Pomoć starima, bolesnima i nemoćnim osobama
U petak 13. siječnja ove godine u prostorijama Općine Jasenovac službeno su otvorene prostorije dnevnog boravka za stare, bolesne i nemoćne osobe. Taj dnevni boravak je dio ukupnog hvale vrijednog programa organizirane pomoći takvim osobama. Program provodi Općina a financijska sredstva osigurava Vlada RH.
Programom je predviđeno više vrsta usluga starim, bolesnim i nemoćnim osobama u njihovoj kući: pomoć u obavljanju kućanksih poslova, pružanje osnovnih zdravstvenih usluga, usluge prijevoza, nabavke namirnica , razgovori i druženja itd. U dnevnom boravku bi ove osobe imale dnevni smještaj i međusobno bi se družile, a organizirat će se sastanci i radionice kako bi se starim osobama uljepšale posljednje godine njihova života.
Ovaj program je pristekao iz činjenice da su na području Općine a i u cijeloj našoj državi iz sela emigrirale mlade osobe odlazeći “trbuhom za kruhom”, tražeći svoju egzistenciju u gradovima ili u inozemstvu. Dobar dio starih osoba je ostao osamljen u svojim kućama raseljavanjem dijela stanovništva tijekom domovinskog rata. Sve u svemu činjenica je da su stare osobe ostale same i često im osim novca treba obična ljudska pomoć u svekodnevnom življenju.
Zbog te činjenice ovaj program zaslužuje sve pohvale. No, mene zabrinjava pitanje: Jesu li ove stare osobe morale ostati same i što je uzrokovalo njihovu samoću? Jesu li mladi morali otići, zašto im se nije mogla osigurati egzistencja u njihovim selima, zašto moraju raditi sin i snaha, kćer i zet a ne samo jedno od njih dok bi ono drugo moglo skrbiti o svojoj djeci i svojim roditeljima, itd? Je li moralo doći do toga da starci ostanu sami kao posljedica rata? Može li zajednica izvući pouku iz ovoga što se dodgodila i promijeniti nešto u budućnosti?
Ima i slučajeva da djeca žive u istoj kući sa svojim starim roditeljima ili neposrednoj blizini ali im ne pomažu i ne posjećuju ih. To su vrlo žalosni slučajevi ali ih ima. Nekada djeca i ne mogu svojim roditeljima posvetiti potrebnu pažnju zbog svojih radnih obveza.
Danas, nakon uvođenja ovakvih organiziranih programa za pomoć starim, bolesnim i nemoćnim osobama, dolazimo do činjenice da će ta ista djeca, isti ti mladi ljudi koji su otišli od svojih kuća, morati kroz poreze skrbiti o svojim starim roditeljima. Država će od njih ubrati porez i tim porezom financirati ovu organiziranu skrb. Samo u maloj Općini Jasenovac sa oko dvije i pol tisuće stanovnika, već sada se organizirana skrb pruža za 329 osoba, organizirana skrb zapošljava 14 zaposlenika i naravno ima i određene troškove. U 2006. godini predviđa se da će sve zajedno stajati između jedan i jedan i pol milijun kuna. Koliko sam čuo u vijestima danas u RH ima 20 takvih programa. Dakle, to će morati platiti poreski obveznici, djeca tih starih osoba.
U raportu radio Qirinusa zasmetalo me isticanje najveće vrijednosti, kako je sam reporter rekao, ovog programa to što te stare osobe s velikim životnim iskustvom neće biti zaboravoljene i što će svoje iskustvo prenositi na mlađe generacije. Ovo drugo naprosto nije točno. Ove stare osobe će se družiti među sobom u dnevnom boravku a ne s mlađim osobama osim s voditeljicom dnevnog boravka. Te stare osobe moći će razmjenjivati svoja iskustva samo međusobno i jedno drugome se eventualno izjadati.
Iz ovoga raporta mi se svidio kratki intervju s gospođom Marijom Jurić, koja je rekla da već od 1946./7. neprekidno pjeva u crkvenom zboru. Njenu ogromnu ljubav prema pjesmi i vjeri nije mogla osujetiti ni komunistička vladavina ni socijalistički sustav. To nešto, ipak, govori o prošlim vremenima.
Voditeljica programa, gospođica Ivana Mačković (inače kćerka načelnice Općine) je vrlo lijepo opisala program i dosadašnje aktivnosti.
Osobito smatram korisnim prijevoz starih i bolesnih osoba k liječniku radi pregleda ili pretraga. Na primjer, selo Mlaka udaljeno je od Jasenovca oko 15 km, a cesta je vrlo loša i neasvalirana i k tomu u vrijeme visokog vodostaja Save bude potopljena, pa se često do tog sela može doći samo čamcem. U tom selu žive pretežito stare i nemoćne osobe, mladih skoro da i nema. Pomoć ljudima tog sela je nužna. Ni u ostalim selima situacija nije puno bolja.
Dvije stvari su me zasmetale u cijelom programu a to su:
Prvo izostanak kriterija po kojima bi se točno znalo kome je pomoć nužna i koje vrste pomoći su potrebne pojedinim osobama. Ovako može doći do zloporabe s jedne strane a izostanak pomoći nekima kojima je pomoć stvarno potrebna.
Drugo što me je zasmetalo to je postojanje medicinske sestre, ne zato što ona nije potrebna, nego zato što je to dupliranje poslova sa zdravstvenim sustavom. U zdravstvu postoje patronažne medicinske sestre koje (iako zaposlene u privatnoj tvrtki) pružaju medicinske usluge na terenu u kućama korisnika prema mišljenju liječnika. U zdravstvu se provode reforme u cilju smanjenja troškova zdravstva a drugo ministarstvo plaća “posebne” patronažne medicinske sestre u okviru ovih programa.
Iz prigodne riječi ministrice Kosor razvidno je da su ovi programi opravdani i time što se otvaraju nova radna mjesta. Iskreno, ja mislim da je to samo prelijevanje iz šupljeg u prazno, ako se radi o ovakvoj vrsti zapošljavanja. Ta radna mjesta financiraju oni, koji bi bez posebne plaće trebali skrbiti o svojim starim roditeljima – njihova djeca. Onoliko koliko će zaraditi zaposlenici u ovim programima, toliko će manje zaraditi ostali porezni obveznici na svojim radnim mjestima.
Ali, dok nije drugačije ili bolje rješeno, ovo je vrlo dobar program za stare, bolesne i nemoćne osobe. Ja osobno strahujem samo hoće li ovakvi programi biti financirani iz državnog proračuna i u budućnosti kada istekne sadašnji ugovor ili kada se eventualno promjeni Vlada i vladajuća garnitura na razini države.