Oblaci su već bili sakrili pogled na zvijezde kada smo tijekom noći krenuli iz našega grada koji je spavao bezbrižnim snom. Naš kombi se uputio put sjevera i nakon nekoliko sati vožnje stigli smo do zapadnih granica Domovine. Kiša nas je pratila na putovanju kroz Hrvatsku, kroz Sloveniju i dobrim dijelom puta kroz Austriju. Ali kada smo zašli u Alpe, pred našim su se očima počeli redati prizori veličanstvenih planinskih krajolika prekrivenih snijegom koji se razmetao svojom bjelinom, okupan zimskim suncem, čija nas je pojava, nakon kiše koja nas je pratila do tada, iznimno obradovala. Alpe pod snijegom pružaju veličanstvenu sliku ljepote srednje Europe, a mala sela sa slikovitim crkvama i kitnjastim zvonicima oslikavaju prebogato kulturno nasljeđe ovoga dijela Staroga kontinenta. Mnogobrojni tuneli kroz koje cesta prolazi pokazuju koliko je priroda i veličanstvena i kako ju nije nikada bilo lako ukrotiti.
Kada smo kod Passaua prešli iz Austrije u Njemačku i dalje nas je pratilo lijepo vrijeme. Već je bilo poslijepodne i brežuljakasti krajolici prekriveni snijegom izmijenjivali su se pred našim pogledima sa prizorima tipičnih njemačkih gradova pored kojih smo prolazili. Autocesta pred nama pružala se, kako se činilo, u beskraj.
Već je bila padala večer kada smo, nakon četrnaestak sati vožnje, stigli u Mainz . Taj grad od kojih 280 000 stanovnika svoju je ljepotu zrcalio u vodama ponosne Rajne. Smjestivši s kod naših domaćina, oduševljenih našim dolaskom, nismo gubili vrijeme, pa smo, iako vidno umorni od putovanja, prošetali centrom tog slikovitog grada, tako lijepog i ljudima pristupačnog. Nismo odoljeli iskušenju pa smo sjeli na pivo u pivnicu uređenu u prostorima srednjovjekovne bolnice, načičkane gotičkim stupovljem i lukovima koji ponosno strše prema nebu. Bio bi pravi grijeh biti u ovoj predivnoj zemlji, a ne popiti pivo; pa smo odlučili, što se toga tiče, ne sagriješiti!
Sutradan smo s našim domaćinima obilazili grad kojim dominira veličanstvena romanička katedrala Svetog Martina. Poput stare dame sa svojim kupolama i tornjevima, građena od crvenkastog kamena, ta predivna građevina krasi Mainz sada već više od tisuću godina (kako je njena izgradnja započela) i prava je sreća što nije stradala u savezničkim bombardiranjima na kraju Drugog svjetskog rata. Pomno lijevana zvona ove crkve daju skladni zvuk zvonjave niskih tonova koji je istovremeno veličanstven i za uho ugodan, a čuje se kilometrima daleko. Polumrak unutrašnjosti ove katedrale osvjetljavaju plamičci zavjetnih svijeća pred oltarima, dajući ambijentu mističan ugođaj, dok romanički prozori ukrašeni vitrajima ostavljaju dojam gordosti i uzvišenosti. Crkva je i veličanstvena i neobična; s obje strane središnje lađe su apside sa istočnim i zapadnim oltarom, sa kriptama ispod te kupolama iznad njih. Sa sjeverne strane crkve je lijepi klaustar obrubljen vitkim stupovljem, u sredini kojeg je mali vrt. Ne trebam ni spominjati da smo sve pomno isfotografirali, a ispred jednog zanimljivog raspela na dnu južne lađe smo i zapjevali «Salve Regina», što je odmah privuklo pažnju grupe turista koja je razgledala to veličanstveno zdanje u kojem smo se i mi nalazili i koje je svojom ljepotom i neobičnošću mamilo uzdahe divljenja i čuđenja.
Poslije smo posjetili još neka zanimljiva mjesta u gradu, među kojima treba istaknuti gotičku crkvu sv. Stjepana koja je u ratu bila bormbardirana i zapaljena, ali je obnovljena u izvornom obliku te je sam Marc Chagall izradio vitraje na prozorima apside, od čijeg bogatstva boja, osobito plave i modre, zastaje dah. Također je zanimljiva i crkva sv. Augustina koja svojom baroknom stilizacijom zadivljuje; ta čudna igra mnoštva kamenih anđelčića, štukatura, maskerona i girlandi, prozračih baroknih freski i sa pozlatom, kristalnih lustera i izrezbarenih klupa daje dojam da ste u predvorju Neba. Možemo zamisliti kako su u toj crkvi izgladala svečana bogoslužja u kojima je na koru zbor i orkestar izvodio neku svečanu misu, a svećenik sa poslužiteljima na kitnjastom oltaru u zlatovezom izvezenim paramentima slavio liturgiju.
Navečer smo se okupili u jednoj drugoj crkvi, posvećenoj također svetom Stjepanu, koja se nalazi na periferiji grada. Mi smo očekivali neku malu župnu crkvicu, a tamo nas je dočekala ogromna neogotička trobrodna bazilika sa dva zvonika u pročelju; Nijemci kada grade; grade veliko. Tamo je bilo upriličeno đakonsko ređenje našeg prijatelja, što je bio glavni razlog našeg dolaska. Ne treba ni spominjati da je naš slavljenik bio presretan i zbog ređenja i zbog našeg dolaska iz Hrvatske i da je najveći dio vremena koje smo tamo proveli posvetio nama. Njegova sreća; i zbog ređenja i zbog našeg dolaska, bila je neopisiva; taj je čovjek, jednostavno rečeno, zračio srećom! Nama je to bila, neskromno rečeno; najveća nagrada. Liturgija ređenja u toj velikoj crkvi bila je prekrasna. Naravno, nas iz Hrvatske je posebno, na hrvatskom jeziku, pozdravio biskup koji je predvodio slavlje (uh; što smo bili ponosni…)
Na večeri koja je uslijedila zadivili smo Nijemce, a čime li drugo nego li; našim pjevanjem, spontanošću i zajedništvom… Ma bilo je nezaboravno… Šteta što smo se već morali vratiti kući… Nema veze, u Mainzu su nas pozvali da opet dođemo! A, ruku na srce; nas ne treba puno moliti… he, he, he…
Post je objavljen 21.02.2006. u 19:20 sati.