Na tom moru života puno je oluja koje neprestano dižu vjetrove koji samo što nas ne potope, i naš brod se tako silno valja, muči i probija naprijed u toj nadasve čudnoj igri valovlja koje svoje vode prebacuje preko njegove palube. I naš brod se teškom mukom probija naprijed, šibana olujama, ta se stara lađa ne da slomiti; škripe daske i cvile jarboli, naprežu se jedra i fijuču konopci, a naš brod ostaje postojan na toj ruti svojega plova. Nije lako. Nije jednostavno. Udar svakog vala slabi mu oplatu; sol mora, koje ipak život daje, nagriza mu drvo, svaki novi vjetar troši mu jedra i svaki novi napor nova mu je muka koju sve teže podnosi. Ali; staro se drvo ne da i postojano plovi naprijed. Svaki put kada se izvuče iz nove oluje i izroni iz valovlja poput feniksa se pojavi na tom obzoru života i nastavi svojim plovom koji mu je zadan. Čudesno je to otajstvo; život; misterij koji nikada do kraja dokučiti nije dano našim mislima.
Svi naši brodovi, a toliko ih je da ih se izbrojiti ne bi moglo, plove putem svojeg plova; neki rutom koja vodi Luci Spasa, drugi opet malo lutaju, ali se Luke konačno domognu, treći lutaju i budu izgubljeni, neki opet pokleknu i more života proguta ih u svoje dubine. I ne pamti ih više ni mjesto njihovo. Najgore prođu oni koji plove toliko opterećeni niti ne znajući da je plovidba ljepotom protkana, drugi opet toliko vode računa o vlastitom jedrilju da ne paze na put svojeg plova pa se izgube na toj silnoj pučini, neki su toliko zaokupljeni plovom drugih da vlastite crvotočine koje im oplatu nagrizaju i ne vide. Mnogi se ne obaziru na svijetionike koji im ukazuju na sure hridine, pa svoj plov završe na obalama na kojima nema budućnosti, ili se povede za pjevom sirena koje vrebaju da u propast povuku one koji se povedu za njihovim opojnim pjesmama. A kada se za oluja tamni oblaci navuku na nebo i zastru Zvijezde koje pokazuju na put ka Sretnoj Luci, naš brod u očaju pruža svoje jarbole Nebu vapijući za spasom. Za spasom svijet vapije.
A vez koji drži svu strukturu bića našega broda jest ljubav. Ljubav; ta tako profanizirana i po ulicama razvlačena riječ, ta toliko osiromašena i u robu pretvorena riječ od čijeg je pravog značenja malo toga ostalo. Ljubav, ta toliko gažena i zloupotrebljavana milost! Naš brod života bez ljubavi je osuđen biti spodobom koju more brzo proguta i povuče u dubine. Načela bez ljubavi pretvaraju nas u strojeve koji bezdušno gaze sve oko sebe. U načelima dosljedan, ali u djelovanju milosrdan! To je geslo koje oslobađa za pravu ljubav koja se brine za drugoga. Ta ljubavi ne može ni biti ukoliko nije usmjerena na drugoga; na brata čovjeka. Zato će vrelina sunca i slanoća morskog valovlja brzo razasušiti i iscrpiti oplatu našega broda, ne bude li ona obilato natopljena smolom ljubavi koja se daruje tom drvetu da ga potpuno upije i njime se obogati. Drvo bez smole ljubavi je suho i osuđeno da bude suho, bezdušno i uvelo, potpuno nesposobno da naš životni brod zadrži na površini. U brod koji nije natopljen smolom ljubavi brzo i lako prodiru valovi, rastače ga ta silna voda i nezaustavljivo čini da trune, da se pretvori u sablasnu ljušturu u kojoj nema života i koja je osuđena da bude povučena u bezdan koji zjapi ispod površine našega plova.
Zato; hrabro, Vjerni! Otisni se na pučinu toga mora života! More mornara uči da bude jači; a ti, ne boj se, mornaru svoje lađe! Opskrbi drvo svojega broda obilatom smolom ljubavi, pogledaj Nebo i Zvijezde koje ti pokazuju put, uzdaj se u Svijetionike koji osvjetljuju tvoje staze! Uzdaj se, ne boj se, Ptiću mali! Tvoj plov je siguran kada je upravljen Luci Spasa; tvoj let podržava Onaj koji sve podržava, tvoja krila neće se slomiti, svi valovi toga bijesnog i nesigurnog mora tvoje lađe neće potopiti. I kad vode do grla dođu i kada zebnja stegne glas u grlu, i kada se valovi obruše na pravac tvoj; ne boj se; vjeruj, nadaj se, ljubi… Ti znaš kome si povjerovao… Hrabro samo, ne boj se… Srca Vjernih kucaju uz tvoje!