antun kauzljar

“Zašto se sramimo partizanske prošlosti” – Latinica

Gledao sam na TV emisiju Latinica na temu “Zašto se sramimo partizanske prošlosti”. Prije svega na koga je autor emisije mislio, tko se srami partizanske prošlosti? Drugo, mislim da se ovdje ne radi o tome da li se netko srami te prošlosti, nego se većina ljudi boji izjašnjavati pozitivno o toj prošlosti. Nažalost, na vlast u našoj domovini došli su ljudi koji mrze partizansku prošlost i mrze ljude koji su stvarali tu prošlost. U takvim okolnostima nije poželjno lijepo govoriti o partizanskoj prošlosti. Ljudi čuvaju sebe.
Ako su se u okrilju ove nove vlasti u našoj domovini rušili spomenici partizanima i narodno oslobodilačkoj borbi u drugom svjetskom ratu, ako su se službeno mijenjala imena ulica, trgova i svega drugog što je nosilo imena boraca – heroja partizanskog pokreta NOB-a, ako su naši političari u svojim govorima isticali zločinstvo komunističke Jugoslavije itd., normalno je bilo za očekivati da će obični ljudi ušutjeti i bojati se za svoj opstanak i egzistenciju u takvom okruženju.
Dakle, ne sramimo se mi partizanske prošlosti. Mnogi od nas boje se spominjati tu prošlost, neki od nas mrze tu prošlost a onima koji ne misle svojom glavom ta prošlost je nevažna i oni slijepo pristaju uz današnju politiku. Nažalost, “Kolo sreće naokolo vrteći se ne pretsaje. Tko bi gori, sad je doli, a tko doli gori ustaje”. Danas su gore ustali oni koji su nekada bili dolje.
Njemačka i Italija su u drugom svjetskom ratu okupirali Jugoslaviju u čijem sastavu je bila i Hrvatska, hrvatski narod. Partizani, vođeni komunističkom partijom, ustali su na oružani otpor protiv okupatora. Nažalost, bilo je i onih koji su pristali služiti okupatorima. U mnogim drugim državama je također bilo takvih ljudi. Nazivali su ih kvislinzima. Na tlu, na kojem je živio pretežito hrvatski narod, ustaški pokret je osnovao NDH pod okriljem i uz suglasnost okupatora. Dakle, ustaše i nikad priznata država NDH bili su sluge okupatorima svoje zemlje.
Što se od toga dvoga može nazvati dobrim a što lošim? Je li otpor okupatoru dobar ili loš napor ili je, pak, služenje okupatoru dobro ili loše? Ima li nekoga tko se po ovom pitanju ne može precizno opredijeliti? I većina dobrih i domoljubnih ljudi opredijelili su se za dobro a ne za zlo. Prišli su partizanima. No, nažalost dosta veliki broj je ostao na strani fašizma i sluganstva okupatorima.
Nakon pobjede antifašističke koalicije i partizana, ustaše su bili povrijeđeni, poniženi, uplašeni i pokušali su bijeg u inozemstvo zajedno s blagom koje su opljačkali od židova i drugih naroda, koje su poubijali što u racijama što u logorima.
No, zapadni saveznici partizana bili su sretni kada su partizani tražili da im predaju “domaće izdajnike” i ne dopuste im izlazak iz zemlje. Mržnja zbog zala, koje su ustaše i drugi domaći kvislinzi činili u vrijeme rata, bila je velika i imala je za posljedicu osvetu. Mnogo ih je poubijano.
Današnji ljudi na vlasti i crkva to uzimaju kao temeljni argument da bi partizane proglasili zločincima. Sistematskim djelovanjem ugradili su u mlade generacije mržnju prema partizanima a osobito prema komunistima.
Nakon 45-godišnjeg zajedničkog života u federalnoj državi, nakon propagiranja bratstva i jedinstva među narodima, ravnopravnosti svih ljudi i ravnopravnosti među spolovima, ali osporanja crkve i religije, raspadom te federalne države i rađanja više novih država na istom tlu, ponovo dolazi do krvavog rata. Rat kao posljedicu ima više desetina tisuća poginulih, stotine tisuća ranjenih ili oboljelih, više stotina tisuća raseljenih, prognanih i izbjeglih, mnoštvo razrušenih brakova i djece bez roditelja. O materijalnoj šteti da o ne govorimo.
Stvoren je i novi sustav vlasti, kapitalistički sustav koji je pojedincima omogućio naglo bogaćenje a mnoštvu ostalih ljudi siromašniji život. Bivša društvena (narodna) imovina je ukradena ili opljačkana i postala je privatna imovina. Pri tome je na mnogo načina uništena.
Narodi, koji su živjeli u zajedničkoj federalnoj državi, podijelili su se, među njima vlada mržnja i netrpeljivost a obični pošteni ljudi šute i boje se za sebe i svoju obitelj jer “živjeti je postalo skupo a život jeftin” kako reče jedan vidovnjak. Kriminal vlada a puškaranja na ulicama postala su skoro uobičajena praksa. Ništa dobro, sve samo zlo.
Kako se onda netko uopće može sramiti partizanske prošlosti! Svi bi se trebali sramiti svoje sadašnjosti.

Nova mjerila

Sjedim u svom dnevnom boravku i razmišljam o jednoj rečenici napisanoj u sedmoj točki “Životnih pravila” sastavljenih od misli mudrih ljudi svijeta. Ta rečenica glasi: “Nikoga još nikada nisu slavili zbog nečega što je dobio. Slava je bila nagrada za ono što je dao.”
Možda je to bilo nekada, ali ja danas primjećujem kako je došlo vrijeme kada se slave bogati i moćni, oni koji su (ne nešto) nego puno dobili. Danas su slavni i u medijima istaknuti ljudi koji su dobili velike zgoditke na lutriji, na lotu ili u kladionicama, “pobjednici” u Big Brotheru, političari, tajkuni i bogataši, sportaši, slavni su novinari i voditelji emisija koji dobro znaju nekoga ocrniti itd. Svi oni nisu ništa osobito dali, samo su igrom slučaja ili snalažljivošću postali atraktivni za medije. Naravno, mediji, pišući i govoreći o njima, dobro zarađuju. Takvi ljudi u današnje vrijeme dobivaju nagradu – slavu.
Promijenila su se mjerila po kojima se ljudi vrednuju. Temeljna mjerila u vrijeme demokracije, slobode pojedinaca i tržišne ekomonije postala su bogatstvo i moć. Nažalost, ova nova mjerila i nisu tako nova. Postojala su ona od kada postoji svijeta vijeka ali meni se čini da su u današnje vrijeme ova dva temeljna mjerila vrlo snažno izražena u odnosu na sva druga mjerila. Sve drugo je podređeno ovim vrijednostima.
Čovjekova pohlepa ili, blaže rečeno, čovjekove neumjerene želje su poznate i prirodne osobine čovjeka za razliku od svih drugih živih bića na Zemlji. Valjda zato što čovjek jedini ima razum. Nažalost on mu služi da bude nerazuman. No, u današnje vrijeme pohlepa nije svojstvo samo nekih ljudi, samo nekih pojedinaca. Pohlepa je postala svojinom najveće većine ljudi.
“Istinska je čovjekova dužnost ne širiti moć ili množiti bogatstvo izvan granica vlastitih potreba, nego uživati i obogaćivati svoj vječni imetak: svoju dušu.” Ovo su također rekli umni ljudi. Danas su ljudima puna usta riječi poput “duhovni život”, “moral i etika”, “religijske vrijednosti”, “humanost”, “ljudi dobre volje”, “sloboda” itd. Istovremeno, isti ti ljudi šire moć i množe bogatstvo nimalo se ne obazirući na to što mnogi drugi ljudi pokraj njih jedva preživljavaju ili čak umiru od gladi. Neki čak šire svoju moć i stječu slavu u humanitarnim akcijama, kojima “pomažu” siromašnima. Njima je postalo sasvim normalno da postoje siromašni. To je prirodno. Gdje ima bogatih, mora biti i siromašnih. Da nema bogatih ne bi bilo (ili bi bilo manje) ni siromašnih. Bogataši mogu biti bogati samo ako uzmu od siromašnih.
Nitko više ne spominje istinsku dužnost čovjeka da ne širi svoju moć i da ne množi svoje bogatstvo izvan granica svojih potreba. Novo mjerilo je upravo suprotno i izražava se riječju “uspjeh”. Bogat čovjek slavi se kao uspješan čovjek, Moćan čovjek je uvaženi član svoje zajednice.
A duša? Ma tko za nju još mari!
“I ono malo što donosi sklad bolje je od obilja koje donosi podjele.” I ovo su rekli mudri ljudi. Međutim, ni ova mudrost u današnje vrijeme nije vidljiva u ljudskom društvu. Nema sklada među ljudima. Postoje same suprotstavljenosti a ne sklad. To je čak poželjno u sustavu demokracije kao temeljno pravo na vlastito mišljenje. Na žalost vidljiva je upravo nevjerojatna raznolikost u mišljenjima pojedinaca. Nitko se s nikim ne može složiti. Ljudi sve manje razgovaraju. Dovoljni su im jednostrani razgovori s televizijom i novinama.
Obilje je donijelo podjele. Podijelilo je ljude po osnovi nacionalnost, po osnovi vjere, po političkoj pripadnosti, po boji kože, po rasi i po podrijetlu – svako je za sebe postao jedinka. Sklad je prestao biti nešto dobro. Podjela je postala nešto poželjno. Ljudi se zaboravili na, također, mudru izreku: “Moja je čovječnost vezana tvojom, jer ljudi možemo biti samo zajedno.”

Uzaludnost pisanja

Pišem postove u ovom svom blogu a nitko ih ne čita. Vidim to po komentarima , kojih nema. Nije li onda taj moj trud uzaludan. Govoriti a da te nitko ne sluša je besmisleno, pisati a da to nitko ne čita također je besmisleno.
No, ni ja ne čitam tuđe blogove. Zašto? Zato jer ne znam adrese. Kako doći do adresa? Ako tko zna neka mi javi.
Želio bih znati koje sve osobe s područja Općine Jasenovac ali i one osobe koje tamo ne žive ali su vezane bilo čime za to područje a koje imaju kompjutere i njihove e mail adrese i blogove. Mogli bismo svi na jednom blogu imenom Jasenovac ili slično svi komentirati odnosno razmjenjivati mišljenja . Bilo bi to nešto kao lokalne novine koje uređuju i pišu sami čitatelji.
Ovako svi pišemo a malo tko čita – govorimo a malo tko sluša.

Sinoć sam na TV gledao “latinicu” i bolno suosjećao s raseljejnim i izgubljenim osobama jer sam sve to proživio i znam vrlo dobro kako je sve to teško.
Također sam gledao emisiju na rubu znanosti na temu “polje nulte točke”. Bila mi je zanimljiva ali mi se ne sviđa što je prerasla pomalo u sferu imaginarnog, metafizičkog. Mislim da proučavanje “nulte točke”, ako ćemo je tako zvati, spada u vrlo egzaktno znanstveno područje.
Kao što “Rođenje i smrt nisu dva različita pojma, nego različiti aspekti istog stanja.”, tako ni ostala stanja i događanja u cijelom svemiru nemaju neki krajnji početak i konačni svršetak, nego se izmjenjuju - nastaju i nestaju u izvornoj točki – nultoj točki, u polju nulte točke.
Energija i materija su dva oblika jednog istog kao što su vrijeme i prostor dimenzije istog svemira povezani u konačnoj brzini – brzini svjetlosti. Jedno bez drugoga ne može postojati a njihove granice postojanja susreću se u “polju nulte točke”, koje se nalazi u kavntnom području znanstvenog proučavanja, u njegovoj najvećoj dubini –na razini gdje prestaje materija i počinje čista energija i obrnuto.

Pomoć starima, bolesnima i nemoćnim osobama

U petak 13. siječnja ove godine u prostorijama Općine Jasenovac službeno su otvorene prostorije dnevnog boravka za stare, bolesne i nemoćne osobe. Taj dnevni boravak je dio ukupnog hvale vrijednog programa organizirane pomoći takvim osobama. Program provodi Općina a financijska sredstva osigurava Vlada RH.
Programom je predviđeno više vrsta usluga starim, bolesnim i nemoćnim osobama u njihovoj kući: pomoć u obavljanju kućanksih poslova, pružanje osnovnih zdravstvenih usluga, usluge prijevoza, nabavke namirnica , razgovori i druženja itd. U dnevnom boravku bi ove osobe imale dnevni smještaj i međusobno bi se družile, a organizirat će se sastanci i radionice kako bi se starim osobama uljepšale posljednje godine njihova života.
Ovaj program je pristekao iz činjenice da su na području Općine a i u cijeloj našoj državi iz sela emigrirale mlade osobe odlazeći “trbuhom za kruhom”, tražeći svoju egzistenciju u gradovima ili u inozemstvu. Dobar dio starih osoba je ostao osamljen u svojim kućama raseljavanjem dijela stanovništva tijekom domovinskog rata. Sve u svemu činjenica je da su stare osobe ostale same i često im osim novca treba obična ljudska pomoć u svekodnevnom življenju.
Zbog te činjenice ovaj program zaslužuje sve pohvale. No, mene zabrinjava pitanje: Jesu li ove stare osobe morale ostati same i što je uzrokovalo njihovu samoću? Jesu li mladi morali otići, zašto im se nije mogla osigurati egzistencja u njihovim selima, zašto moraju raditi sin i snaha, kćer i zet a ne samo jedno od njih dok bi ono drugo moglo skrbiti o svojoj djeci i svojim roditeljima, itd? Je li moralo doći do toga da starci ostanu sami kao posljedica rata? Može li zajednica izvući pouku iz ovoga što se dodgodila i promijeniti nešto u budućnosti?
Ima i slučajeva da djeca žive u istoj kući sa svojim starim roditeljima ili neposrednoj blizini ali im ne pomažu i ne posjećuju ih. To su vrlo žalosni slučajevi ali ih ima. Nekada djeca i ne mogu svojim roditeljima posvetiti potrebnu pažnju zbog svojih radnih obveza.
Danas, nakon uvođenja ovakvih organiziranih programa za pomoć starim, bolesnim i nemoćnim osobama, dolazimo do činjenice da će ta ista djeca, isti ti mladi ljudi koji su otišli od svojih kuća, morati kroz poreze skrbiti o svojim starim roditeljima. Država će od njih ubrati porez i tim porezom financirati ovu organiziranu skrb. Samo u maloj Općini Jasenovac sa oko dvije i pol tisuće stanovnika, već sada se organizirana skrb pruža za 329 osoba, organizirana skrb zapošljava 14 zaposlenika i naravno ima i određene troškove. U 2006. godini predviđa se da će sve zajedno stajati između jedan i jedan i pol milijun kuna. Koliko sam čuo u vijestima danas u RH ima 20 takvih programa. Dakle, to će morati platiti poreski obveznici, djeca tih starih osoba.
U raportu radio Qirinusa zasmetalo me isticanje najveće vrijednosti, kako je sam reporter rekao, ovog programa to što te stare osobe s velikim životnim iskustvom neće biti zaboravoljene i što će svoje iskustvo prenositi na mlađe generacije. Ovo drugo naprosto nije točno. Ove stare osobe će se družiti među sobom u dnevnom boravku a ne s mlađim osobama osim s voditeljicom dnevnog boravka. Te stare osobe moći će razmjenjivati svoja iskustva samo međusobno i jedno drugome se eventualno izjadati.
Iz ovoga raporta mi se svidio kratki intervju s gospođom Marijom Jurić, koja je rekla da već od 1946./7. neprekidno pjeva u crkvenom zboru. Njenu ogromnu ljubav prema pjesmi i vjeri nije mogla osujetiti ni komunistička vladavina ni socijalistički sustav. To nešto, ipak, govori o prošlim vremenima.
Voditeljica programa, gospođica Ivana Mačković (inače kćerka načelnice Općine) je vrlo lijepo opisala program i dosadašnje aktivnosti.
Osobito smatram korisnim prijevoz starih i bolesnih osoba k liječniku radi pregleda ili pretraga. Na primjer, selo Mlaka udaljeno je od Jasenovca oko 15 km, a cesta je vrlo loša i neasvalirana i k tomu u vrijeme visokog vodostaja Save bude potopljena, pa se često do tog sela može doći samo čamcem. U tom selu žive pretežito stare i nemoćne osobe, mladih skoro da i nema. Pomoć ljudima tog sela je nužna. Ni u ostalim selima situacija nije puno bolja.
Dvije stvari su me zasmetale u cijelom programu a to su:
Prvo izostanak kriterija po kojima bi se točno znalo kome je pomoć nužna i koje vrste pomoći su potrebne pojedinim osobama. Ovako može doći do zloporabe s jedne strane a izostanak pomoći nekima kojima je pomoć stvarno potrebna.
Drugo što me je zasmetalo to je postojanje medicinske sestre, ne zato što ona nije potrebna, nego zato što je to dupliranje poslova sa zdravstvenim sustavom. U zdravstvu postoje patronažne medicinske sestre koje (iako zaposlene u privatnoj tvrtki) pružaju medicinske usluge na terenu u kućama korisnika prema mišljenju liječnika. U zdravstvu se provode reforme u cilju smanjenja troškova zdravstva a drugo ministarstvo plaća “posebne” patronažne medicinske sestre u okviru ovih programa.
Iz prigodne riječi ministrice Kosor razvidno je da su ovi programi opravdani i time što se otvaraju nova radna mjesta. Iskreno, ja mislim da je to samo prelijevanje iz šupljeg u prazno, ako se radi o ovakvoj vrsti zapošljavanja. Ta radna mjesta financiraju oni, koji bi bez posebne plaće trebali skrbiti o svojim starim roditeljima – njihova djeca. Onoliko koliko će zaraditi zaposlenici u ovim programima, toliko će manje zaraditi ostali porezni obveznici na svojim radnim mjestima.
Ali, dok nije drugačije ili bolje rješeno, ovo je vrlo dobar program za stare, bolesne i nemoćne osobe. Ja osobno strahujem samo hoće li ovakvi programi biti financirani iz državnog proračuna i u budućnosti kada istekne sadašnji ugovor ili kada se eventualno promjeni Vlada i vladajuća garnitura na razini države.

Um, misli i riječi – udružene

Čovjekov um je nešto po čemu se čovjek razlikuje od životinja. To je Božji dar, rekli bi teisti. Čovjekov um ima sposobnost da stvara misli, koje čovjek svojim organima za govor može pretočiti u riječi. Sve troje zajedno čine specifičnost čovjeka kao živog bića i posebnog u odnosu na druga bića.
Snaga uma, misli i riječi je ogromna, nemjerljiva. Znanstveno je dokazano da čovjek svoj um koristi u vrlo malom postotku. Mogućnosti ljudskog uma daleko su veće. Dakako, tada čovjek ne stvara niti dovoljno misli ni riječi. Edison, američki pronalazač je u svojoj radnoj sobi imao na zidu obješenu uramljenu rečenicu: “Upravo je nevjerojatno što je čovjek u stanju učiniti, samo da ne mora razmišljati.”
Um, misli i riječi mogu se ispravno koristiti ali mogu biti i vrlo opasne i štetne. Na žalost to je tako. Prošlost je pokazala da su ljudi vrlo često svoj um, svoje misli i svoje riječi usmjeravali ka neispravnim djelima. Zle misli i zle riječi proizvodile su ogromnu štetu drugim ljudima, drugim živim bićima, cijeloj Zemlji i cijelom čovječanstvu. To svako može spoznati jednostavnim razmišljanjem.
Kako, međutim, spoznati koje su ispravne a koje neispravne misli i riječi? Taj problem postavljen je još davno pred prvog čovjeka Adama. Bilo mu je zabranjeno uzeti plod s drveta spoznaje dobra i zla. Zašto? To nikada nećemo doznati.
No, danas, kada je čovjek osmislio ovako moćne tehnike i tehnologije elektroničkih medija, mi možemo iskoristiti tu blagodat i preko tih medija ujediniti naše misli i naše riječi. Tako će misli i riječi svih ljudi biti dostupne svim ljudima. Osim što će tako biti ujedinjena ogromna snaga svih naših umova, moći ćemo naše misli i riječi uspoređivati i sami ocjenjivati što je ispravno a što neispravno. Zato možda ne bi trebali olako odbaciti ovakvu mogućnost komuniciranja.
Naravno, ja se zalažem da način komuniciranja bude na pristojnoj, razumnoj i dobronamjernoj razini. U protivnom, svađalački i prostački način komunikacije vodit će ka novom zlu.
Ovim putem mogli bismo razmjenjivati svoja znanja, svoja životna iskustva, vijesti do kojih smo došli, iznositi dobre prijedloge za ostvaranje dobrih projekata i za organiziranje života u našim ljudskim zajednicama, kako u manjim tako i u onim većim i još puno toga. To bi bilo puno više od novina i televizije. Preko novina i televizije netko drugi usmjerava naše misli – misli umjesto nas te tako od nas stvara “poslušne domaće životinje” (Nitsche).
Predlažem pokusni projekat:
Neka se blogeri jedne općine ili jednog grada obvežu na suradnju putem Bloga za dobrobit njihove općine ili grada, bez obzira živjeli u njemu ili ne ili ako im je to rodno mjesto ili ih nešto drugo veže uz taj grad ili općinu. Neka na blogu iznose svoje pozitivne misli. Možda će tako utjecati na misli svih stanovnika svoga grada (općine), pa i na one koji upravaljaju zajedničkim poslovima grada (općine).
Ako bi ovakav projekat davao dobre rezultate, možemo se povezati svi u državi pa i u svijetu te svijet učiniti boljim, a prije svega učiniti boljima nas same.
“Moja je čovječnost vezana tvojom, jer samo zajedno možemo biti ljudi.”

Jučer sam čitao dva bloga s komentarima. Čisto da vidim kako to izgleda jer sam novi u ovakvom poslu. Zaključio sam kako sam ja po svoj prilici zalutao u ovu vrstu komunikacije. Izgleda da ovakvom načinu razgovora ja u ovim svojim godinama nisam dorastao. Morat ću još dobro razmisliti, hoću li nastaviti ili ne.
Prepisao sam nekoliko detalja iz komentara na blog gospođe Vesne Pusić. Evo ih:

«-Nego, teta Vesna, ajd oladi malo, ovo ti je blog, piši o sebi, ne o jebenoj politici i vašim skupovima za pranje love, Svima je ionako pun k... politike i političara!

-evo cu morat promijenit izgled bloga jer je isti kao i zvečarkin...
-jebate koji smijeh.vesnica je mislila kako ce joj pomoci pisanje bloga.a kao sada nema vremena vise za blog.a jadna.
-ti si kurva i ne mogu vjerovat da tvoja sranja neko stvarno čita, uglavnom došao sam reći da si kurva pošto te već reklamiraju na naslovnici

-kvaaaaakvaaaaaa jebala te politika (pusić(govnojedno)

-pa sta svi skupa pizdite...zar ne vidite da vas ne jebe pola posto...sama sebi dovoljna

-KUJO JEDNA PROKLETAKUJO JEDNA PROKLETAKUJO JEDNA PROKLETAKUJO JEDNA
PROKLETAKUJO JEDNA PROKLETAKUJO JEDNA PROKLETAKUJO JEDNA PROKLETA (JEBO VAS SVA GOVNA LJUDSK

-KAO ŠTO SAM I REKAO: ODJE***LA BANDIĆA, PA ZVISILA!

-Meni nije jasno kako ove budaletine i pićići što pizdare ovoj vesni nisu skužili

-Kako sam znao da ce ovako biti eeee......prosli izbori Vesna odjebala blog. Sta je novo bla bla.....ko jebe principijelnost i onda takvim ljudima dati glas. Ma radije govno pojedem.........

-ajde ne seri dosadna si s tim

-ružna si ko ttvoj pas by tihy

-KURAC! KAJ TI MISLIŠ DA TO ONA PIŠE?! TO JE NAJOBIČNIJA REKLAMA ZA IZBORE!!! FUCK POLITICS; FUCK POLITICS Oi! p.s.mrzim te

-Ma vi ste svi šugavi komuniati, a Vesna je kurva! HSP Za dom spremni!”

Ovo je tekst jednog posta drugog bloga:

“Kurcoljupci, pozdrav!

Mama, mama, narastao mi je pišo! Veeelik je!, dotrči trogodišnje dijete puno divljenja svojoj majci.

Ma što to pričaš, sine?, u čudu ga pogleda mama.

Vidi!, skine dijete hlače, spusti gaće i pobjednosno se okrene prema ogledalu promatrajući svoj odraz, vidi kako je velik!

Idi, dušo, k tati i pokaži mu to, on će te najbolje razumjeti..., skrene mama pogled na TV da ne gleda u malu erekciju. Nek se otac bakće s tim!

...

Nije li fascinantna muška impresioniranost njihovim ponosima? Pa od malih nogu se sami sebi dive!

Naime, tog malca nitko nije učio biti ponosan na svoju čunu, igrati se s njim kad mu je dosadno ili natezati ga za vrijeme dok sjedi na kahlici. Nitko ga nije učio držati se za čunu dok gol šeta stanom, a to redovito čini.

Koliko god roditelji tupili djetetu da nije pristojno držati se za čunu, barem ne dok ima ljudi u blizini, on opet ruku skrene prema međunožju i uhvati ga. Možeš stoput ponoviti NE!, sto i prvi put dijete će ga opet dohvatiti. Nešto je, očito, jače od njega...

Trogodišnje dijete je premalo da bi bilo svjesno "moći" onoga što mu se klati među nogama. A opet je svjesno, na svoj nesvjestan način...

Normalno je da djeca otkrivaju svoju seksualnost. Često puta pretjerano diranje po spolnim organima pokazuje zlostavljanje ili nedostatak ljubavi. Odnosno, dijete na taj način ili pokazuje da je pronašlo način kako ugoditi sebi, ili pokazuje da je usvojilo viđeni način ponašanja.
Ukoliko otklonimo devijantni oblik ponašanja, preostaje nam otkrivanje vlastite seksualnosti koja kod dečkića počinje u najranijoj dobi. Natezanjem, jelte... Mali muškarci rade to po defaultu. I to je društveno puno prihvatljivije nego kad se curica dirka...

Ili, pokrštavanje čuna u dobi svjesnoj seksa i razlike među spolovima. Uglavnom su mi degute sva ona imena koja im od milja ili ponosa nadjenu.

Sami najbolje znate kako ih zovete i odazivaju li vam se na ime: miško, tintilinić, tigar, piton, janko, stojko... Bljuv. Pa opet bljuv.

Moj frend tvrdi da nisu muškarci ti koji ih imenuju, nego njihove žene, cure, ljubavnice, jebačice... imaju patološku potrebu nazivati ih nekim imenom. "Intimizirate se s nama i na taj način, uvlačite nam se pod kožu... ma što kožu, drito u stanice!", veli on.

Moja frendica tvrdi da nikad nije davala imena njihovim ponositim čunama iako su oni, muškarci, to očekivali od nje i rado bi da ih je čunokrstila. ONI bi da ih žena čunokrsti!

Ja tvrdim da nikad nikom nisam krstila njegov ponos. Meni je to strano. A i nisam primijetila da su to poželjeli. Isto kao što nisam voljela da mi netko moje spolovilo zove npr. mačkica. Jebala te mačkica!

Nadalje, prečesto se o njihovim spolovilima govori kao o zasebnoj jedinci koja, eto, sasvim slučajno koegzistira na njihovom tijelu i živi svojim životom van utjecaja muškarčeve gornje i relativno s(a)vjesnije glave.
Jebemu, onda možemo govoriti o njihovom ponosu kao o parazitu kojeg oni ponosno nose kroz život!

Ovo dovodi do zaključka da su muškarci genetski programirani diviti se svojim spolovilima i da su tu ljubav prenijeli i na nas žene. I što žene rade?

Pa činimo lude šeste, pričamo s njihovim spolovilima, dajemo im imena, ponašamo se prema njima kao prema djetetu, šatro se zgražamo, a u stvari se divimo njihovom prvom jutarnjem impulsu meljanja jaja, laganog natezanja, divimo se prvoj jutarnjoj kvalitetnoj erekciji..!

Od jednog najobičnijeg kurca svi skupa smo napravili čitav kult!

...

Ah, što ja to uopće pokušavam kritički sagledati, pa posvetila sam mu cijeli post! I sama robujem tom kultu.

Mozak mi je ispran, izgubila sam prave vrijednosti... Sama sam kriva. Damn!
Je li se meni cini ili iskljucivo blogerice pisu o jebanju, koliko cesto i koliki mu je, dok blogeri najcesce pisu o novcu, osobnom uspjehu, zagrobnom zivotu i politici?”

Ovaj blog uglavnom svi hvale u svojim komentarima.
Dok razmišljam hoću li se pridružiti ovakvom “psovačkom” načinu pisanja, prepisat ću u ovom postu “životna pravila”, koja sam na svoj način sastavio od mudrih izreka pametnih i poznatih ljudi. Evo tih pravila:
1. Um je sve; što misliš, to ćeš i postati. Čovjekov um je sam čovjek. Tko vlada svojim umom, vlada i svojim svijetom. Duhovno je jače od bilo koje sile.
2. Svijetom vladaju misli. Kakve su ti uobičajene misli, takva će biti i narav tvoje duše – jer misli duši daju boju. Neka vam misli budu uvijek ispravne – jer kako razmišljate, takvi jeste. Njegujte misli kojih se nećete stidjeti. Danas ste ondje kamo su vas dovele vaše misli. Sutra ćete biti ondje kamo će vas odvesti vaše misli.
3. Zbog jedne riječi čovjeka često smatraju mudrim, a zbog jedne riječi često ga smatraju glupim. Snaga riječi je velika. Govor je zrcalo duše; kako čovjek govori takav i jest. Lijepe riječi vrijede puno a stoje malo. Govorite primjereno ili radije šutite. Kad riječima jednom dopustite da vam izmaknu, više ih ne možete opozvati. Pošto je izgovorite, riječ vlada vama. Dok je neizgovorena, vi vladate njome. Napukla kost može zarasti, no rana koju načini riječ može izjedati zauvijek. Budete li se brinuli za svoj karakter, vaš će se ugled sam pobrinuti za sebe.
4. Ljubav je ta temeljna bit koja ispunjava i prožima, iz središta prema vanjskim rubovima, sve šire krugove misli i postupaka. Ljubav je iznad zakona, iznad čovjekova mišljenja; to je istina, plamen, čisto počelo, temeljni pojam moralnoga svijeta. Ljubav je najprofinjenija sila na svijetu. Ljubav prema drugome ima granice u čovjekovoj ljubavi prema sebi. Ne dopustite nikome da vam umanjuje dušu tjerajući vas da ga mrzite
5. Emocije su boja života; bez njih bismo uistinu bili bezlična stvorenja. No, te emocije moramo nadzirati, jer će one inače nadzirati nas. Kad dobro nadziremo vlastito JA, teško je pronaći drugoga gospodara. Strah je jedna od emocija. A emocije u potpunosti dolaze iz unutrašnjosti bića i imaju samo onoliko snage koliko im je damo. Uz osmijeh na licu steći ćete prijatelje; uz mrštenje steći ćete samo bore. Smijte se i svijet će se smijati s vama; plačite i plakat ćete sami. Do sreće se ne dolazi samozadovoljavanjem vlastitih želja, nego odanošću vrijednome cilju.
6. Mudrost se rađa iz pogrešaka; suočite se s pogreškom i učite. Mudar se čovjek zagledava u vlastito srce i ondje pronalazi vječni mir. Mudar je čovjek onaj tko uči od sviju. Na ovome svijetu nema toga što bi pročišćavalo bolje od mudrosti.
7. Ima ljudi koji imaju malo, a daju sve što imaju. Takvi ljudi vjeruju u život i životno blago i njihove škrinje nisu nikada prazne. Živjeti i pustiti druge da žive nije dovoljno; živjeti i pomagati živjeti nije previše. Nikoga još nikada nisu slavili zbog nečega što je dobio. Slava je bila nagrada za ono što je dao. Istinska je čovjekova dužnost ne širiti moć ili množiti bogatstvo izvan granica vlastitih potreba, nego uživati i obogaćivati svoj vječni imetak: svoju dušu. I ono malo što donosi sklad bolje je od obilja koje donosi podjele.
8. Mi trebamo biti istina; istina, posve i u svemu. Istina nije samo stvar riječi. To je stvar života i postojanja. Istina je disciplina asketa, cilj potrage mistika, vjera priprostih, otkupljenje slabih, mjerilo pravičnih, doktrina krotkih i izazov Prirode. Sve to zajedno zakon je svemira. Oči neće vidjeti kad srce želi da budu slijepe. Stvari ne vidimo kakve jesu, nego ih vidimo kakvi smo mi.
9. Ne pitajte što možete očekivati od života; pitajte što život očekuje od vas. Rođenje i smrt nisu dva različita pojma, nego različiti aspekti istog stanja. Živjeti treba sada ili nikada. Na prošlost se ne osvrćite s tugom; više se neće vratiti. Mudro poboljšavajte sadašnjost; ona je vaša. Bez straha i s muževnim srcem krenite u susret nepostojanoj budućnosti! Život koji nam je dala priroda kratak je, no sjećanje na valjano upotrijebljen život vječno je.
10. Čovjek sutrašnjice mora raspolagati sposobnošću življenja sa samim sobom. Time osigurava unutarnju snagu za ispravno postupanje u materijalnim i međuljudskim odnosima. Plodovi su toga duševni mir i spokoj postojanja. Dvije stvari ispunjavaju um sve većim divljenjem i strahopoštovanjem: zvjezdano nebo iznad nas i moralni zakoni u nama. Iskušenje je dio života. Nitko nije imun, bez obzira na dob. Iskušenje postoji gdje god je moguće birati, ne samo između dobra i zla nego i između više i manje vrijednog dobra. Moja je čovječnost vezana tvojom, jer ljudi možemo biti samo zajedno.

Svom unuku Nikoli baka i ja želimo sretan i radostan rođendan. Želimo da bude zadovoljan sobom i svojim životom i da bude zdrav.
Pozdrav sinu i snahi!

Prvi put sam za Blog čuo prije desetak dana. Zanimalo me je što je to ustvari i jednu večer sam malo istraživao na internetu i začudo vrlo brzo doznao dovoljno da postavim svoj Blog. Sada je red da nešto na njemu i napišem. Iskreno, našao sam se u nedoumici što da pišem.
Počeo sam pisati još 1991. godine i do danas sam pisao o svemu po malo: o politici, o ratu, o ljudima, o religiji, o svemiru, o budućnosti itd. Sve to smjestio sam na svoju (nadam se) buduću web stranicu. O čemu da sada pišem na Blogu?
Već odavno sam uvjeren da su se ljudi međusobno otuđili, malo razgovaraju ili razgovaraju radi razgovora o nevažnim stvarima ili govore a ne znaju slušati itd. To je sa sobom donio novi (brzi) način života i trka za materijalnim dobrima – za životnim standardom.
Ovaj način razgovora putem Bloga možda će zamijeniti klasičnu komunikaciju među ljudima. Blog ima i neke prednosti. Možeš govoriti a da te nitko ne prekida, ne moraš vikati ili povisivati ton da bi nekoga nadglasao, možeš slušati ako želiš a ne moraš ako nećeš (ne moraš znati slušati). Ali Blog ima ima jednu veliku manu. Možeš reći sve bez ograničenja a riječi su opasnije od mača. «Rana koju načini mač jednog dana će zacijeliti, no rana koju učini riječ ostaje zauvijek».
Ja obećavam da ću paziti da moje riječi nikome ne čine rane – da nikoga ne vrijeđaju. Ne znam hoću li u tome uspjeti ali ću nastojati.
Evo nekoliko podataka o meni. Umirovljenik sam star 62 godine. Pomalo bolestan kao skoro svaki stariji čovjek. Ne mogu ( i nemam) drugo što raditi, pa zato, evo, pišem. Sjetio sam se jednog vica, kojega ja zovem tužni vic. Djed objašnjava unuku što je to mudra dob: «To ti je dijete vrijeme kada čovjek zna odgovore na sva pitanja ali ga više nitko ništa ne pita.»
Za početak citirat ću samog sebe. Slijedeći tekst napisao sam krajem 2000. godine.

"Prije ovoga posljednjega, domovinskog rata radio sam u malom željezničkom kolodvoru kao šef kolodvora. Sa svega desetak zaposlenika radili smo puno a mislim, da smo radili i dobro, dajući o sebe maksimum znanja, volje i sposobnosti.
Dnevno je kroz kolodvor prolazilo šezdesetak vlakova, dvadesetak s putnicima i četrdesetak teretnih. Sada je kolodvor bez radnika, a kroz njega prođe dnevno samo šest putničkih vlakova. Kamo su nestali vlakovi? Imamo domovinu u ratu izvojevanu a nemamo vlakova u njoj. Gdje smo ih izgubili?
Prije rata kroz kolodvor je godišnje proputovalo pedesetak tisuća putnika. Sada ih proputuje oko tri tisuće. Kamo su nestali putnici? Gdje su se izgubili Hrvati u svojoj domovini?
Prije ovoga posljednjeg rata u kolodvoru je godišnje utovareno oko dvanaest tisuća tona raznih roba, osobito drveta. Istovareno je znalo biti godišnje više od deset tisuća tona kukuruza za tvornicu kemijske prerade kukuruza u susjednoj republici, sada novostvorenoj državi Bosni i Hercegovini. Nema više utovara, nema istovara, nema drveta iako ima šume, nema kukuruza, njive su zakorovljene, šumski radnici su nestali, ali nasuprot tomu privatne pilane niču kao gljive poslije kiše. Kamo je sve nestalo?
Došla su neka «lijepa» vremena, kada ljudi ne moraju raditi. Radnika je sve manje a penzionera sve više. Domovina umirovljuje radnike jer joj, valjda, ne trebaju. One, koje ne može umiroviti, ostavlja na burzi rada neka čekaju druga vremena, u kojima će se možda nešto promijeniti, kada se, ne daj Bože, bude opet moralo raditi.
Tako Hrvati u svojoj domovini, svoji na svome miruju i uživaju plodove truda domoljuba, koji imaju Hrvatsku. Zavukli su se svako u svoju jazbinu (kuću), žive usamljeničkim životom oslobođeni rada. Uživaju u plodovima tuđeg rada. Mnogi od njih oslobođeni su i od uživanja, oslobođeni su od svega. Potpuno su slobodni kao ptice nebeske. Niti siju niti žanju, a svejedno ih njihov Otac nebeski hrani.
Dugo su oni trpjeli onaj bivši totalitarni socijalistički mrak. Konačno su zaslužili biti slobodni. Oslobođeni su rada, oslobođeni su novca, najvećeg zla na svijetu, oslobođeni su drugih ljudi i uživaju u samoći. Druženja s drugim ljudima donose samo troškove. Ne možeš se družiti u gostionici, u kinu, kazalištu ili na utakmici, a da ne potrošiš. Jeftinije je družiti se s televizorom. Osim toga televizija i novine misle umjesto nas. Tako smo oslobođeni i tereta vlastitog razmišljanja.
Družiti se s drugim ljudima je nepotreban napor. Pače, ako bi se družili, mogle bi nam padati neke gluposti na pamet i onda jao vlastodršcima. Zato je bolje da izgubimo jedni druge, a najbolje bi bilo kada bi svi nestali, kada bi se svi izgubili. Tada bi naša lijepa domovina postala idealna država, najbolja na svijetu.
Davne 74. doselio sam s obitelji u ovo mjesto. Bilo je to u vrijeme mračnoga socijalizma, kada nisam mogao slobodno birati. Ovdje sam dobio posao, pa sam ovdje morao i živjeti. Posao sam, također, morao prihvatiti. Socijalizam nije imao milosti prema mojoj bolesti i mojoj smanjenoj radnoj sposobnosti. Dao mi je novo radno mjesto u skladu s mojom preostalom sposobnošću i morao sam prihvatiti, nije tu bilo «hoću – neću». Nije mi dao mogućnost slobodnog izbora. Sada ljudi u takvim situacijama imaju mogućnost izbora: hoće li prihvatiti da sami dadu otkaz ili da im otkaz dade njihov poslodavac. Ovo drugo je puno bolje, jer nakon takvoga otkaza imaju pravo na naknadu s burze rada. Ne rade, a dobivaju novce svaki mjesec. Za takve ljude skrbi ova naša nova država. Pa, zar to nije odlično?
Već iduće godine mojega življenja u ovome mjestu, rekoše ljudi da moram biti predsjednik socijalističkog saveza.. Opet nisam mogao birati, morao sam prihvatiti, iako je to značilo puno rada za dobrobit našega malog mjesta, ali bez vlastite koristi nego na svoju štetu. Onda se to objašnjavalo rečenicom: «Svoj kruh jede, a tuđu brigu vodi.»
Tako sam se mučio petnaestak godina. Rekli su «licemjerno» da sam dobar i stalno me iznova birali na razne «funkcije».
Tada dođoše novi ljudi, izgradiše novu državu, a mene, hvala Bogu, ostaviše na miru, oslobodiše me svih obaveza. Posljednje i jedino što su od mene tražili bila je pokora. Kada je bilo najteže zaposlili me u kriznom štabu.
Ali i to je prošlo. Nakon svega meni je laknulo. Ne moram više tuđu brigu voditi a svoj kruh jesti. Ljudi više ne traže da radim nešto za dobrobit mjesta, čak me niti ne primjećuju. Prolaze pokraj mene kao da me nema. Ja sada mogu raditi što hoću, mogu slobodno birati hoću li gledati u televizor iz fotelje ili s trosjeda.
Nestalo je štetnoga samoupravljanja, nestali su i samoupravljači. Nije ljudima dano da misle i samoupravljaju. Od pamtivijeka je znano – uvijek su jedni slušali i radili, a drugi vladali i zapovijedali. Tako smo dobili gospodare, ali smo na žalost izgubili sebe, pa gospodari nemaju kome zapovijedati.
Moja supruga i naša susjeda vratile su se iz «šopinga» iz susjedne nam Republike Srpske i razgovaraju o cijenama šećera, kave, ulja, margarina itd. Slušam kako je šećer samo marku po kilogramu, kako imaju jako dobru kavu, ulje je također puno jeftinije nego u nas, a margarin tako divno miriše, pravi njemački proizvod! Ubacio sam se u razgovor, rekavši da je margarin talijanski, piše na pakovanju. Odmah je ushićenje o tako divnom njemačkom mirisu naglo splasnulo. Margarin je odmah prestao divno mirisati. Kamo je nestao njegov miris? (upravo mi je žao što sam uzrokovao njegov nestanak)
Za utjehu ostala je njemačka marka, jer sve cijene su tamo izražene u njemačkim
markama, kao da se nalazite u njemačkoj državi. Prije rata svi smo imali dinar, kojemu je ime bilo vrlo slično biblijskom denaru, a sada svako ima svoju monetu: Slovenci tolar, Hrvati kunu, Srbi i Bošnjaci konvertibilnu marku itd. Cijene, međutim, svi iskazujemo u njemačkim markama, kredite računamo u njemačkim markama... Kamo je pobjegla mala zvijer kuna?
Ljudi u Zagrebu ( i u cijeloj Hrvatskoj) poludjeli su od veselja kada je u prosincu 91. godine Mladen Lacković na televiziji objavio svetu vijest da je Njemačka priznala Republiku Hrvatsku. Nijedno drugo priznanje, pa čak ni vatikansko, nije bilo toliko važno kao njemačko. Od tada do danas Hrvatska je malo po malo nestajala, gubila se i izgubila.
Kamo je nestala?
Hrvati više cijene ono što je njemačko, kupuju kod Srba, kod Mađara, kod Slovenaca...
Da ne moraju kupovati, u Hrvatskoj valjda ne bi niti kupovali. Vlast je prisiljena reklamirati hrvatske proizvode sloganom: «Kupujmo hrvatsko!» Gdje su Hrvati izgubili svoje hrvatstvo, koje su devedesetih tako visoko cijenili da su za njega pošli u boj? Nije valjda hrvatstvo otišlo u grob zajedno s ocem hrvatstva i domovine? Možda se hrvatstvo uplašilo suda u Hagu, pa pobjeglo, emigriralo, zatražilo azil u Njemačkoj kod svoje braće u krvi iz drugog svjetskog rata? A možda se hrvatstvo prerušilo u njemačke marke i sakrilo se u švicarskim bankama pod sigurne skute svjetskog financijskog biznisa?"

Nedavno mi reče moj prijatelj: «Sve što je napisano ne mora biti i dobro.» Slažem se s njim a vi procijenite!