Došao je vrag po svoje! Ova sintagma mogla bi biti sažetak mišljenja koje prevladava u glavama i na usnama nebrojenih žitelja ovog kutka Europe, povodom vijesti o kojoj već dva dana bruji cijeli svijet; o smrti Slobodana Miloševića, koji je već za života bio nazvan balkanskim krvnikom. Pobježe nam Slobo pod ploču! Pomisliti će mnogi čuvši ovu vijest, razmiišljajući u kontekstu nikad završenog haaškog suđenja srpskom diktatoru, koji je nađen mrtav u zatvorskom krevetu; smrt je Slobu pokosila prije nego li je suđenje kojemu je bio podvrgnut bilo završeno i prije nego mu je izrečena presuda. Slobo, kad već na neki drugi način nije uspio izigrati međunarodnu pravdu, pobježe pred licem te iste pravde podzemlju - Hadu u naručje. Nikakvo čudo; znamo li da su srpski političari i državnici i prije Miloševića živote skončavali na sličan, neobičan način. Prijetvorna i despotska politika koju su za života vodili nije im dozvoljavala niti zauvijek sklopiti oči na na način dostojan čovjeka; kralj Aleksandar Obrenović skončao je sasječen sabljama i izbačen mrtav i gol na beogradsku ulicu, kralj Petar I. Karađorđević umro je u kućnoj izolaciji, osamljen i zaboravljen, kralj Aleksandar I. Karađorđević završio je ovozemaljsko putovanje izrešetan sa pet metaka u prsima za posjeta francuskom Marseillesu, četnički vojvoda Draža Mihajlović je obješen… Slobodan Milošević nađen je mrtav u zatvorskoj ćeliji u Haagu. Društvo tragičnih sudbina, nema se što reći! Svi su oni glavom platili sulude pokušaje stvaranja nekakvih srpskih imperija na ovim tlima, sve na račun drugih naroda. A ne zaboravimo da je upravo sam Srpski narod u cijeloj toj priči plaćao i plaća najveći ceh mitomanije koju je provodila i provodi takva politika. A kraj takvih političkih promišljanja u većini tamošnjih glavešina još se ni izbliza ne nazire. To je tragedija Balkana; životima običnih, malih ljudi, životima i smrću masa upravljaju nesposobni i krvoločni političari koji se poput pijavica prilijepe na tkivo nacije kojoj sišu krv sve dok sami od te iste krvi ne crknu. Jer ta ista nacija nikada nije htjela, a mogla je, razmišljati svojom glavom u kontekstu prostora i vremena u kojemu živi, već je glavu okretala od zdravog razuma i pogled usmjeravala bajkama, mitovima i parolama o nekakvoj vlastitoj državi sa pridjevom «Velika». Ta im je mitomanija nebrojene sinove u grob otjerala u cvijetu mladosti. Srbi kao da ništa iz vlastite prošlosti nisu naučili i kao da je ideja o nekakvoj velikoj srpskoj državi samo njima na pamet pala. Zamislimo samo kad bi se svi narodi zanosili idejama o svojim vlastim državama koje bi bile «velike»; ako bi Srbi imali «pravo» na Veliku Srbiju, zar primjerice i Hrvati ne bi imali «pravo» na Veliku Hrvatsku, Crnogorci na Veliku Crnu Goru, Bugari na Veliku Bugarsku, Rumunji na Veliku Rumunjsku, Albaci na Veliku Albaniju, Grci na Veliku Grčku i tako sve u do nedogled. Planet Zemlja nikada ne bi bio dovoljno prostran za sve "Velike"! Ponekad se čini da je činjenica o suludosti ideje o Velikoj Srbiji jasna svima osim – Srbima u Srbiji. Za nevjerovati, ali je ako.
Prije nekog vremena pisali smo velikosrpskoj mitomaniji i pitanjima (ne)izručenja Radovana Karadžića i Ratka Maldića sudu u Haagu. U tom postu spomenuli smo kako su ova dvojica zločinaca u promišljanuju svoje sudbine očito na tragu ideje o ulasku u srpski mit. Karadžić i Mladić će teško do Haaga živi; posve je sigurno da su oni sebi to zagarantirali. Svojim likom i nedjelom već su ušli u srpske mitove. Slobo nije mogao stajati skrštenih ruku; on nije mogao dozvoliti da beskrajno duga trakavica od suđenja i neizbježna doživotna zatvorska kazna od njegovog gordog lika stvore pokornog zatvorenika uvijek uredno ispeglane košulje. Ah ne; Slobo je izbjegao svo to poniženje i jurnuo iz sumorne stvarnosti u velikosrpski mit o kojemu će lokalni guslari ispredati narodne pjesme.
Miloševićevo skončanje pogubno će djelovati na stanje svijeti u Srbiji. Katarza, tj. otriježnjenje koje bi došlo njegovom osudom i podaci o nebrojenim zločinima za koje je odgovoran sada će pasti u drugi plan, a mase u Srbiji se nikada zaista neće susresti s tim činjenicama oči u oči. Za Boga miloga; pa ti ljudi i dan danas niječu činjenicu o genocidu u Srebrenici! Ostaviti Srbiju u sadašnjem stanju (ne)svijesti bilo bi isto kao da iza Drugog svjetskog rata nije provedena denacifikacija Njemačke, kao da Nijemci i danas viču kako ne znaju što je to Birkenau ili Auschwitz. Miloševićevom smrću bunilo polusvijesti u kojem se Srbija nalazi ima sve manje šanse da u skoro vrijeme prestane i pretvori se u budnost.
Slobina smrt i način kako je ona nastupila bile su očekivane i samo je naivčina u Haaškom tribunalu mogao misliti da će suđenje Miloševiću proći glatko te kako će on sa suzicom u krajičku oka slušati presudu kojom ga se do kraja života strpava u zatvor. Ah, ne, nije Sloba takav; ako je srpski junak car Lazar mogao 1389. ostaviti glavu na Kosovu polju i tako ući u srpski mit kao heroj, iako mu je vojska u toj bitci bila do nogu potučena i zemlja mu pala u ruke Turaka, i Sloba je čvrsto odlučio da će na sličan način «zadužiti» srpsku povijest. Tako se i dogodilo. On je svojevrsni Hermann Goering našeg vremena, koji također nije htio živ dočekati izricanje presude, već je mudro, smrću, kidnuo pod grobnu ploču prije nego li ga je sud u Nurnbergu uspio osuditi.
Danom 11. ožujka Slobodan Milošević je otišao u povijest. Njegovo nedjelo ostalo je iza njega, ponajprije u međunarodno sankcioniranoj podjeli Bosne i stvaranju Republike Srpske; poludržave nastale na pokolju i progonu tolikih nevinih Muslimana i Hrvata. Slobo je za Srbe pokretačka snaga i nakon smrti, a za nesrbe jednako velika opasnost kao i kad je bio živ i slobodan. Zato je sudu u Haagu i na demokratskim snagama na Balkanu da razotkriju njegova nedjela; tek će to biti Slobin poraz.
Mi kršćani vjerujemo u Božju milost. Iz naše ljudske perspektive milost često nije spojiva s pravednošću, jer se čini da milošću krivci olako proleza bez posljedica za krv i smrt koju su sijali. Iz Božje perspektive stvari stoje drugačije; Njegova milost istovremeno je i Njegova pravda. Mi ljudi to ne možemo razumjeti, jer «Kako je nebo visoko iznad zemlje, tako su moje misli iznad vaših misli i moji puti iznad vaših puteva!»; Bog i Božja logika potpuno su čovjeku neshvatljivi. Zato mi ne znamo gdje je Slobo sada. Mnogi su sigurni, zapravo žele, da od sada i u sva vremena cvili u paklu. U nama se bori čovjek željan osvete i kršćanin koji se suobličava s Božjim milosrđem. O tome koji od ova dva puta naše čovječnosti prevladava ovisi i naš stav prema Slobinoj vječnoj sudbini; ili je u paklu, ili mu se Bog smilovao...
Post je objavljen 13.03.2006. u 13:55 sati.