrt je Slobu pokosila prije nego li je suđenje kojemu je bio podvrgnut bilo završeno i prije nego mu je izrečena presuda. Slobo, kad već na neki drugi način nije uspio izigrati međunarodnu pravdu, pobježe pred licem te iste pravde podzemlju - Hadu u naručje. Nikakvo čudo; znamo li da su srpski političari i državnici i prije Miloševića živote skončavali na sličan, neobičan način. Prijetvorna i despotska politika koju su za života vodili nije im dozvoljavala niti zauvijek sklopiti oči na na način dostojan čovjeka; kralj Aleksandar Obrenović skončao je sasječen sabljama i izbačen mrtav i gol na beogradsku ulicu, kralj Petar I. Karađorđević umro je u kućnoj izolaciji, osamljen i zaboravljen, kralj Aleksandar I. Karađorđević završio je ovozemaljsko putovanje izrešetan sa pet metaka u prsima za posjeta francuskom Marseillesu, četnički vojvoda Draža Mihajlović je obješen… Slobodan Milošević nađen je mrtav u zatvorskoj ćeliji u Haagu. Društvo tragičnih sudbina, nema se što reći! Svi su oni glavom platili sulude pokušaje stvaranja nekakvih srpskih imperija na ovim tlima, sve na račun drugih naroda. A ne zaboravimo da je upravo sam Srpski narod u cijeloj toj priči plaćao i plaća najveći ceh mitomanije koju je provodila i provodi takva politika. A kraj takvih političkih promišljanja u većini tamošnjih glavešina još se ni izbliza ne nazire. To je tragedija Balkana; životima običnih, malih ljudi, životima i smrću masa upravljaju nesposobni i krvoločni političari koji se poput pijavica prilijepe na tkivo nacije kojoj sišu krv sve dok sami od te iste krvi ne crknu. Jer ta ista nacija nikada nije htjela, a mogla je, razmišljati svojom glavom u kontekstu prostora i vremena u kojemu živi, već je glavu okretala od zdravog razuma i pogled usmjeravala bajkama, mitovima i parolama o nekakvoj vlastitoj državi sa pridjevom «Velika». Ta im je mitomanija nebrojene sinove u grob otjerala u cvijetu mladosti. Srbi kao da ništa iz vlastite prošlosti nisu naučili i kao da je ideja o nekakvoj velikoj srpskoj državi samo njima na pamet pala. Zamislimo samo kad bi se svi narodi zanosili idejama o svojim vlastim državama koje bi bile «velike»; ako bi Srbi imali «pravo» na Veliku Srbiju, zar primjerice i Hrvati ne bi imali «pravo» na Veliku Hrvatsku, Crnogorci na Veliku Crnu Goru, Bugari na Veliku Bugarsku, Rumunji na Veliku Rumunjsku, Albaci na Veliku Albaniju, Grci na Veliku Grčku i tako sve u do nedogled. Planet Zemlja nikada ne bi bio dovoljno prostran za sve "Velike"! Ponekad se čini da je činjenica o suludosti ideje o Velikoj Srbiji jasna svima osim – Srbima u Srbiji. Za nevjerovati, ali je ako. Prije nekog vremena pisali smo velikosrpskoj mitomaniji i pitanjima (ne)izručenja Radovana Karadžića i Ratka Maldića sudu u Haagu. U tom postu spomenuli smo kako su ova dvojica zločinaca u promišljanuju svoje sudbine očito na tragu ideje o ulasku u srpski mit. Karadžić i Mladić će teško do Haaga živi; posve je sigurno da su oni sebi to zagarantirali. Svojim likom i nedjelom već su ušli u srpske mitove. Slobo nije mogao stajati skrštenih ruku; on nije mogao dozvoliti da beskrajno duga trakavica od suđenja i neizbježna doživotna zatvorska kazna od njegovog gordog lika stvore pokornog zatvorenika uvijek uredno ispeglane košulje. Ah ne; Slobo je izbjegao svo to poniženje i jurnuo iz sumorne stvarnosti u velikosrpski mit o kojemu će lokalni guslari ispredati narodne pjesme. Miloševićevo skončanje pogubno će djelovati na stanje svijeti u Srbiji. Katarza, tj. otriježnjenje koje bi došlo njegovom osudom i podaci o nebrojenim zločinima za koje je odgovoran sada će pasti u drugi plan, a mase u Srbiji se nikada zaista neće susresti s tim činjenicama oči u oči. Za Boga miloga; pa ti ljudi i dan danas niječu činjenicu o genocidu u Srebrenici! Ostaviti Srbiju u sadašnjem stanju (ne)svijesti bilo bi isto kao da iza Drugog svjetskog rata nije provedena denacifikacija Njemačke, kao da Nijemci i danas viču kako ne znaju što je to Birkenau ili Auschwitz. Miloševićevom smrću bunilo polusvijesti u kojem se Srbija nalazi ima sve manje šanse da u skoro vrijeme prestane i pretvori se u budnost. Slobina smrt i način kako je ona nastupila bile su očekivane i samo je naivčina u Haaškom tribunalu mogao misliti da će suđenje Miloševiću proći glatko te kako će on sa suzicom u krajičku oka slušati presudu kojom ga se do kraja života strpava u zatvor. Ah, ne, nije Sloba takav; ako je srpski junak car Lazar mogao 1389. ostaviti glavu na Kosovu polju i tako ući u srpski mit kao heroj, iako mu je vojska u toj bitci bila do nogu potučena i zemlja mu pala u ruke Turaka, i Sloba je čvrsto odlučio da će na sličan način «zadužiti» srpsku povijest. Tako se i dogodilo. On je svojevrsni Hermann Goering našeg vremena, koji također nije htio živ dočekati izricanje presude, već je mudro, smrću, kidnuo pod grobnu ploču prije nego li ga je sud u Nurnbergu uspio osuditi. Danom 11. ožujka Slobodan Milošević je otišao u povijest. Njegovo nedjelo ostalo je iza njega, ponajprije u međunarodno sankcioniranoj podjeli Bosne i stvaranju Republike Srpske; poludržave nastale na pokolju i progonu tolikih nevinih Muslimana i Hrvata. Slobo je za Srbe pokretačka snaga i nakon smrti, a za nesrbe jednako velika opasnost kao i kad je bio živ i slobodan. Zato je sudu u Haagu i na demokratskim snagama na Balkanu da razotkriju njegova nedjela; tek će to biti Slobin poraz. Mi kršćani vjerujemo u Božju milost. Iz naše ljudske perspektive milost često nije spojiva s pravednošću, jer se čini da milošću krivci olako proleza bez posljedica za krv i smrt koju su sijali. Iz Božje perspektive stvari stoje drugačije; Njegova milost istovremeno je i Njegova pravda. Mi ljudi to ne možemo razumjeti, jer «Kako je nebo visoko iznad zemlje, tako su moje misli iznad vaših misli i moji puti iznad vaših puteva!»; Bog i Božja logika potpuno su čovjeku neshvatljivi. Zato mi ne znamo gdje je Slobo sada. Mnogi su sigurni, zapravo žele, da od sada i u sva vremena cvili u paklu. U nama se bori čovjek željan osvete i kršćanin koji se suobličava s Božjim milosrđem. O tome koji od ova dva puta naše čovječnosti prevladava ovisi i naš stav prema Slobinoj vječnoj sudbini; ili je u paklu, ili mu se Bog smilovao... |
09.03.2006., četvrtak
Sloboda govora i licemjerje manjine
Nije lako odrediti granicu na kojoj sloboda govora prelazi u vrijeđanje i omalovažavanje tuđih osjećaja i dostojanstva, što onda iziskuje da uvreditelj snosi posljedice i da od uvrijeđenog zatraži oprost. U prošlostoljetnim totalitarnim sustavima koji su se izmijenjivali na ovim našim tlima granica slobode govora izrazito je ograničavala slobodnu misao, i tko je tu granicu, koju je nametala ideologija, prelazio, nerijetko ga je kao kazna stizao zatvor, progon ili smrt.U današnoj demokraciji koju uživamo, i koja je plod tolikih žrtava i trpljenja nebrojenih, sloboda govora je vrijednost koja se visoko cijeni, ali koju je jednako tako lako zloupotrijebiti. Nikada se prije nije više kritički osvrtalo na sva područja osobnog i društvenog života, ali jednako tako nikada prije nije bilo većeg licemjerja u odnosima kritičara i kritiziranih. Jedni se bore za slobodu govora do krajnjih granica, dok drugi na slobodu govora odgovaraju sudskim tužbama zbog «duševne boli» te putem pravosuđa pokušavaju iskamčiti ogromne svote novca od onih koju su navodno povrijedili njihovu «čast». Takvo stanje ne vlada samo kod nas u Hrvatskoj, već je to dobro poznati primjer u zemljama zapadne demokracije u kojima čovjeka tuže za sve i svašta, samo da se izvuče novac ili diskreditira optuženog. Na listi poželjnih krava-muzara novca na tako perfidan način osobito su neke društvene institucije, u zadnje vrijeme Crkva. Na udaru domaćeg pravosuđa našao se tako i naš don Anđelko Kaćunko, djelatnik Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj, ustavove Katoličke Crkve koja se brine za pastoral vojnih i osoba iz policije. Naš don Kaćunko već je poduže vrijeme (bio) prisutan u domaćim medijima u kojima je progovarao o koječemu. U pravoj poplavi tiskanih i elektoničkih medija u Hrvatskoj nije baš moguće pomno pratiti što govori ili piše ama baš svatko tko se domogne novinarskog pera. Svakako; don Kaćunko se, među ostalim, «drznuo» izjaviti kako ozakonjenje zajedničkog života istospolnih partnera i promoviranje gay kulture vodi moralnom iznakaživanju društva. Na spomenutu izjavu, koju smo paušalno prenijeli, reagirale su neke gay udruge u Hrvatskoj tako što su protiv don Kaćunka podnijele tužbu zbog, kako rekoše, "širenja mržnje!" Promotrimo malo ovaj slučaj i ne vežimo ga uz bilo koju drugu Kaćunkovu izjavu, ne pozivajmo se na marku automobila koje taj čovjek vozi, na cijenu izgradnje zgrade vojnog ordinarijata, niti na to što je bivša inkvizicija činila u prošlosti… Sve to sada ostavimo po strani. Don Kaćunko nije ustvrdio ništa što nije utemeljeno na kršćanskom moralnom nauku, prema kojem je u naravi muškarca da svoju spolnost ostvaruje u odnosu sa ženom i to u braku; dakle, ne sa bilo kojom ženom, već sa vlastitom suprugom. Taj je odnos utemeljen u ljubavi, a svrha mu je učvršćivanje braka u međusobnom predanju bračnih supružnika, oslobađanje seksualne energije i stvaranje djece koja će ovaj naš svijet naslijediti poslije nas. Ovakav kršćanski stav utemeljen je u Božjoj Objavi i u samoj prirodi čovjeka. Teško da bismo pod kapom nebeskom mogli naći zdravije i u zdravom razumu utemeljenije poimanje čovjekove spolnosti. U skladu s tim, u kršćanskom moralnom nauku svako odstupanje od odnosa muško-žensko u spolnom životu, u braku, naravno, smatra se suprotnim prirodnom poretku stvari i teškim narušavanjem tog poretka koji je utemeljen u samoj Božjoj promisli, što je temelj dostojanstva tog poretka. U tom je smislu svako spolno općenje između pripadnika istog spola teško narušavanje čovjekove naravi, a time i Božjeg zakona i nespojivo je sa kršćanskim naukom. To je zapravo teški grijeh. Netko može osjećati privlačnost istom spolu, što nije grijeh, sve dok ne dođe do realizacije odnosa sa sobom istog spola na emotivnom i fiziološkom planu. Grijeh je kategorija koja u današnje vrijeme nije ni malo popularna u svakidašnjem životu. U ovom vremenu moralnog relativizma svi bismo tako rado htjeli da je dobro ono što nam odgovara, što nam se sviđa, i da o moralnoj (ne)kvaliteti misli, riječi, djela ili propusta sami prosuđujemo na osnovi vlastitih želja. Naša vlastita volja je ta koju stavljamo na pijedestal moralnog korektiva. Zato se mnogima ne sviđa prokazivanje moralnog zla, pa sudskim tužbama obasipaju one koji im u lice kažu istinu; da je moralno zlo promovirati istospolne odnose i kulturu koja ih promiče. Zbog čega don Kaćunko, usprkos svim glupostima kojima je znao puniti novinske članke, ne bi imao pravo reći da je promoviranje gay kulture vodi moralnom izopačenju društva! Zar je to širenje mržnje!? Zar to nije sloboda govora. Ako gay udruge misle da je sloboda govora njihovo nastojanje oko promoviranja vlastitih "vrijednosti" koje su oni proglasili moralno dobrima, zar jednako vrijedna sloboda govora nije i suprotna tvrdnja; da gay kultura vodi moralno nakaznom društvu!? Nije li tužba protiv don Kaćunka zapravo licemjerje, oduzimanje prava na slobodu govora i obezvrijeđivanje suprotnog stava, samo zato što je suprotan od njihovog, kojeg su proglasili normom za sve!? Zašto manjina ovdje nameće svoje ideje kao normu po kojoj bi se većina trebala ravnati i zar je sudsko pitanje hoćemo li se s tom normom složiti ili ne!? Pogotovo što je norma koju gay udruge tako zdušno štite plod njihove vlastite volje da ta norma bude takva kakvom se pripadnicima te manjine svidi, a ne onakva kavu nalaže zdrav razum koji prepoznaje red u prirodi! Zar Arhangel širi «mržnju» kad ovo javno kaže!? Da gay kultura vodi moralno nakaznim osobama, obiteljima, društvu! Odustati od te tvrdnje protivilo bi se zdravom razumu, koji neprevarljivo prepoznaje moralno dobro. Zato je tužba protiv don Kaćunka teški promašaj koji pokazuje da taština kojom se kojekakve udruge služe ne poznaju osnovne postulate zdravog razuma, ni fair-play igre, niti demokracije, a kamo li slobode govora, što sve pokazuje jedno veliko licemjerje i bezobzirnost njihove politike, po kojoj, kako ispada, oni jedini takvi imaju pravo slobode govora. Zaslužuje li ovim postom i Arhangel sudsku tužbu!? Zato što se služi zdravim razumom!? Ma dajte, molim vas... «Jer doći će vrijeme kada ljudi neće podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati. Ti, naprotiv, budi trijezan u svemu…» 2 Tim 4, 3 - 5 |
08.03.2006., srijeda
Srednjoeuropske cajke
Vaš Arhangel se vratio s kraćeg putovanja tijekom kojeg nije bio u mogućnosti pratiti aktualna zbivanja u premiloj nam Domovini. Zatekavši se tako po povratku u jednoj trgovini u našem gradu, koju drže naši koosooki sugrađani, u kojoj je svirala glazba sa lokalne radio-postaje, krajičkom uha uhvatih zvukove ritma nekog pjesmuljka. Zakolutah očima i otpuhnuh, uz komentar kako su se cajke uvukle i u javne medije i kako se od sveopćeg šunda nikako i nigdje ne može pobjeći; dok sve europske zemlje obilježavaju Mozartovu godinu, mi slušamo cajke tvrdeći kako smo pobjegli iz balkanskih okvira! Ma dajte…. Nije ni čudo, kad je lokalna diskoteka prije nekog vremena bila pretijesna da primi sve one velike «hrvatine» koji su se naguravali kako bi u svojem «domoljublju» i «srednjoeuropskoj kulturi» sumanuto skakali na prve taktove cajki Seke Aleksić, dok su ovoj na pozornici poskakivale zamašne obline. Takvima je netom prije koncerta na ustima, naravno, bio Ante Gotovina i parole kako neke tamo na vrbe treba povješati…Na moj komentar na cajku koja se vrtila na radiju prijatelj mi reče kako je to kod nas najnoviji hit kojim će nas Severina predstavljati na ovogodišnjem Eurosongu. Iako već više od desetljeća na pratim to natjecanje, koje je odavna izgubilo svaki smisao, ostadoh zaprepašten i iz grla mi se omače neobuzdan grohotan uzvik:»Zar ovo!» Za Ime Isusovo sveto!!! Ne mogu vjerovati, zaista ne mogu vjerovati! Poznata je i bolna činjenica kako se na našoj domaćoj estradnoj sceni među mnoštvom zvijezda (padalica!) još drže neke stare dobre i istinske zvijezde; umjetnici, koji domaćoj glazbenoj produkciji daju tračak kvalitete. Sve drugo je, ruku na srce, smeće koje jedva i teenageri mogu probaviti, pa nije nikakvo čudo da se mlađe gerenacije okreću stranom glazbenom izričaju, u kojem, s druge strane, jednako tako ima različitog smeća. Ali poskočice koje se mumljaju na našoj estradi zaista su muljevito dno na koje je već davno potonula domaća glazbena scena, i nema nade da će u skoro vrijeme isplivati iz tih tamnih dubina na svjetlo dana. Ritmovi kojima bi i Ceca pozavidjela i tekstovi za maloumne konstanta su lakoglazbene hrvatske produkcije koja kao da se iz petnih žila trudi od svih nas napraviti totalne idiote. Čini se da tzv. tekstopisci, skladatelji i izvođači u tome i uspjevaju, kada se na Eurosong šalje bućkuriš ritmova i zvukova kozaračkog kola, rere iz dalmatinske Zagore, dubrovačke lijerice i suvremenih elektroničkih glazbala, sve začinjeno kompotom nesuvislih stihova u kojima je temeljna misao ženska štikla! Sve to izvodi Seve Nacionale, domaća (porno) glumica i koketuša koja straši onim svojim silikonskim ustima kojima, onako razjapljenima, može progutati čitavu bananu po širini. Ne treba ni sumnajti da će se tzv. «stilisti» iz petnih žila potruditi za nastup na Eurosongu urediti je tako da budu istaknuti njezini atributi, Bogom i estetskom kirurgijom dani. Eto Nevenu Ciganoviću prilike da pusti mašti na volju, pa kad od sebe nije uspio, neka barem od Seve napravi «komada»! A od nas svih ionako prave; budale. Što se babi tilo, to se babi snilo. Pa neka nam. Ionako, svidjelo se nama ili ne, pripadamo Balkanu, svih srcem i dušom; recimo to glasno… Zapravo; Seve to viče u ime svih nas. |
02.03.2006., četvrtak
Prilika koja se ne propušta
Jučerašnjim danom; Čistom srijedom ili Pepelnicom kršćani-katolici ušli su u vrijeme korizme, odnosno vrijeme četrdesetodnevnog posta, redovitog slavljenja sakramenata pokore i euharistije, intenzivne molitve i zauzetije pomoći siromašnima; svakom bratu čovjeku, kako bi se pripravili na najveću svetkovinu kršćanstva; Uskrsnuće Isusovo.Početak obilježavanja ovoga vremena seže još u prva stoljeća kršćanske ere i svakog vjernika podsjeća na Isusov boravak u pustinji kroz četrdeset dana, kao i na putovanje Izraela kroz pustinju četrdeset godina, sve dok se «taj narod tvrde šije» nije obratio od nevjere prema obećanjima Gospodinovim. U prvim kršćanskim vremenima korizma je bila i vrijeme intenzivne priprave kandidata za krštenje (katekumena) za primanje krštenja, potvrde i euharistije u uskrsnoj noći, čije se bdijenje nazivalo «majkom svih bdijenja». Na kršćanskom Istoku korizma se još naziva i veliki post i snažno je obilježena isposničkim duhom, čega nama zapadnjacima, na žalost, dobrano nedostaje. Korizma je ponuđena kao vrijeme intenzivnog rada; rada na sebi; na nutarnjoj izgradnji vlastite osobe. A svaka gradnja, ma kako složena ili pak jednostavna bila, traži da se najprije očisti i pripremi zemljište za gradnju. Takav je i čovjek; ne može izgrađivati sebe na temeljima starog čovjeka, opterećenog nečistoćom duše, srca. Stoga je potrebno sa vlastite duše ukloniti sve prljavštine koje se tijekom godina tamo skupljaju, iz srca izbaciti ustajali zadah tvdokornosti, oholosti, licemjerja, taštine, zavisti, ljubomore, mlakosti, lažljivosti, gizdavosti, sebeljublja, uznositosti, mržnje, zlobe, nezadovoljstva svima drugima osim sobom samim, opčinjenosti isključivo vanjštinom, lijenosti, nemarnosti, netolerancije, neprihvaćanja drugih onakvima kakvi jesu, izbaciti duha kovanja vlastitih planova, pijedestal na kojem je samo moja volja, a ponajprije valja izbaciti duha sebeljublja koje priječi da ljubimo druge i koji od našeg vlastitog ja pravi idole, zlatnu telad kojoj se klanjamo, zanemarujući pravog Boga i bližnjega svojega u kojem se, među ostalim, taj Bog očituje. Tako očišćena duša tek je tada spremna za izgradnju; u protivnom će težina naših grijeha onemogućiti svako naše nastojanje usmjereno obnavljanju i izgradnji. Zato; hrabro samo; ova je korizma prilika; već je ovaj dan prilika; dan koji se nikada neće ponoviti i u ovom moru ljeta nama nije dano baciti sidro ni za trenutak. Zato je vrijeme dragocjeno i nema pod kapom nebeskom čovjeka koji mu može izmaknuti; zato je vrijeme za čišćenjenje vlastitog srca upravo danas, ne sutra ili prekosutra, jer, za mnoge od nas, sutra ili prekosutra sigurno neće nikada doći. Ova činjenica je utemeljenija od Sunca na nebu;promotrimo tek banalni primjer; svaki vikend, sjetimo se, na našim cestama odnese nekoloko mladih života. Za njih ponedjeljak nakon vikenda nikad nije došao. Zato je vrijeme; danas; sada, od ovog trenutka. Tek u kontekstu obraćenja počinje prava korizma posta, molitve i odricanja. Bez odricanja od sebeljublja nema mjesta za ljubav prema drugima, pa ni prema Bogu. Lažljivac je onaj, kaže sv. Ivan Evanđelist, koji kaže da ljubi Boga, kojega ne vidi, a ne ljubi brata svojega kojega vidi. Zato je korizma vrijeme dijaloga; sa Bogom i bližnjima, jer dijalog donosi poznavanje, a poznavanje donosi povjerenje u osobu kakva jest, a ne kakva je u našim planovima. Što je molitva u odnosu prema Bogu, to je razgovor u odnosu prema bližnjemu, jer mi, subjekti, osobama postajemo tek u odnosima, relacijama sa drugima. Zato čovjek obnavljanjem sebe obnavlja i one oko sebe. To je trpljenje, bolno trpljenje, ponekad bolno do ludila, ali i prilika. Nema djela bez truda, niti plodne njive bez muke da se ona obradi i donese plod. Tako je i sa životom; njiva je to; kultiviraj je, njeguj je, taj vinograd koji je Bog zasadio u ovaj svijet, tj. sebe samog, njeguj, čupaj mu korov, ogradi ga plotom, okopaj ga i zalij ljubavlju. A Bog će dati da raste. Neka vam je plodna ova korizma. Rastite u ljubavi, hrabro samo… Tek u svjetlu korizme Uskrs ima smisao i sija u punome svjetlu koje obasjava svakog čovjeka. U svjetlu Uskrsa svako sivilo dobiva svježinu boja i svaka tuga toplinu nade. Zato je Uskrs radost za koju vrijedi potrpjeti, osobito kada se čini da to trpljenje nema nikakvog smisla i kada smo uvjereni da je svaka bol razlog sebi samoj. Hrabro samo, ne bojte se otvoriti, zaista otvoriti vrata Kristu… Da nam zasja zora Uskrsa. |
01.03.2006., srijeda
Umjetnost, sloboda i istina I
U polaganom kvalitativnom buđenju hrvatske i bosansko-hercegovačke kinematografije, o čemu smo govorili u prethodnom postu, očituje se i jedno novo buđenje svijesti. Na ovim je prostorima u zadnjih par godina snimljeno nekoliko filmova koji odudaraju od standardne idološke podloge koja je dijelom obilježavala filmsku umjetnost u bivšoj Jugoslaviji, jednako kao što odudaraju i od ulagivačkog tona vladajućim garniturama i politici koju su ove provodile, što je bila teška boljka domaće kinematografije u zadnjem desetljeću minulog stoljeća. Prevažna je i činjenica da se filmska umjetnost, doduše tek u naznakama, vraća beskompromisnoj borbi za promicanje istine, što je, valja priznati, vrlo težak zadatak, jer je nemali broj umjetnika u prošlosti i slobodom i glavom platio težnju da se riječju, glazbom, kistom ili filmskom trakom svijetu pošalje poruka o stradanjima, ideologijama, dikataturama, gušenju sloboda, isključivosti, lažima i netoleranciji. Umjetnička djela bilo koje vrste za jedne su uvijek bivala inspiracija za izgradnju sebe i boljeg svijeta, poticaj za preispitivanje vlastitih stavova i nadahnuće za novu potragu za smislom svijeta i vlastitog života, dok su ista umjetnička djela za druge bila provokacija, alibi za teror, nasilje, mržnju i osvetu, ili se umjetnicima ili umjetnošću manipuliralo u vlastite ideološke svrhe u tolikoj mjeri da je umjetnost u tim slučajevima pretvarana u negaciju sebe same.Jedan od filmova koji je u ovo vrijeme osobito zapažen jest i «Grbavica» mlade bosansko-hercegovačke autorice Jasmile Žbanić. Priča je to o tragičnim posljedicama rata u Bosni i Hercegovini o kojima malo tko govori, pa i same žrtve te tragedije rijetko izlaze u javnost sa svojim pričama; riječ je o desecima tisuća silovanih žena u Bosni koje su bile žrtve povampirene velikosrpske mitomanije; nacizma s kraja dvadesetog stoljeća. Film «Grbavica» pokupio je nagrade na Berlinskom filmskom festivalu i to mu vjerojatno neće biti kraj u ubiranju lovorika. Priča govori o ženi iz Bosne koje je bila silovana od strane vojnika bosanskih Srba i koja se suočava sa bolnom traumom, sada, deset godina nakon rata, sada kada djetetu koje je bilo plod tog nedjela mora reći da je čedo nekog vojnika koji mu je silovao majku u kontekstu zločinačke politke koje svoje leglo ima u mozgovima u Beogradu koji su upravljali životima i smrću tolikih stradalih u ratovima na ovom krvavom tlu. Potez Jasmile Žbanić da kroz film progovori o pitanju sustavno silovanih Bosanki tijekom rata u toj napaćenoj i predivnoj zemlji hvale je vrijedan potez u vremenu kada se vapaj očajnika koji ištu pravdu od ljudi sve slabije čuje. Vjerujemo da će spomenuti film o to segmentu rata u BiH reći svijetu više istine nego li svi licemjerni političari zajedno. Naravno, istina ne odgovara svima. U Beogradu je zmaj velikosrpske nacističke mitomanije ponovno digao glavu i progovorio kroz usta dijela nazovi-kulturnjaka, koji su dobro znanim nam parolama ponovno sipali mržnju govoreći o "lažima" protiv Srba, o "protusrpskoj uroti i histeriji". Takve je posebno pogodilo to što u filmu «Grbavica» ključnu žensku ulogu igra Mirjana Karanović, dramska umjetnica iz Srbije. Teško je i zamisliti hoće li ta žena, koja se «drznula» glumiti u «antisrpskom» filmu, u Srbiji više dobiti neku ključnu ulogu, bilo u kazalištu, ili na filmu. Ne treba ni spominjati da su Bata Živojinović i Bora «Čorba» Đorđević prvi graknuli protiv «Grbavice» i istine koju taj film donosi na svjetlo dana. Jasmila Žbanić je napravila genijalni potez; onaj filmom pred oči javnosti, a osobito one u Srbiji, na tako jasan način stavila – istinu. To je ključna i temeljna uloga umjetnika; govoriti istinu; umjetničko djlo, pa tako i film, nedvosmisleno pronosi poruku i kroz prostor i kroz vrijeme. Film je, k tome, zahvalan umjetnički medij, jer je dostupan nebrojenim očima i srcima, osobito ako je umjetnički dobro postavljen, što su na festivalu u Berlinu očito znali prepoznati. Da ovaj film govori istinu jasno je iz reakcija iz Beograda, osobito ako se u obzir uzme činjenica iz čijih je ralja ta reakcija izišla; istina boli i oni koji su na tom svjetlu prokazani grčevito se bore da to svjetlo utrnu; da ugase istinu koja osvjetljuje njihive zločine. Stoga takvi najavljuju i sudsku tužbu protiv Jasmile Žbanić, koja na primanju nagrade «Zlatni medvjed» u Berlinu nije propustila istaknuti kako srpski krvnici iz Bosne još slobodno šetaju, a međunarodna zajednica zapravo i nema prave volje da ih uhiti. Dragi prijatelji, pogledajmo film «Grbavica» čim dođe u naša kina. Znajući istinu o tragediji rata u Bosni, istinu o tolikom silovanjima žena tijekom rata, doprinijeti ćemo da ta istina zasine do svakog čovjeka i da krivci za opisane zločine budu kažnjeni; tu istinu i kap naše spoznaje o njoj pomaže tkati. Budite hrabri, svjedočite za svjetlo… |