Nova mjerila
Sjedim u svom dnevnom boravku i razmišljam o jednoj rečenici napisanoj u sedmoj točki “Životnih pravila” sastavljenih od misli mudrih ljudi svijeta. Ta rečenica glasi: “Nikoga još nikada nisu slavili zbog nečega što je dobio. Slava je bila nagrada za ono što je dao.”
Možda je to bilo nekada, ali ja danas primjećujem kako je došlo vrijeme kada se slave bogati i moćni, oni koji su (ne nešto) nego puno dobili. Danas su slavni i u medijima istaknuti ljudi koji su dobili velike zgoditke na lutriji, na lotu ili u kladionicama, “pobjednici” u Big Brotheru, političari, tajkuni i bogataši, sportaši, slavni su novinari i voditelji emisija koji dobro znaju nekoga ocrniti itd. Svi oni nisu ništa osobito dali, samo su igrom slučaja ili snalažljivošću postali atraktivni za medije. Naravno, mediji, pišući i govoreći o njima, dobro zarađuju. Takvi ljudi u današnje vrijeme dobivaju nagradu – slavu.
Promijenila su se mjerila po kojima se ljudi vrednuju. Temeljna mjerila u vrijeme demokracije, slobode pojedinaca i tržišne ekomonije postala su bogatstvo i moć. Nažalost, ova nova mjerila i nisu tako nova. Postojala su ona od kada postoji svijeta vijeka ali meni se čini da su u današnje vrijeme ova dva temeljna mjerila vrlo snažno izražena u odnosu na sva druga mjerila. Sve drugo je podređeno ovim vrijednostima.
Čovjekova pohlepa ili, blaže rečeno, čovjekove neumjerene želje su poznate i prirodne osobine čovjeka za razliku od svih drugih živih bića na Zemlji. Valjda zato što čovjek jedini ima razum. Nažalost on mu služi da bude nerazuman. No, u današnje vrijeme pohlepa nije svojstvo samo nekih ljudi, samo nekih pojedinaca. Pohlepa je postala svojinom najveće većine ljudi.
“Istinska je čovjekova dužnost ne širiti moć ili množiti bogatstvo izvan granica vlastitih potreba, nego uživati i obogaćivati svoj vječni imetak: svoju dušu.” Ovo su također rekli umni ljudi. Danas su ljudima puna usta riječi poput “duhovni život”, “moral i etika”, “religijske vrijednosti”, “humanost”, “ljudi dobre volje”, “sloboda” itd. Istovremeno, isti ti ljudi šire moć i množe bogatstvo nimalo se ne obazirući na to što mnogi drugi ljudi pokraj njih jedva preživljavaju ili čak umiru od gladi. Neki čak šire svoju moć i stječu slavu u humanitarnim akcijama, kojima “pomažu” siromašnima. Njima je postalo sasvim normalno da postoje siromašni. To je prirodno. Gdje ima bogatih, mora biti i siromašnih. Da nema bogatih ne bi bilo (ili bi bilo manje) ni siromašnih. Bogataši mogu biti bogati samo ako uzmu od siromašnih.
Nitko više ne spominje istinsku dužnost čovjeka da ne širi svoju moć i da ne množi svoje bogatstvo izvan granica svojih potreba. Novo mjerilo je upravo suprotno i izražava se riječju “uspjeh”. Bogat čovjek slavi se kao uspješan čovjek, Moćan čovjek je uvaženi član svoje zajednice.
A duša? Ma tko za nju još mari!
“I ono malo što donosi sklad bolje je od obilja koje donosi podjele.” I ovo su rekli mudri ljudi. Međutim, ni ova mudrost u današnje vrijeme nije vidljiva u ljudskom društvu. Nema sklada među ljudima. Postoje same suprotstavljenosti a ne sklad. To je čak poželjno u sustavu demokracije kao temeljno pravo na vlastito mišljenje. Na žalost vidljiva je upravo nevjerojatna raznolikost u mišljenjima pojedinaca. Nitko se s nikim ne može složiti. Ljudi sve manje razgovaraju. Dovoljni su im jednostrani razgovori s televizijom i novinama.
Obilje je donijelo podjele. Podijelilo je ljude po osnovi nacionalnost, po osnovi vjere, po političkoj pripadnosti, po boji kože, po rasi i po podrijetlu – svako je za sebe postao jedinka. Sklad je prestao biti nešto dobro. Podjela je postala nešto poželjno. Ljudi se zaboravili na, također, mudru izreku: “Moja je čovječnost vezana tvojom, jer ljudi možemo biti samo zajedno.”
Post je objavljen 22.01.2006. u 12:44 sati.