Arhangel
22.02.2006., srijeda
RATKO ODLAZI U MIT
Da je puno toga trulo u državi preko Drine i Dunava, sa druge strane naših istočnih granica, odavno je jasno je i malom djetetu. Politike i stanja (ne)svijeti kakve vladaju u Srbiji svijet nije vidio još od srednjega vijeka, u kojem se na tim prostorima ispreplitala bogata bizantska kultura s jedne strane, sa prepredenošću, licemjerjem, okrutnošću, taštinom i ksenofobijom s druge. Po tom pitanju stanja (ne)svijeti Srbiji pod ruku može stati još jedino Iran i Sjeverna Koreja. Bizant je odavna nestao u nezaustavljivom tijeku vremena, ali metode kojima se to slavno carstvo služilo i tako dugo opstalo, i koje su ga je na koncu dobrim dijelom stajale glave, preživjele su u novom ruhu i novim okolnostima, sada sa novim protagonistima. Po toj se normi (političkih metoda i ideja) čini se da je Beograd daleko više duhovni nasljednik slavnog Carigrada, nego li je to grčka Atena, koja tako ljubomorno želi sebi prisvojiti taj epitet.Beogradska politika, kako smo i sami to na vlastitoj koži iskusili, nije se nikada sustezala koristiti "bizantske" metode prevrata i državnih udara, spletki i ubojstava kako bi ostvarila svoje ciljeve. Jasno da ovdje govorimo o politici, ne o narodu u cjelini. Pogledamo li samo zadnje stoljeće srpske političke povijesti, pronaći ćemo i zvjersko ubojstvo srpskog kralja Aleksandra Obrenovića i kraljice Drage, smjenu vladarskih dinastija, kralja Petra I Karađorđevića koji je umro zaboravljen od svih, pretenzije Karađorđevića na rusko prijestolje nakon svrgavanja Romanovih, diktaturu kralja Aleksandra u Kraljevini Jugoslaviji, ubojstvo vođe Hrvatskog naroda Stjepana Radića u beogradskoj skupštini, režirane izbore, državne udare, spregu politike i totalitarizma za Draže Mihajlovića i sl. Dobro nam je u sjećanju sprega najvećeg dijela srpskih političara, intelektualaca, dijela svećenstva, medija, javnog mijenja i državnih službi krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina minulog stoljeća; sve u svrhu ostvarenja megalomanskog i suludog projekta Velike Srbije, za ostvarenje kojeg se nisu birala sredstva. Posljedice takve politike osjećamo i osjećati ćemo još dugi niz godina, rane koje nam je ta politika zadala nikada neće zacijeliti, osobito rane u srcima onih koji su kao posljedicu takve zločinačke politike izgubili svoje najmilije, izgubili svoje zdravlje, ljudsko dostojanstvo, dob, obitelj, zavičaj, sve što su cijelog života mukotrpno gradili, na materijalnom i duhovnom planu. Kao i svaka revolucija, tako i «bizantska» politka Beograda «jede» vlastitu djecu. Vlak koji vodi takva politika nemilice gazi sve pred sobom, pa i one koji iz toga vlaka pokušaju iskočiti, ili bivaju gurnuti van jer nisu ostvarili zadaće koje im je ta politika naložila izvršiti. Stoga nije ni čudo da je Slobodan Milošević završio u Haagu. Beogradska vrhuška izručila ga je samo zato jer nije ostvario pojekt Velike Srbije i jer se po njegovom izručenju stvorio manevarski prostor za daljenje političko manipuliranje i trgovinu koja će, na koncu, Srbiji donijeti pola Bosne. Slobo je tu bio igrač koji je, i kao zatvorenik, poslužio svojoj svrsi, kad već nije uspio kao političar. On je svjestan te činjenice i samo je pitanje vremena kada će, bolestan, napustiti ovaj svijet i ući u srpski mit. Kad umre, biti će pokopan kao najveći srpski junak jer je beogradska politika i ranije pokazala da i najveće povijesne gubitnike može poslije smrti pretvoriti u junake o kojima će lokalni guslari pjavati pjesme. Ista je stvar i sa Ratkom Mladićem, oko čijeg se navodnog hvatanja ovih dana podigla medijska prašina. Treba znati da je toga lika međunarodna zajednica odavno mogla uhvatiti, smo da je htjela. Zapravo se ovdje radilo o prešutnim političkim ustupcima Srbiji i plodu veza Beograda sa Londonom i Parizom, u vremenu kada je Washington nezainteresiran za Balkan, zabavljen pljačkanjem nafte u Iraku. Mladić je poslužio svojoj svrsi u kontekstu beogradske politike; i on će, kao i Slobo, ući u anale velikosrpske mitomanije i biti opjevan kao junak, bez obzira što je riječ o notornom koljaču. General Mladić neće živ stići do Haaga; to je profil «čovjeka» koji će radije izvršiti samoubojstvo, nego se živ predati, a vrlo je velika mogućnost da će ga smaknuti beogradski agenti prije nego dospije u ruke međunarodne pravde, koje uvijek plaše kako politika Londona i Pariza svira. A mi smo, na ovim stranama, itekako osjetili na vlastitoj koži svirku sa Temze i Seinne! Ratko Mladić je svojevrsni srpski Hermann Goering. On će još kratko poživjeti, kao i Slobo i Radovan Karadžić; svi oni će velikim slovima biti upisani u velikosrpski mit, bez obzira što će slova kojima će taj mit biti pisan biti napisana krvlju tolikih koje je ova trojka poslala u smrt. Tako će i njih trojica zauzeti mjesto u mitomaniji uz Acu Karađorđevića ili Dražu Mihajlovića; bez obzira što će im duše, vrlo vjerojatno, ne želeći prejudicirati Božju milost, gorjeti u paklu. Ta oni su svi samo igrači u velikoj igri beogradske «bizantske» politike koja mijenja ruho i pijune, ali joj metoda ostaje ista; svaki cilj opravdava svako sredstvo. Zato Ratko Mladić neće preživjeti. |