Pojam siromaštvo pokazao se u praksi kao vrlo relativan i višeznačan pojam. Tako, primjerice, na ovim našim prostorima zadnjih desetljeća neprestano slušamo o inflacijskom porastu siromaštva širokih društvenih slojeva i o uništenju srednje imućnog sloja stanovništva, koje je nosilac i pokazatelj ekonomske (ne)moći neke zemlje. Zaista, kada se sitaucija malo bolje promotri biva nam jasno kako su ratnim razaranjima, gubitkom tržišta bivše zajedničke države te pljačkom od strane ovih naših domaćih moćnika uništena nebrojena radna mjesta, u bescjenje prodane najveće tvrtke u zemlji, radnici ostali na ulici bez kruha, a zemlja potonula u sivilo nezaposlenosti i siromaštva. U svemu rečenom ima puno istine i velik je broj onih među nama koji s punim pravom govore o životima koji su im se pretvorili u puko preživljavanje.
S druge strane, ne trebamo ovdje ni spominjati u ukupnom broju stanovništva onaj maleni postotak onih koji su se u beskrupuloznoj pljački hrvatskih ekonomskih dobara enormno obogatili, stvorivši sloj lokalnih moćnika-tajkuna, sa svojim pipcima koji nerijetko sežu do lokalnih, regionalnih, pa i do središnjih struktura vlasti.
Ipak, u tolikoj silnoj kuknjavi i jadanju nad vlastitim siromaštvom, nerijetke su pojave koje govore upravo suprotno, i to čini svojevrsni apsurd hrvatskog društva. Broj mobitela po glavi stanovnika Hrvatske dosiže standarde najrazvijenijih zemalja svijeta; u mnogim obiteljima čak i djeca u predškolskom odgoju i prvim razredima osnovne škole imaju mobitele. Prodaja najsuvremenijih tipova mobilnih uređaja u «siromašnoj» Hrvatskoj rapidno raste. Mobilni operateri u našoj zemlji ostvaruju ogroman promet novca, zahvaljujući beskrupuloznom trošenju telefonskih impulsa, osobito u blagdanske dane. Zaista nije jasno da su u četveročlanoj obitelji koja živi od jedne plaće dva, tri, pa i četiri mobilna broja u uporabi. Slično je sa video-igrama (Playstation i sličnim glupostima koje zatupljuju dječji mozak), kućnim kinima i ostalom, nekad luksuznom, tehnikom.
U gradskim sredinama važno je vidjeti i biti viđen, pa je promet u trgovinama trendovske odjeće i obuće višestruko povećan, osobito pred smjenu godišnjih doba zima-ljeto-zima, kada se treba pokazati u novim «krpama». Isto vrijedi i za paradiranje u najnovijim markama sunčanih naočala.
Na našim ulicama vozači, a osobito oni mlađe životne dobi, kočopere se u novim automobilima, kupljenima na kredit koji će tko zna kada i od koga biti vraćen. Praktički je postalo sramotno voziti neku staru «Zastavu» ili sličan proizvod iz socijalističkih vremena. A sve se, kao, loše živi… U sred radnog vremena, osobito subotom prijepodne, špice u svim našim većim gradovima prepune su naprlitane mladeži koja na ovom zimskom suncu ispija svoje kave, pripremajući se za subotnje cijelonoćne izlaske.
U vrijeme skijaške sezone više od stotinu tisuća naših sugrađana krenulo je na skijališta. Oni dubljeg džepa uputili su se u Austriju i Italiju, a oni malo manje dubokog džepa zadovoljili su se i skijalištima na Kupresu ili oko Sarajeva u susjednoj Bosni i Hercegovini. Neloš prosjek za jednu «siromašnu» zemlju, čiji uvoz višestruko premašuje mršavi izvoz.
S druge stane, tolika polja stoje neobrađena, tolike njive su zapuštene, štale prazne i ruševne, a mladež sa sela bježi u gradove u potrazi za «boljim životom» (čitaj = luksuznim životom).
Takva čežnja za konforom, luksuzom i brzom zaradom bez i malo uloženog truda, plod je trenda vremena i rastakanja poštivanja vrijednosti kao što su odanost, dosljednost, ljubav, poštivanje starijih, istinsko domoljublje, rad, učenje, požrtvovnost, križ… Stoga nije ni čudo da je sve veći broj mladih koji se ne odlučuju za sklapanje braka i zasnivanje obitelji, jer obitelj znači odgovornost! A odgovornost je riječ koju malo tko danas želi čuti. U tome kontekstu ne začuđuje i porast broja pobačaja, broja maloljetnih neudanih majki jer je danas moto; užitak bez obzira na posljedice!
Tako je ova naša zemljica zapravo svijet apsurda; što smo siromašniji i zaduženiji, to luksuznije živimo i više trošimo. Sve manje radimo, ali zato svaki vlasnik kafića ima jako dobar utržak u kasi nakon našeg svakog svakodnevnog posjeta. Propale su nam na stotine tvornica, ali još nisam čuo da je i jedan kafić propao zbog manjka prometa! Ljudi sa diplomama ili vise na burzi rada, ili sele u inozemstvo, ali zato polupismeni sinovi i kćeri tajkuna sjede u foteljama državnih službi ili još uvijek financijski uspješnih tvrtki.
I neka mi sada netko kaže da nismo jedinstvena pojava u svemiru; mi; Hrvati; i kao nacija, i kao država! Ma da nas nema, trebalo bi nas izmisliti! Jer mora postojati u svemiru ogledni primjerak ljudske gluposti.
Post je objavljen 06.02.2006. u 20:07 sati.