Probavni sustav

Probavni sustav pčele je građen od:
1. Usnog aparata i
2. Probavne cijevi

USNI APARAT

U kukaca susrećemo različite tipove usnog aparata prilagođeni ovisno o načinu uzimanja hrane i načinu prehrane. U pčela je usni aparat prilagođen za grizenje i sisanje. Građen je od prednjeg i stražnjeg dijela. Prednji dio čini gornja usna (labrum) i gornja vilica (mandibula). Stražnji dio je građen od donje vilice (maxilla), donje usne (labium) i rilca (proboscis).

Građa usnog aparata:

Prednji dio usnog aparata čini neparna gornja usna, ona je zapravo mala hitinska pločica. Pokraj nje je smještena gornja vilica koja je građena od dvije hitinske pločice koje služe za različite svrhe, poput uzimanja peludi i gradnje saća.

Stražnji dio usnog aparata čini rilce koje je formirano od dijelova donje vilice i donje usne, odnosno sastoji se od podbratka, bradice, jezika i dva usna pipala. Jezik je duguljast i tanak i na njemu se nalaze dlačice. Usna pipala pokrivaju jezik sa stražnje strane, a s prednje strane jezik pokriva donja vilica. Kada se usna pipala i donja vilica spoje čine rilce. Pčele pomoću rilca usisavaju tekuću hranu. Dužina rilca je vrlo bitna u uzgoju pčela, jer što je rilce duže, pčela bolje iskorištava nektar cvjetova s dubljom čaškom.

PROBAVNA CIJEV

Građena je od prednjeg, srednjeg i zadnjeg crijeva. Prednje crijevo čine ždrijelo (pharynx), jednjak (oesophagus) i medni mjehur. Ždrijelo je kanal koji povezuje usta sa jednjakom. Kroz njega prolazi hrana dalje u probavni sustav. Jednjak je uska cijev koja se proteže od sredine donjeg dijela prsa sve do početka zatka i završava u mednom mjehuru.
Medni mjehur je privremeno skladište za slatku tekućinu - hranu (najčešće nektar), zapremine više od 50 mm3. U njemu se ne odvija probava hrane, jer ne izlučuje probavne sokove. Pčela tijekom sakupljanja nektara, dio hrane propušta kroz medni mjehur u srednje crijevo radi potrebe organizma, a ostali dio odnosi u košnicu na daljnju preradu u konačni proizvod – med.
Prednja cijev se dalje nastavlja na srednje crijevo u kojem se odvija probava hrane. U njemu su prisutni razni enzimi zaslužni za probavu hrane kao što su: invertaza, amilaza, lipaza i proteaza. Srednje crijevo je nalik na naboranu cijev dužine 19 mm kod truta, matice 13 mm i radilice do 12 mm. Stijenka srednjeg crijeva građena je od mišićnog sloja.
Zadnje crijevo se sastoji od tankog crijeva i rektuma.

Tanko crijevo se nastavlja na srednje crijevo. Na ulazu u tanko crijevo nalaze se Malpighijeve cjevčice čija je funkcija izlučivanje štetnih tvari iz organizma – funkcija bubrega. Ove štetne tvari prvo prolaze kroz tanko crijevo i zatim zajedno s izmetom izlaze u okolinu.

Zadnje crijevo završava sa proširenim dijelom ili rektumom. Stijenka rektuma je naborana i elastična, stoga se šupljina rektuma može povećati nekoliko puta. Zadnje crijevo završava iznad žalca.
Pčele izbacuju izmet najčešće tijekom leta, rijetko kada defeciraju unutar košnice, osim ako se pojavi bolest ili ako je zima duga i temperature ispod 10 C. Naime, tijekom zime pčelama se izmet nakuplja u rektumu i kada temperatura naraste iznad 10 C, izlaze iz košnice na pročisni let.

Pčelinja hrana

Bjelančevine ili proteini, šećeri ili ugljikohidrati, masti ili lipidi, vitamini, minerali i voda su hranjive tvari koje su potrebne za rast i razvoj svakog organizma, pa tako i pčele. Kako bi pčele zadovoljile dnevne potrebe za tim hranjivim tvarima potrebna im je hrana, koja je izvor jedne ili više hranjivih tvari. Pčele kao primarni izvor za prehranu koriste nektar i pelud.

Pelud

Slika 1. Pčela nosi pelud

Nektar

Slika 1. Pčela skuplja nektar na maslačku




Slika 2. Pčela skuplja nektar na lavandi

Zabava # 2

Slijedi nastavak kratke animirane priče o pčeli i dvije larve.

Kako pčele proizvode med

Pčele proizvode med prvenstveno da bi osigurale dovoljne količine hrane tijekom zimskog perioda kada biljke ne proizvode nektar i pelud. Med osim što se koristi za hranjenje legla (ličinki), neophodan je pčelama koje troše velike količine energije pri sakupljanju nektara i peludi (pčele sakupljačice) i pčelama kućanicama prilikom održavanja optimalne temperature u zajednici, a to se posebno odnosi na leglo. Osim toga, med je važan i za proizvodnju voska.
Pčele koje izlučuju vosak troše velike količine meda, odnosno što je bolja paša ili prihranjivanje, pčele će izlučivati vosak i graditi saće.
S obzirom da tijekom sezone (proljeće i ljeto) pčele proizvedu veće količine meda nego što im je potrebno, taj višak čovjek uzima „krade“za svoje potrebe. Smatra se da je jednoj zajednici za normalno funkcioniranje potrebno tijekom jedne godine između 80 i 120 kg meda.
Pčele za proizvodnju meda koriste dvije sirovine: nektar i mednu rosu ili medljiku.



Pčele proizvode med iz nektara na slijedeći način:

Kada pčela sleti na bilo koju medonosnu biljku ili njen cvijet, pomoću rilca (jezik) usisava nektar i zatim ga deponira u medni mjehur.
Nakon usisavanja nektara, odlazi do drugog cvijeta, odnosno cvjetova dok joj se ne napuni medni mjehur koji je zapremine 50 mm3. Količina nektara koju pčela odnese u košnicu jednaka je polovini njezine težine – 50 mg. Za vrijeme povratka u košnicu, jednu malu količinu nektara pčela konzumira zbog potrošene energije prilikom leta, a ostala, znatno veća količina se u mednom mjehuru miješa sa enzimom invertaza koja u postupku hidrolize razlaže složeni šećer – disaharid saharozu na jednostavne šećere tj. monosaharide glukozu i fruktozu.
Kada pčela sabiračica nektar donese u košnicu, prenosi ga pčeli kućanici koja ga dalje nastavlja probavljati (razgrađivati) na način da kap nektara stavlja na rilo i potom ga „žvače“ i izlaže zraku. Tu jednu kap može „žvakati“ i do 20 minuta. U ovom procesu djeluju enzimi i smanjuje se količina vode u nektaru. Zatim, pčela tu kap odlaže u stanicu saća i nastavlja proces dok se stanica ne napuni do kraja. Ovako odložen nektar sadrži velike količine vode, pa stoga, daljnja aktivnost je vezana za smanjivanje količine vode u nektaru. To rade tako, da mahanjem krila poput lepeze potiču kruženje zraka oko saća, na taj način dolazi do isušavanja vlage i postupak se ponavlja sve dok se količina vode ne smanji ispod 20 posto. Nakon toga, stanice u kojem se nalazi med, pčele začepe tankim slojem voska.

Pčele smanjivanjem vlage u nektaru onemogućuju fermentciju meda. Fermentacijom ili vrenjem dolazi do razgradnje jednostavnih šećera uz pomoć kvaščevih gljivica, pri čemu nastaje ugljični dioksid i alkohol. Alkohol se dalje uz pomoć bakterija razgrađuje na vodu i octenu kiselinu što uzrokuje kvarenje meda. Takav med ima neugodan miris i okus.

Medna rosa ili medljika

Pčele osim nektara, kao drugi izvor za proizvodnju meda koriste tkz. mednu rosu ili medljiku.
Medna rosa je slatka i ljepljiva tekućina koju proizvode lisne uši (Aphidina) i štitaste uši (Coccina), čiji je usni aparat prilagođen bodenju i sisanju. Svojom bodljom (stilet) koja je sastavni dio rila, sišu biljne sokove i u obliku kapljica ostavljaju najčešće na listovima i granama drveća. Te kapljice pčele sakupljaju i odnose u košnicu. S obzirom da lisne uši obitavaju i na poljoprivrednim kulturama, ako su tretirane insekticidima, postoji velika mogućnost da se pčele otruju, jer ostaci (rezidue) insekticida se nalaze u takvom medu.
Med od medljike se naziva medljikovac i razlikuje se od meda dobivenog od nektara (cvjetni med). Za pčele tijekom zimskog perioda, med od medljike je znatno lošije kvalitete u odnosu na cvjetni med, jer sadrži tvari koje pčele ne mogu probaviti, a nakupljanjem takvih tvari u probavi pčele, rezultira proljevom i daljnjim komplikacijama.

Osjetni sustav

Osjetni organi ili osjetila primaju podražaje koji su nastali unutar ili van tijela. Primanjem tih podražaja pčela se može prilagoditi i uskladiti s novonastalim promjenama. Osjetni organi su sastavni dio egzoskeleta i prema funkciji mogu se podijeliti u tri grupe:

1. Optička osjetila (fotorecetptori)
2. Kemijska osjetila (kemoreceptori)
3. Mehanička osjetila (mehanoreceptori)

U fotoreceptore ubrajamo osjetilo vida.
U kemoreceptore ubrajamo osjetilo mirisa i okusa.
U mehanoreceptore ubrajamo osjetila za opip, sluh, kretanje i ravnotežu.


Osjet vida

Oči

Pčele imaju jedan par složenih očiju i tri jednostavna oka. Složene oči su smještene postrano na glavi, velike su i nepomične. Građeni su od nekoliko tisuća sitnih dijelova – očica koje se nazivaju facete ili omatidije. One su šesterokutnog oblika, a njihov broj varira. Kod matice broj faceta iznosi oko 4000, radilice 5000, a trutova oko 8000. Svaka omatidija djeluje samostalno, tako da ne daje cjelukupnu sliku nego samo jedan mali dio, ali spajajući sve dijeliće, zajedno daju mozaičku sliku predmeta. Jednostavne oči u odnosu na složene su znatno manje i poredane u obliku trokuta na prednjoj i gornjoj strani glave. Funkcija im je gledanje predmeta u blizini, što znači kada ne bi bile u funkciji pčela bi i dalje vidjela. Što se tiče raspoznavanja boja, pčele dobro vide žutu, ultraljubičastu, modru i modrozelenu, dok crvenu ne vide. Dobro razlikuju oblike pojedinih predmeta i pojedinih cvjetova.

Smještaj i položaj očiju:


Osjet mirisa

Ticala

Pčela ima jedan par ticala koja su smještana na prednjoj strani glave ispred složenih očiju. Ticala su tanke hitinske cjevčice građene od većeg broja članaka (matica i radilica ima 12, a trut 13 članaka). Prvi članak se naziva stručak ili scapus, drugi članak prekretač ili pedicellus, a ostali članci čine zastavicu ili flagellum. Stanice njuha se nalaze na površini zastavice u rupicama koje su prekrivene tankom membranom. Osim toga, na ticalu se nalazi i tkz. Johnstonov organ i sitne dlačice koje služe za osjet opipa. Johnstonov organ služi kao organ za osjet sluha, ali s obzirom da je pčeli sluh slabo razvijen ovaj organ je više zaslužan za osjet brzine, vibraciju i silu teže.

Građa ticala:


Osjet okusa

Okusne stanice se nalaze na korijenu jezika, na ticalima i prednjim nogama. U pčela, osjet okusa je slabo razvijen.

Osjet opipa

Za osjet opipa su zaslužne osjetne dlačice koje su smještene po cijelom tijelu.

Toplinsko osjetilo

Pčela ima osjet za temperaturu, ona je hladnokrvna pa se i njezina temp. tijela mijenja s temperaturom okoline. Optimalna temperatura za pčele u zajednici ili košnici je 34 – 36 C, a za pčele koje su izvan košnice ili pčele sabiračice je oko 32 C.

Životni ciklus pčele medarice

Pčele medarice ubrajamo u holometabolne kukce, što znači da prolaze kroz četiri stadija razvoja ili metmorfozu, a uključuje:

1. Jaje (Ovum)
2. Ličinku (Larva)
3. Kukuljicu (Pupa)
4. Odrasli stadij (Imago)

Ova četiri stadija obuhvaćaju embrionalni i postembrionalni razvoj.

JAJE

Nakon što matica snese jaje u stanicu saća, i pri optimalnoj temperaturi između 34 i 36 C započinje embrionalni razvoj. Dužina jajašca je do 1,5 mm, duguljastog je oblika i prozirno bijele boje. U gornjem dijelu jajašca se nalazi zametna stanica iz koje nastaje embrio, a ostali dio jajašca je ispunjeno žumanjkom. Embrionalni razvoj započinje diobom zametne stanice, pri čemu se stvaraju nove stanice, a iz tih novih stanica nastaju tri zametna listića iz koji se razvijaju pojedini organi. Već se nakon drugog dana kroz tanku kožicu mogu primjetiti glava i dijelovi embrija. Ova embrionalna faza u kojem dolazi do transformacije jajašca u ličinku traje tri dana, te je ista za maticu, radilicu i truta. Tijekom ta tri dana, položaj jajašca je različit. Pa tako, jaje prvi dan u stanici stoji okomito, drugi dan je u kosom položaju, a treći dan je polegnuto na dno stanice.

Slika 1. Jajašce u stanici saća

LIČINKA

Pojavom ličinke započinje postembrionalni razvoj. Stadij ličinke različito traje, odnosno kod ličinke matice 5, ličinke truta 7, a kod ličinke radilice 6 dana. Nakon što ličinka izađe iz jajašca, ona je savijena na dnu stanice saća i dužine je svega 1,5 mm (savijena ličinka) i težine 0,3 mg. Koža ličinke je građena od bijelih kolutića tj. tanke kutikule. Prednje i zadnje crijevo je slabo razvijeno, a srednje crijevo ispunjava cijelo tijelo ličinke. Osim toga, ličinka ima razvijen živčani sustav, srce, dušnike i osnove spolnih organa te žlijezdu koja izlučuje tekućinu za predivo koja će biti važna za slijedeći stadij razvoja - za stvaranje kukuljice. Odmah nakon izlaska iz jajašca ličinki je potrebna hrana. Za ishranu ličinke, zadužene su pčele njegovateljice ili hraniteljice. One hrane ličinke sa mliječi koju proizvodi mliječna žlijezda smještena u glavi pčela radilica. Vrsta i kvaliteta hrane određuje da li će se iz ličinke razviti radilica ili matica. Prva tri dana, pčele hraniteljice u svaku stanicu unose velike količine mliječi, tako da ličinke praktički plivaju u mliječi. Ako se ličinka i nakon tri dana hrani isključivo sa mliječi, to je znak da će se iz nje razviti matica, a ako se nakon tri dana ličinka hrani sa mješavinom meda i peludi, to je znak da će nastati radilica. Znači, oplodnja i vrsta (kvaliteta) hrane je od presudne važnosti za razvoj ženskih jedinki unutar pčelinje zajednice. Trut nastaje iz neoplođenog jajašca tako da na njegov postembrionalni razvoj ne utječe vrsta hrane. Tijekom ovog stadija zbog brzog razvoja, ličinka se presvuče četiri puta. Kada savijena ličinka ispuni stanicu, počinje se pružati po dužini stanice, glavom prema otvoru. Kada se ispruži, ličinka se više ne hrani i tada pčele radilice poklapaju ličinku sa prozračnim poklopcem od voska. Nakon što se ličinka ispruži, započne zapredanje uz pomoć svoje žlijezde slinovnice koja proizvodi žučkastu tekućinu koja se nakon izlaska iz usta pretvara u rastezljive niti s kojima stvara čahuru. Ova prijelazna faza od ispružene ličinke do kukuljice traje vrlo kratko.

Slika 2. Savijene ličinke u stanicama i poklopljene stanice


KUKULJICA I ODRASLI STADIJ

U početku ovog stadija, kukuljica je bijele boje i kako vrijeme odmiče pojedini dijelovi postaju sve tamniji. Razvijeni su svi organi, a krila se lagano formiraju, te po završetku ovog stadija su upotpunosti razvijena. Stadij kukuljice različito traje. Kod matice šest, radilice devet i truta deset dana. Nakon kompletnog razvoja, mlada pčela progriza poklopac stanice i izlazi van i time započinje odrasli stadij.

Slika 3. Mlada pčela izlazi iz poklopljene stanice

Sva četri stadija razvoja kod radilice traje 21 dan, truta 24 dana i matice 16 dana.
Životni vijek radilice tijekom ljeta je 3 – 6 tjedna, a one koje prežive zimu i više mjeseci (4 - 6 mjeseca), dok trutovi žive oko 2 mjeseca. Matica može živjeti više godina (čak do 7), ali u uzgoju ona se mijenja već nakon 2. godine, pa čak i prije.