“Zašto se sramimo partizanske prošlosti” – Latinica
Gledao sam na TV emisiju Latinica na temu “Zašto se sramimo partizanske prošlosti”. Prije svega na koga je autor emisije mislio, tko se srami partizanske prošlosti? Drugo, mislim da se ovdje ne radi o tome da li se netko srami te prošlosti, nego se većina ljudi boji izjašnjavati pozitivno o toj prošlosti. Nažalost, na vlast u našoj domovini došli su ljudi koji mrze partizansku prošlost i mrze ljude koji su stvarali tu prošlost. U takvim okolnostima nije poželjno lijepo govoriti o partizanskoj prošlosti. Ljudi čuvaju sebe.
Ako su se u okrilju ove nove vlasti u našoj domovini rušili spomenici partizanima i narodno oslobodilačkoj borbi u drugom svjetskom ratu, ako su se službeno mijenjala imena ulica, trgova i svega drugog što je nosilo imena boraca – heroja partizanskog pokreta NOB-a, ako su naši političari u svojim govorima isticali zločinstvo komunističke Jugoslavije itd., normalno je bilo za očekivati da će obični ljudi ušutjeti i bojati se za svoj opstanak i egzistenciju u takvom okruženju.
Dakle, ne sramimo se mi partizanske prošlosti. Mnogi od nas boje se spominjati tu prošlost, neki od nas mrze tu prošlost a onima koji ne misle svojom glavom ta prošlost je nevažna i oni slijepo pristaju uz današnju politiku. Nažalost, “Kolo sreće naokolo vrteći se ne pretsaje. Tko bi gori, sad je doli, a tko doli gori ustaje”. Danas su gore ustali oni koji su nekada bili dolje.
Njemačka i Italija su u drugom svjetskom ratu okupirali Jugoslaviju u čijem sastavu je bila i Hrvatska, hrvatski narod. Partizani, vođeni komunističkom partijom, ustali su na oružani otpor protiv okupatora. Nažalost, bilo je i onih koji su pristali služiti okupatorima. U mnogim drugim državama je također bilo takvih ljudi. Nazivali su ih kvislinzima. Na tlu, na kojem je živio pretežito hrvatski narod, ustaški pokret je osnovao NDH pod okriljem i uz suglasnost okupatora. Dakle, ustaše i nikad priznata država NDH bili su sluge okupatorima svoje zemlje.
Što se od toga dvoga može nazvati dobrim a što lošim? Je li otpor okupatoru dobar ili loš napor ili je, pak, služenje okupatoru dobro ili loše? Ima li nekoga tko se po ovom pitanju ne može precizno opredijeliti? I većina dobrih i domoljubnih ljudi opredijelili su se za dobro a ne za zlo. Prišli su partizanima. No, nažalost dosta veliki broj je ostao na strani fašizma i sluganstva okupatorima.
Nakon pobjede antifašističke koalicije i partizana, ustaše su bili povrijeđeni, poniženi, uplašeni i pokušali su bijeg u inozemstvo zajedno s blagom koje su opljačkali od židova i drugih naroda, koje su poubijali što u racijama što u logorima.
No, zapadni saveznici partizana bili su sretni kada su partizani tražili da im predaju “domaće izdajnike” i ne dopuste im izlazak iz zemlje. Mržnja zbog zala, koje su ustaše i drugi domaći kvislinzi činili u vrijeme rata, bila je velika i imala je za posljedicu osvetu. Mnogo ih je poubijano.
Današnji ljudi na vlasti i crkva to uzimaju kao temeljni argument da bi partizane proglasili zločincima. Sistematskim djelovanjem ugradili su u mlade generacije mržnju prema partizanima a osobito prema komunistima.
Nakon 45-godišnjeg zajedničkog života u federalnoj državi, nakon propagiranja bratstva i jedinstva među narodima, ravnopravnosti svih ljudi i ravnopravnosti među spolovima, ali osporanja crkve i religije, raspadom te federalne države i rađanja više novih država na istom tlu, ponovo dolazi do krvavog rata. Rat kao posljedicu ima više desetina tisuća poginulih, stotine tisuća ranjenih ili oboljelih, više stotina tisuća raseljenih, prognanih i izbjeglih, mnoštvo razrušenih brakova i djece bez roditelja. O materijalnoj šteti da o ne govorimo.
Stvoren je i novi sustav vlasti, kapitalistički sustav koji je pojedincima omogućio naglo bogaćenje a mnoštvu ostalih ljudi siromašniji život. Bivša društvena (narodna) imovina je ukradena ili opljačkana i postala je privatna imovina. Pri tome je na mnogo načina uništena.
Narodi, koji su živjeli u zajedničkoj federalnoj državi, podijelili su se, među njima vlada mržnja i netrpeljivost a obični pošteni ljudi šute i boje se za sebe i svoju obitelj jer “živjeti je postalo skupo a život jeftin” kako reče jedan vidovnjak. Kriminal vlada a puškaranja na ulicama postala su skoro uobičajena praksa. Ništa dobro, sve samo zlo.
Kako se onda netko uopće može sramiti partizanske prošlosti! Svi bi se trebali sramiti svoje sadašnjosti.
Post je objavljen 24.01.2006. u 10:31 sati.