Prvi put sam za Blog čuo prije desetak dana. Zanimalo me je što je to ustvari i jednu večer sam malo istraživao na internetu i začudo vrlo brzo doznao dovoljno da postavim svoj Blog. Sada je red da nešto na njemu i napišem. Iskreno, našao sam se u nedoumici što da pišem.
Počeo sam pisati još 1991. godine i do danas sam pisao o svemu po malo: o politici, o ratu, o ljudima, o religiji, o svemiru, o budućnosti itd. Sve to smjestio sam na svoju (nadam se) buduću web stranicu. O čemu da sada pišem na Blogu?
Već odavno sam uvjeren da su se ljudi međusobno otuđili, malo razgovaraju ili razgovaraju radi razgovora o nevažnim stvarima ili govore a ne znaju slušati itd. To je sa sobom donio novi (brzi) način života i trka za materijalnim dobrima – za životnim standardom.
Ovaj način razgovora putem Bloga možda će zamijeniti klasičnu komunikaciju među ljudima. Blog ima i neke prednosti. Možeš govoriti a da te nitko ne prekida, ne moraš vikati ili povisivati ton da bi nekoga nadglasao, možeš slušati ako želiš a ne moraš ako nećeš (ne moraš znati slušati). Ali Blog ima ima jednu veliku manu. Možeš reći sve bez ograničenja a riječi su opasnije od mača. «Rana koju načini mač jednog dana će zacijeliti, no rana koju učini riječ ostaje zauvijek».
Ja obećavam da ću paziti da moje riječi nikome ne čine rane – da nikoga ne vrijeđaju. Ne znam hoću li u tome uspjeti ali ću nastojati.
Evo nekoliko podataka o meni. Umirovljenik sam star 62 godine. Pomalo bolestan kao skoro svaki stariji čovjek. Ne mogu ( i nemam) drugo što raditi, pa zato, evo, pišem. Sjetio sam se jednog vica, kojega ja zovem tužni vic. Djed objašnjava unuku što je to mudra dob: «To ti je dijete vrijeme kada čovjek zna odgovore na sva pitanja ali ga više nitko ništa ne pita.»
Za početak citirat ću samog sebe. Slijedeći tekst napisao sam krajem 2000. godine.
"Prije ovoga posljednjega, domovinskog rata radio sam u malom željezničkom kolodvoru kao šef kolodvora. Sa svega desetak zaposlenika radili smo puno a mislim, da smo radili i dobro, dajući o sebe maksimum znanja, volje i sposobnosti.
Dnevno je kroz kolodvor prolazilo šezdesetak vlakova, dvadesetak s putnicima i četrdesetak teretnih. Sada je kolodvor bez radnika, a kroz njega prođe dnevno samo šest putničkih vlakova. Kamo su nestali vlakovi? Imamo domovinu u ratu izvojevanu a nemamo vlakova u njoj. Gdje smo ih izgubili?
Prije rata kroz kolodvor je godišnje proputovalo pedesetak tisuća putnika. Sada ih proputuje oko tri tisuće. Kamo su nestali putnici? Gdje su se izgubili Hrvati u svojoj domovini?
Prije ovoga posljednjeg rata u kolodvoru je godišnje utovareno oko dvanaest tisuća tona raznih roba, osobito drveta. Istovareno je znalo biti godišnje više od deset tisuća tona kukuruza za tvornicu kemijske prerade kukuruza u susjednoj republici, sada novostvorenoj državi Bosni i Hercegovini. Nema više utovara, nema istovara, nema drveta iako ima šume, nema kukuruza, njive su zakorovljene, šumski radnici su nestali, ali nasuprot tomu privatne pilane niču kao gljive poslije kiše. Kamo je sve nestalo?
Došla su neka «lijepa» vremena, kada ljudi ne moraju raditi. Radnika je sve manje a penzionera sve više. Domovina umirovljuje radnike jer joj, valjda, ne trebaju. One, koje ne može umiroviti, ostavlja na burzi rada neka čekaju druga vremena, u kojima će se možda nešto promijeniti, kada se, ne daj Bože, bude opet moralo raditi.
Tako Hrvati u svojoj domovini, svoji na svome miruju i uživaju plodove truda domoljuba, koji imaju Hrvatsku. Zavukli su se svako u svoju jazbinu (kuću), žive usamljeničkim životom oslobođeni rada. Uživaju u plodovima tuđeg rada. Mnogi od njih oslobođeni su i od uživanja, oslobođeni su od svega. Potpuno su slobodni kao ptice nebeske. Niti siju niti žanju, a svejedno ih njihov Otac nebeski hrani.
Dugo su oni trpjeli onaj bivši totalitarni socijalistički mrak. Konačno su zaslužili biti slobodni. Oslobođeni su rada, oslobođeni su novca, najvećeg zla na svijetu, oslobođeni su drugih ljudi i uživaju u samoći. Druženja s drugim ljudima donose samo troškove. Ne možeš se družiti u gostionici, u kinu, kazalištu ili na utakmici, a da ne potrošiš. Jeftinije je družiti se s televizorom. Osim toga televizija i novine misle umjesto nas. Tako smo oslobođeni i tereta vlastitog razmišljanja.
Družiti se s drugim ljudima je nepotreban napor. Pače, ako bi se družili, mogle bi nam padati neke gluposti na pamet i onda jao vlastodršcima. Zato je bolje da izgubimo jedni druge, a najbolje bi bilo kada bi svi nestali, kada bi se svi izgubili. Tada bi naša lijepa domovina postala idealna država, najbolja na svijetu.
Davne 74. doselio sam s obitelji u ovo mjesto. Bilo je to u vrijeme mračnoga socijalizma, kada nisam mogao slobodno birati. Ovdje sam dobio posao, pa sam ovdje morao i živjeti. Posao sam, također, morao prihvatiti. Socijalizam nije imao milosti prema mojoj bolesti i mojoj smanjenoj radnoj sposobnosti. Dao mi je novo radno mjesto u skladu s mojom preostalom sposobnošću i morao sam prihvatiti, nije tu bilo «hoću – neću». Nije mi dao mogućnost slobodnog izbora. Sada ljudi u takvim situacijama imaju mogućnost izbora: hoće li prihvatiti da sami dadu otkaz ili da im otkaz dade njihov poslodavac. Ovo drugo je puno bolje, jer nakon takvoga otkaza imaju pravo na naknadu s burze rada. Ne rade, a dobivaju novce svaki mjesec. Za takve ljude skrbi ova naša nova država. Pa, zar to nije odlično?
Već iduće godine mojega življenja u ovome mjestu, rekoše ljudi da moram biti predsjednik socijalističkog saveza.. Opet nisam mogao birati, morao sam prihvatiti, iako je to značilo puno rada za dobrobit našega malog mjesta, ali bez vlastite koristi nego na svoju štetu. Onda se to objašnjavalo rečenicom: «Svoj kruh jede, a tuđu brigu vodi.»
Tako sam se mučio petnaestak godina. Rekli su «licemjerno» da sam dobar i stalno me iznova birali na razne «funkcije».
Tada dođoše novi ljudi, izgradiše novu državu, a mene, hvala Bogu, ostaviše na miru, oslobodiše me svih obaveza. Posljednje i jedino što su od mene tražili bila je pokora. Kada je bilo najteže zaposlili me u kriznom štabu.
Ali i to je prošlo. Nakon svega meni je laknulo. Ne moram više tuđu brigu voditi a svoj kruh jesti. Ljudi više ne traže da radim nešto za dobrobit mjesta, čak me niti ne primjećuju. Prolaze pokraj mene kao da me nema. Ja sada mogu raditi što hoću, mogu slobodno birati hoću li gledati u televizor iz fotelje ili s trosjeda.
Nestalo je štetnoga samoupravljanja, nestali su i samoupravljači. Nije ljudima dano da misle i samoupravljaju. Od pamtivijeka je znano – uvijek su jedni slušali i radili, a drugi vladali i zapovijedali. Tako smo dobili gospodare, ali smo na žalost izgubili sebe, pa gospodari nemaju kome zapovijedati.
Moja supruga i naša susjeda vratile su se iz «šopinga» iz susjedne nam Republike Srpske i razgovaraju o cijenama šećera, kave, ulja, margarina itd. Slušam kako je šećer samo marku po kilogramu, kako imaju jako dobru kavu, ulje je također puno jeftinije nego u nas, a margarin tako divno miriše, pravi njemački proizvod! Ubacio sam se u razgovor, rekavši da je margarin talijanski, piše na pakovanju. Odmah je ushićenje o tako divnom njemačkom mirisu naglo splasnulo. Margarin je odmah prestao divno mirisati. Kamo je nestao njegov miris? (upravo mi je žao što sam uzrokovao njegov nestanak)
Za utjehu ostala je njemačka marka, jer sve cijene su tamo izražene u njemačkim
markama, kao da se nalazite u njemačkoj državi. Prije rata svi smo imali dinar, kojemu je ime bilo vrlo slično biblijskom denaru, a sada svako ima svoju monetu: Slovenci tolar, Hrvati kunu, Srbi i Bošnjaci konvertibilnu marku itd. Cijene, međutim, svi iskazujemo u njemačkim markama, kredite računamo u njemačkim markama... Kamo je pobjegla mala zvijer kuna?
Ljudi u Zagrebu ( i u cijeloj Hrvatskoj) poludjeli su od veselja kada je u prosincu 91. godine Mladen Lacković na televiziji objavio svetu vijest da je Njemačka priznala Republiku Hrvatsku. Nijedno drugo priznanje, pa čak ni vatikansko, nije bilo toliko važno kao njemačko. Od tada do danas Hrvatska je malo po malo nestajala, gubila se i izgubila.
Kamo je nestala?
Hrvati više cijene ono što je njemačko, kupuju kod Srba, kod Mađara, kod Slovenaca...
Da ne moraju kupovati, u Hrvatskoj valjda ne bi niti kupovali. Vlast je prisiljena reklamirati hrvatske proizvode sloganom: «Kupujmo hrvatsko!» Gdje su Hrvati izgubili svoje hrvatstvo, koje su devedesetih tako visoko cijenili da su za njega pošli u boj? Nije valjda hrvatstvo otišlo u grob zajedno s ocem hrvatstva i domovine? Možda se hrvatstvo uplašilo suda u Hagu, pa pobjeglo, emigriralo, zatražilo azil u Njemačkoj kod svoje braće u krvi iz drugog svjetskog rata? A možda se hrvatstvo prerušilo u njemačke marke i sakrilo se u švicarskim bankama pod sigurne skute svjetskog financijskog biznisa?"
Nedavno mi reče moj prijatelj: «Sve što je napisano ne mora biti i dobro.» Slažem se s njim a vi procijenite!
Post je objavljen 11.01.2006. u 09:31 sati.