Masovni prosvjedi diljem islamskog svijeta koji su izbili nakon objavljivanja karikatura proroka Muhameda u nekim zapadnoeuropskim tiskovinama, pa i u nekim hrvatskim tjednicima, vrh su sante leda i ispušni ventil koji ukazuju da ispod površine tih događaja ključa problem širokih razmjera, koji samo što ne eksplodira, odnosno od koji naš brod samo što se nije razbio. Objavljivanje spomenutih karikatura gesta je koja iz perspektive zapadnjaka ne predstavlja ništa posebnog već se svrstava u domenu umjetničke i novinarske slobode. S druge se strane taj isti čin u očima islamskog svijeta iščitava kao provokacija na račun Islama koji zabranjuje bilo kakvo likovno prikazivanje Allaha i njegovog Proroka, a kamo li prikaz u karikaturnom stilu. Sekularizirana Europa odavna je prestala imati istančanog osjećaja za sveto, koje je radikalno uklonila iz svoje sredine i iz svoje svijesti. Crkve i katedrale zapadnog svijeta danas su mjesta divljenja umjetničkim dosezima prošlosti i mjesta za fotografiranje turista, a premalo, ili gotovo nikako, mjesta molitve i otvaranja onostranome. Stoga ne čudi da europski čovjek, time i novinar ili karikaturist, uopće ne razumije vjerski osjećaj vlastite kulture, a kamo li vjerske osjećaje islamskog istoka. Opet, objava spomenutih karikatura mogla bi se protumačiti i kao odraz želje za izrugivanjem načina na koji islamski fundamentalizam u svoje ideje koristi vjeru i vjerske osjećaje širokih slojeva društva. Ili bi se, pak, takav potez mogao protumačiti zaista kao izrugivanje sa svetim i vjerskim osjećajima koji su u sekulariziranom zapadnjačkom svijetu smatrani nečim nazadnim i konzervativnim!
Bilo kako bilo, ono što se ovih dana događa po gradovima diljem islamskog svijeta, pa i u Europi (prosvjedi u Sarajevu!) odraz su jednog stanja koje zabrinjava i koje je rezulatat neokolonijalne politike zapadnog svijeta i Sjedinjenih Američkih Država, čija je svjetska hegemonija, kako se čini, na vrhuncu moći. Već smo u ranijim postovima bili naglasili kako je nafta Arapima istovremeno i blagoslov i prokletstvo. Nafta je bila ta koja je arapske zemlje sredinom minulog stoljeća izvukla iz gospodarske zaostalosti nomadskog načina privređivanja i života. Gospodarski razvoj tih zemalja, koji se temeljio na eksploataciji nafte, omogućio je arapskim i narodima koji na svojemu tlu imaju izvore nafte i razvoj samosvijesti, što je dovelo do spoznaje o vlastitom pravu na iskorištavanje i raspologanje prirodnim bogatstvima, koje su sve do nazad dva desetljeća nemilice crpili; zapadnjaci, ponajviše Amerikanci. Svjetska ekonomija, izvor bogatstva Zapada, temelji se velikim dijelom na nafti, pa je razumljivo da je potrebno nadzirati iskorištavanje naftnih rezervi kako bi se održala gospodarska i politička premoć, a time i stečeno bogatstvo. A to se može, u uvijetima arapske nacionalne i vjerske osviještenosti, samo silom; bilo vojnom agresijom, bilo instaliranjem i podržavanjem diktatura diljem svijeta koje podržavaju američke i zapadnoeuropske gospodarske interese. Ne zaboravimo da je i Saddama Husseina, koji se na vlasti u Iraku održao tako dugo, na vlast dovela CIA, kako bi brže i lakše uklonila Hommeinija u susjednom Iranu, u kojem je ovaj revolucijom bio svrgnuo američkog lutka šaha Rezu Pahlavija. U tom smislu ne čudi da je kratko nakon Saddamovog dolaska na vlast Irak zaratio, gle čuda, upravo sa Iranom.
Islamskom svijetu, kao i svakom normalnom čovjeku, ne može ne upasti u oči činjenica notornog licemjerja američke politike, koja svoje invazije diljem naftom bogatog svijeta opravdava borbom protiv terorizma. U tom licemjerju posebno pregnajči Bush i njegova administracija, pa se na trenutke čini da smo još uvijek u vremenu militantnih Lyndona Johnsona i Harryja Trumanna usred hladnoga rata. Razlika je što ovaj put sa druge strane nisu sovjetski komunisti, već islamski fundamentalisti jer je islamska vjera i fundamentalizam bio jedino pokretačko sredstvo za objedinjavanje i omasovljenje otpora američkoj gospodarskoj i političkoj dominaciji na Srednjem i Bliskom istoku. S druge strane, pobjede ljevice na izborima diljem Latinske Amerike jednako su tako reakcija na bushovsku političku i ekonomsku dominaciju.
Ne želeći ustvrditi kako je fundamentalizam opravdan, ili da je nasilje bilo koje vrste opravdano, ne možemo oči držati širom zatvorene i padati na propagandu koja negira svaku umiješanost politike u aktualna zbivanja potaknuta karikaturom. Osim toga, ne bi nikakvo čudo bilo da se, u slučaju invazije na Irak rezerviranu Europu namjerno htjelo uvući u Bushovo naftno iračko kolo spretnim psihološkim poticanjem islamskih prosvjeda… Hmmm… Vrijeme će pokazati koliko (ni)smo (bili) u pravu.
Post je objavljen 10.02.2006. u 11:34 sati.