vizure, mozgovi i poveznice
Zanimljivo je to, učim talijanski na internetu, jedan dio mene očajava zašto tog nesretnog interneta i svih stvari koji se na njemu mogu učiti nije bilo onda, prije tridesetak godina, kad sam ovako asocijalna sjedila u pustoj sobi, bez puste zabave... a što sam sve svašta mogla naučiti. I gdje bi me to sve moglo odvesti, iako, bih najvjerojatnije onda bila još više asocijalna i još više debela, i ništa me pod milim bogom ne bi moglo natjerati da izađem u vanjski svijet. Internet je baš divno mjesto na kojeg možeš skrivećki pobjeći. A u ono vrijeme sam ionako gubila noći pasivno sjedeći prede televizorom, internet ipak nije pasivna stvar... al, hajd, kad pogledam svoje roditelje, ni oni nisu imali sreće s tim internetom, njima je došao pre pre kasno, iako majka to nešto gledi, pa kljuka levo, kljuka desno, ali sve onako po starački, mučno. Nestrpljivo i zbunjeno. Pročitala sam da nestrpljivost skraćuje telomere i da nije dobra. Dobro je biti strpljiv dok se čeka u redu. Sutra moram stajat u redu i podići paket, trudit ću se bit strpljivom. Možda izmisle još nešto lijepoga ako mi telomeri to izdrže. Pa kad sam već tu, pa ono...
Elem, talijanski, ide mi dobro, i više nego dobro, imam sve riječi negdje u primozgu, na lageru, prepoznajem točnost po melodiji, i cijelo vrijeme me to šiba, svaka nova rečenica, istovremeno u glavi pobudi sliku neku selamojeg maloga. Neke zgrade, obale, mora, ulice, ceste, svaka riječ ima svoj fleš, svaki fleš slika je s mora. I miris. I ti, neki ljudi, izranjaju zajedno s erano passati sei secoli, arrivi in ritardo, i sve tako... slike...
Danas je jedan od onih sretnijih dana. To su oni dani kad uspijemo napraviti komunkaciju. Bridge. Otac i ja. Danas je po običaju spavao, a po buđenju rekao da se nalazi kraj mora. I da ga čuje, tu je ispod prozora. Ispod prozora je ventilator bolnice sveti duh, zuji. Meni je puno bilo draže da zamišlja more, nego ventilator, ali, svejedno. Slikala sam pogled s prozora, pa mu pokazala. Promumljao je kako nije fasciniran prizorom. Ne može ni bit. Samo pogled na otužno ružan grad. Par malo većih nebodera i onda par dimnjaka toplane. Da, ružan je to grad, ali ljudi koji su se tu rodili ne znaju za ljepše. Vole ga i glorificiraju. Jebeš to. Svu tu maglu i smog i nadrkanost moeš si ugurati u purgersko dupe pored jedne tihe mirne klupice pokrivene borovim iglicama i s pogledom na beskraj mora.
Uspjela sam iskamčiti da nikad nije volio to što je ovdje došao i da bi radije da nikad nije. Ali, nije se njega pitalo. To što je klupicu kraj mora morao zamijeniti s klupicom na parku po kojoj naslagani ustaški penzioneri kontempliraju o tome kako im je bandić najbolji jer ih nitko drugi ne bi prije izbora pojio vinom i hranio pečenjem. A nigdje na vidiku nekog beskraja u kojeg se možeš zagledati i zaboraviti na svoju uskogrudnost. Ništa. Ružne sive zgrade i ružni sivi ljudi. I ružne stvari na televiziji. I život i sve. A neki su se tu rodili i to im je najljepše što znaju...
Znate li tko je Dean Kamen?
I tako ide reporter ulicama Amerike i postavlja to pitanje. Nitko ne zna. Onda im reporter objasni da je to izumitelj Segway-a, onog smiješnog vozila na dva točka na kojem samo stojiš, a ideš. Pa se svi sjete da je to onaj lik koji je pao s litice na tom svojem glupom vozilu.
Dean Kamen uopće nije pao s litice. Živ je i veseo i radišan, a kolektivna ljudska svijest je radije zapamtila bizarnu izmišljotinu, nego ime nekog izumitelja.
A mi smo se navukli na Netflix. Na kojem nema ništa od filmova koji bi nas zanimali, ali smo se zato navukli na dokumentarce. Pa sad gledamo Deana i čudimo se. Isti gospodin za to vrijeme pokušava riješiti problem pitke vode u trećem svijetu i bori se sa vjetrenjačama. Izum ima, ali nikome nije u interesu da spašava taj treći svijet. Njegov interes je preveč nematerijalan da bi ikoga uzbudio. Dati ljudima pitku vodu iz čista mira i ljubavi? Pobogu, zašto???
Meneme od svega toga najviše fascinira gospon himself. Njegova predanost i upornost i svi ti stavovi. I ono što je rekao o političarima i velikim kompanijama i organizacijama koje mu odbijaju pomoći da pomogne drugima. Da možemo mi gledati u njh i pogađati tko je loš, gori, najgori, ali s time nećemo učiniti ništa. I da ne smijemo optuživati i potcjenjivati velike kompanije jer iza sveg njihovog uspjeha, kolikogod isti bio nekome naštetu, stoji veliki trud i napor. I sposobnost. I ako želiš u svojemu uspjeti, a ne možeš sam, onda se moraš udružiti sa sposobnima. Strpljivo i bez predrasuda.
A to je ono krivo što većina ljudi radi. Sjedi, gleda, optužuje i kuka. I ne poduzima ništa.
Sigurna sam da gospon Kamen ne troši vrijeme na fejspuk, portale s političarima i golim sisama, ok, sise možda pogleda, ali ne po cijele dane. I sigurna sam da ne igra loto i ne sjedi u sportskim kladionicama. Iako, svi ljudi rade onoliko kolike su im mogućnosti, ali debela većina nema pojam o vlastitim mogućnostima. I lako ih je prestrašiti. Ljudi se vole strašiti. I skrivati se u vlastitim iluzijama.
Danas brišem igricu sa smartfona. Pišem to ovdje jer neću zapamtitti datum, ni vrijeme, ni godinu. Sve to tako prebrzo proleti.
I sve te krive stvari.
Disciplina.
Glavni sastojak limunade je život
Danas je majčin dan. To znači da danas ona ide ocu u posjetu u bolnici na brdu tamo gdje umire odmah ispod prozora s pogledom na zagrebačke krovove, sanjivo maglovito usmogljenu vizuru koju nikad nije i neće vidjeti. Pa je onda mi gledamo umjesto njega. Ili gledamo u njega, sve češće dok spava nesvjestan da spava. Negdje u sredini, taman tamo iza užasa saznanja, došao je sam od sebe neki osjet pomirenja, pa čak i tihe sreće kad bih išla u bolnicu i znala da ću ga tamo naći i da ćemo pričati, i da će mu to biti nešto što ga veseli. Pa je veselilo i mene. Naše glupe posjete, masaže, dodiri, brige oko njegovih bočica s vodom, i to, ritualno brijanje. Zvuk brijaćeg aparata zvuk je djetinjstva i odrastanja, i ta neka spokojna slika mirnog oca koji vrti brijačem po licu gore, dolje, lijevo, desno, kao mačka kada upada u meditativni trans dok se umiva. Dok je brijaći aparat zujao, sve je bilo u redu. Sad brijaći aparat zuji kao neki posljednji pozdrav, posljednje maženje i posljednje opraštanje. Brada mu više nit ne raste. Ali, nema veze. Produžni kabel, preko svih onih cijevčica sa svim onim otopinama, preko sveg onog umazanog kreveta, i polumrtvog tijela, i onda, maženje golog lica s aparatom. Pričanje je zamrlo. Prvo se pretvorilo u šapat, a onda u nešto nerazgovijetno. Teško nam je riječima doć jedno do drugog. Pa se samo gledamo. Malo vizura krovova, malo izmučeno lice i umorna koža i kosti koje žele iskočiti, kao da zahtijevaju svježeg zraka u svoj toj bolničkoj zagušljivosti. Riječi su ionako nedostatne za svo to čudo umiranja. Ponekad i osjećaji, ni njih nema dovoljno. Imamo na raspolaganju to što imamo i to je to. Nedostatno.
svako jutro
Ima ta jedna bakica, rasplakala je cijelu hrvatsku. Ukrala je jedno jaje koje košta jebenu jednu kunu. Bakica nema jednu jebenu kunu za jedno jebeno jaje, ne vjerujem u tu priču, vjerujem da je bakica, ustvari, pomalo kleptomanka i da krade zato jer mora, ali ne zato jer nema, kunu jebenu, ali je priča zato fantastična e da bi privukla čitatelje i komentare i da bi cijela zemlja naricala nad teškom sudbinom svojih sirotih bakica. Ionako je pretužna sudbina sirotih bakica, ne zato što nemaju jedno jebeno jaje, nego zato jer su osuđene da se ponašaju i izgledaju upravo onako kako društvo od njih očekuje, stare drage dobre bakice koje peku kolače i pričaju slatke pričice svojim dobrim, slatkim unučićima, i nema tu prostora ni za šta drugo, ako baka, nedajbože, ima neki porok, onda se to man preinači u socijalnu potrebu nad kojom cijela ispravna država plače, ako se baka poželi poveseliti malo sa svojim oženjenim susjedom, pa se to ne može prikriti ničim drugim, onda bi se cijela državava vrlo rado zgražala nad psihički bolesnom pohotnicom, ionako, u cijeloj toj priči nije bitna krađa jajeta, bitna je baka. Koja ne odgovara standardima. Koja u jednom dijelu života bude žena, majka, radnica, luđakinja, kurva, ovakva, onakva, ali u drugom trenutku, kad postane baka, onda može biti samo jedno. Stara dobra ženica koja peče kolače i priča priče svojim unučićima. Ustvari, nije bitna ni baka ni jaje, bitni smo mi. Koji se ispravno i samilosno zgražamo i pritom koristimo dragocjeno vrijeme da ne mislimo o sebi i svojim jajima.
Inače, kupujem jaja od jedne kune i dvadeset lipa. U zadnje vrijeme pronalazim u jednome po dva žumanjka. Mislim da je to jedna od boljih mi investicija.
To se već pretvara u ritual, brijem ga pred kraj posjeta jer da onda obrijan duže traje, pa mu je tako praktičnije. Ostatak posjeta uglavnom glupo sjedim i glupo šutim i čekam da prevali nešto, jer on je taj koji je uvijek pričao, ja sam ta koja je uvijek šutila, pita me da li sam isplanirala sve radnje posjeta, brijanje uključujuć, rekoh da ću uglavnom sjedit dok mu ne dosadim, dobijem osmijeh na onoj živoj polovici lica, i "pa hajde, počni dosađivati već jednom"... i onda, opet ništa od mene.
Uglavnom, sam, prošla peemes. Trebala bih biti manje nervozna, luda, nesretna, ili što već, uglavnom me ništa ne veseli i dalje. Ustajem, radim stvari, kao neki polulijeni automat, odrađujem, dobijem neki komentar, pohvalu, ne veseli me, ne dobijem ništa, svejedno mi je, skuham finu juhu, svejedno mi je, presolim, isto svejedno, tu i tamo se smijem, nekim crnjacima, nekim glupostima, ali nekako je sve ravna crta. Gledam ljude, govore riječi, odgovaram, ali nisam tu. Vidim neke mlade koji se upucavaju, zaljubljeni su, ne vidim sreću, vidim samo dva genetska koda prepuna boleština koje će prenijeti nekim svojim potomcima, i koja će se opet jednom patiti, gledam slatku malu dječicu, i vidim samo neku buduću nesreću, i nekako, svejedno mi je. To je ta slika svijeta.
Javlja se stric iz Australije, učinili mu tamo analizu deenka jer nikome nije bilo jasno koji mu je klinac, našli neku rijetku bolest, rijetke bolesti se ne liječe, jerbo su neisplative, neka greška na kromosomu x koja u poznoj dobi odluči sjebat ravnotežu i hodanje, veli da se svi mi moramo testirati, jer da možemo to prenijeti i na svoju djecu, u svoj toj ravnoj crti zahvalna sam makar da nemam djece, u zadnje vrijeme trebala bih pronać neku pretplatu na jednogodišnje rituale opetovanih pretraga, jer kad pogledam u krvne slike svih svojih predaka, vidim samo nešto što bih trebala sakriti od svih onih koji imaju neke, iole dugoročnije planove samnom, Mužjaka sam svojom hladnoćom, ionako, već udaljila, još nam samo deenka analiza fali...
I onda, ti prijatelji, javljanje vijesti, pa čuđenja, kako tako brzo, kako tako sve na njega nesretnika, uvijek tako mudrog, discipliniranog i smirenog, pa objašnjavam, da to što je čovjek naizgled miran i staložen, ne znači da nije osjetljiv, o itekako je osjetljiv, svaka riječ para ga kao onaj grdi rub papira kad naglo povučeš ruku, a nije se nikad znao zaštititi, povući, odjebati, svaka riječ značila mu je puno, i uvijek je davao više nego što je trebalo, samo za te neke riječi.
Mužjak je isto tako, mimoza, ali on je makar svoje osjećaje uspio delegirati, naučio odjebati sve što ga čini nesretnim, vijesti, politiku, glupe ljude, zle žene, skupit oko sebe pametne i drage ljude, i paziti da uvijek u kući ima dobru hranu, dobro vino i redoviti seks. Nije teško, samo malo discipline. Ali to je zato jer su njega odgajali kao razmaženog princa i naučili da ugađa samome sebi.
Mojeg oca su odgajali da uvijek pazi na druge ispred sebe. Kršćansko katolički u onom pravom požrtvovnom smislu. Njega su žestoko ujebali. Ili su takva bila vremena. Možda ga je upravo zato privukla žena koja je svakom u lice mogla izlajati što misli bez da trepne. Kakva hrabrost i snaga!
Kakva suluda kombinacija...
I kolika silna ranjivost...
Ponedjeljak je. Jutro je. Sivo i mračno i hladno i odurno kako i priliči ovome gradu i dobu godine. Osjetim, ponekad ponedjeljkom, energiju svih tih ljudi koji ustaju i kreću na svoje poslove, onda i mene nešto potjera da krenem, pa na tržnicu, usisavanje, pranje, spremanje, kuhanje, učenje, sve nešta mnogo toga svašta. Pa se premorim i za utorak više nemam volje. Onda sam samo umorna i nezaposlena kućanica u srednjoj životnoj dobi. I ništa više.
Jutros sam samo osjetila malo od svega toga, ali me nije dotaklo dovoljno snažno, nimalo snažno, nisam ni ja neka snaga, uostalom.
Jučer sam obrijala tatu. Rekla mu da sad izgleda kao curica. Rekao je da je on to oduvijek bio. Curica. Dok ga gledam dok bespomoćno umire prepoznajem milion tih bliskih i dragih obrazaca, usađenih negdje duboko u meni, tih destruktivnih, samokritički negativnih misli, iskaču na površinu kao mrtve napuhnute ribe, i to isto, kad se pretjera sa negativnosti, onda se tome počnemo smijati, njegovom mesu koji truli kao trula jabuka, ili onome kako ga nose zašivenog kroz bolničke hodnike kao prepariranog morskog psa, ili tom jednom lijenom dalmatinskom govnu kojeg već deset dana pokušava donijeti na svijet, ali ne ide, jer je samo jedan običan posranko koji se ne može ni posrati... aj se ti poseri u krevetu u sobi punoj ljudi i onda čekaj da te sestre peru i vrte i ne potrgaju one konce i šavove, sestre u pravilu nemaju vremena ni hraniti bolesnike koji nemaju snage žvakati i gutati pa svaki zalogaj beskrajno brljave po ustima, pacijenti i bolnice čini se kao da umiru zajedno, tu i tamo još neki komad zdravog tkiva daje neke naznake života, još neko vrijeme... Trudim se sve to ne vidjeti. Onu jednu te istu slamčicu na koju danima pije juhu i koju čuva na polici prepunoj prašine, jer je samo tamo može dohvatiti, sve one fleke krvi na posteljini, cijevčice, igle, još cijevi, jel to uopće mokraća ili je opet krv, stare plastične bočice od nekih davno popijenih energetskih sokića, punimo ih vodom sa špine, jer ne može piti iz čaše, i one beskrajno tužne, izmučene oči... I koliko ćemo samo još dugo moći fingirati da sve je to samo oporavak, usrani oporavak u kojem sve ide nizbrdo i onako kako ne bi trebalo ići.
U međuvremeno, trudimo se samo prilagođavati i biti praktičnima, tražimo neki dom za njegu, kolko košta da košta, sa sobom i krevetom, udobnim za umiranje, sa pogledom i nekom zgodnom sestrom, zgodne sestre uvijek navuku osmijeh na lica mužjaka, medicinske sestre trebale bi biti zgodnije od stjuardesa, jer, eto, glupo je, al tako je, dobri domovi su, naravno, prepuni, ali, opet, prazna mjesta se otvaraju preko noći, to su ipak predzadnje stanice, i putnici se ne zadržavaju dugo. Našli smo samo neku otužnu jeftinu kuću u kojoj ima mjesta jer nitko tamo ne želi. Praktično se nadamo najboljem, uvijek neka nada i uvijek neka slamčica, život i to...
čudo
Ima jedna žena, uči ljude kako da sretno žive, vjeruje da je pomogla svojem mužu da se izliječi od raka, slušala sam njeno emotivno predavanje o toj borbi, i o toj silnoj vjeri da će sve biti u redu, i kako je vjera ključna riječ, i skoro me ponijela, a onda sam zapela na onom nesretnom detalju gdje ta žena vjeruje da je neka druga žena rodila dijete iz jetre, i da su sva čuda moguća jer to je dokaz, i tu je moja vjera pala u klinac krasni, i malo se zakačila za jednu grančicu nad ambisom razuma i ostala tamo visjeti, u nedoumici... I razumijevanju, ako si zbilja u stanju vjerovati da dijete raste u jetri, onda si zbilja u stanju povjerovati da snagom uma možeš napraviti apsolutno sve što istim umom možeš i zamisliti, i onda nikako nisi skeptik, i onda, jbg, kad tako silno vjeruješ, onda ti se to što vjeruješ i mora pretvoriti u jedinu istinu.
Nekako ne volim samo jedinu istinu.
Ili ono kad se bojiš aviona, pa sjedneš u isti i cijelim letom mantraš pozitivne misli, prizivaš boga, zamišljaš sebe kako sretno izlaziš iz aerodroma, kako je sve prošlo u redu i divno i fantastično, i onda kad sve prođe u redu, onda silno vjeruješ da su to te tvoje pozitivne misli pomogle, još pogotovo ako je po putu bilo nekih turbulencija ili problema, tvoje pozitivne misli su spasile stvar, i onda širiš tu istinu oko sebe, pričaš ljudima kako da si pomognu. Ali, ako avion padne, onda, u pravilu, nema nikoga tko bi se mogao požaliti da je radio sve po peesu, ali eto. Srušilo se.
Ali, na kraju to uopće nije bitno. Bitno je da li su u tom avionu bio/la osoba koja se grči od straha ili osoba koja veselo mantra pozitivne misli. Ili neki sretnik koji blaženo spava u krevetu u prvoj klasi.
Ipak, volim ponekad eksperimentirati s uputstvima za izgradnju sretnoga života, kopka me to, koliku snagu, ustvari, imaju te naše misli, koliko ih podcijenjujemo, a koliko, ipak, možemo mijenjati svoju stvarnost mijenjajući svoje misli, i mijenjajući riječi koje izgovaramo, i mijenjajući stavove koje imamo, pa naravno, bilo bi suludo da nam se život ne bi izmijenio kada bismo promijenili sve to, no život se i tako i onako stalno mijenja, i čini mi se da su u svemu tome stavovi najbitniji. Na ljestvici od stava kukulele, do stava jupije. Tako se valjda rodiš. Za sve ostalo potreban je napor. Sjediti u miru, disati duboko i ponavljati sebi, sreća, sreća, sreća, mudrost, novac, novi auto, sreća, i sve tako umjesto uobičajenih nesreća, novi kredit, problemi.. Meditacija bi ustvari trebala služiti dubokom miru i čistoj spoznaji da sve oko nas je samo lažni materijalni svijet koji nas ne bi trebao uzbuđivati, zato jer je ionako samo prizvod našeg iskustva i osjetila, i meditacija služi tome da se od tog istog svijeta odvojimo i da nas događaji u njemu ne dotiču mnogo, no, grubo vrijeme zahtjeva i grube promjene. Meditacija je počela služiti kao ključ za dovođenje mira u obliku sitnih materijalnih užitaka. Ključ za sreću. Sreća, zdravlje, ljubav i blagostanje. Ili pitajte ciganku što vam piše u dlanu. U jednoj rečenici sažeti će sve potrebe ljudskog bitka.
Ostavljam vjeru da još malo visi nad onim ambisom. Da se cvrlji tamo i muči. Da ojača i da se izvuče ako može. Razum joj ionako govori da nije bitno u što vjeruješ, bitno je da je vjera jaka. A što su te stvari nevjerojatnije to ti je vjera jača.
Eto, barem me nečemu naučila ona žena s početka priče...
strah od smrti i života
Ne znam da li se bojim smrti. Izgleda da sam se potrudila napraviti život takvim da nemam za čim žaliti. Ili napraviti sebe. Ili makar napraviti da nemam nekog strašno važnog posla na ovom planetu, pa da svijet ne može bez mene. Pa valjda mogu biti opuštenom.
Ne znam da li vjerujem u život poslije smrti. Govore znanstvenici da se olakšamo poslije smrti. Ti neki grami te neke toplinske energije odu nekamo, van. Stane cirkulacija, stanu turbine, nema više proizvodnje topline, i ona samo ispari, šta će drugo.
A ponekad, ipak, dok gledam ljude oko sebe, a i sebe samu, kad vidim koliko smo, ustvari, uvjetovani i programirani i predvidljivi, dođe mi samo da, pomalo lakovjerno, skinem kapu tom nekom tko je zamislio ovu veličanstvenu igricu, u kojoj se batrgamo i u koju tako čvrsto vjerujemo, i koja nam je sve na svijetu i okolici. Život. A ponekad, mogu zamisliti samo da smo malene točkice nečega, koje su došle u veliki zabavni park za simulaciju života, i odabrale zemlju. Nešto na njoj. Čovjeka, kukca, ribu, amebu, i onda ih je katapultiralo duboko u taj neki ograničeni oblik u kojem se moralo privikavati na tijelo i naučiti sve ispočetka. Pravila igre ove dimenzije.
Ipak, nešto tu ne štima, zašto se točkice ne sjećaju zabavnog parka? Možemo to nadoštukati idejom da ulazak u ovu dimenziju blokira i briše sve otprije. A možda u svijetu točkica pamćenje ne postoji, pa su upravo zato one odabrale zemlju. Da probaju. Ionako je to naše pamćenje kilava jedna tvorevina sklona promjenama, služi samo kao alat preživljavaju i zamajavanju ovdje. To bi bilo zabavno, da je život samo obična zabava koja se dadne simulirati.
Vjerojatno ni život ne postoji kao takav. Život je samo ograničeno vrijeme koje smo odabrali na ulazu u zabavni park. Možda, tamo vani postoji samo postojanje. Ili to nešto za što mi uopće nemamo riječi, jer u ograničenom svijetu, ograničeni su resursi, riječi i poimanje također.
Iz svega toga proizlazi da, malo mi je teško povjerovati u život nakon života, onako kako nam ga se, uglavnom, prikazuje. Onaj dio gdje nas život na zemlji uvjetuje. Kao, postojala je duša, bila je divna, krasna, čista, svijetla, prozirna, a onda se rodila na zemlji u tijelu muškom, ženskom, postala majka, otac, ujac, punac, pravoslavac, muslić, katolik, i onda nakon toga, u vijeke vijekova ostala majka, otac, punac, ujac, pravoslavac, muslić, katolik, pa, pobogu, zašto??? Zašto bi netko nakon izlaska iz ovog tijela i odlaska u vječnost poželio trošiti tu vječnost u tako ograničenim ulogama uvjetovanim tijelom i sredinom u kojima više nije. E, pa, zato, jer se ljudski ego toliko hrani postojanjem u nekoj ulozi, da se strah od smrti pretvorio u strah od gubljenja važnosti, i prestao biti strah od smrti same. Što su neke religije promućurno uspjele prepoznati i darovati svijetu kao raj i pakao, zasluge i nagrade, karmu i dharmu. Čini mi se da su sve to više batine i mrkve koje služe za uvođenje etike i morala u ovom svijetu, nego priče koje imalo mogu podržati vodu. Čak i kao priče same, propuštaju. Iako, ona sa dharmom i karmom, ajde, matematička je, ima nekog smisla, a ustvari daje smisao nečemu što vrijedi samo na zemlji - osjećaju pravde i nepravde, ali isto tako hrani ego, jer ga proglašava nekime tko svojim djelovanjem upravlja svojom sudbinom pa čak i izvan ovoga života, i samim time, lako je zaključiti da će biti općeprihvaćena i voljena u ovom našem egocentrično površnom svijetu.
Jednom davno, kad bila sam mala, pokušavala sam zamisliti smrt kao takvu, kao jedno veliko, nepojmljivo ništavilo koje te proguta, izvuče iz svih ovih zbivanja i gdje samo nestaneš. Sve tvoje uloge, kćeri, majke, sestre, oca, direktora, luzera, jebača, katolika, budiste, psa, mačke, vinske mušice, sve pojede beskrajno ništavilo i bio je taj zamišljaj jedno najstrašnije iskustvo u jednoj tako nevinoj dječjoj noći. Što samo pokazuje da sam imala jedno jako sretno djetinjstvo, bez trauma sa pohotnim stričekima i barbekima.
Ipak, zamamno je iskustvo taj život na zemlji. Život općenito. U svoj svojoj ograničenosti. I sva ta važnost i velilčanstvenost koju si u tom životu pridajemo.
U ovom trenutku, ograničeno vjerujem, da, točkice jednom, kad ih katapultira van iz ove dimenzije, ne odgovaraju nikome, ne budu kažnjene, ne budu nagrađene, samo se protresu malkoc od jednog strašnog iskustva i hrle potražit neko novo. Čist, onako, nepojmljive nam zabave radi.
Zvuči dobro.
Oznake: odlazak
04.02.2016. u 10:49 | 3 Komentara | Print | # | ^Slova nabadam.
Danas su mi mutna slova, ljudi, lica, mrtve ribe, povrće, suncobrani, oblaci, svjetla na semaforu, mutilo iznutra, mutilo izvana, opet nemam kamo pobjeći, opet kao i da nemam s kim, opet gušenje i opet raspadanje.
glavni sastojak limunade je život
Milamajka je otišla u svoju crkvu, zato jer je zaključila da joj je veš mašina prevelika i da je hoće pokloniti nekome kome je potrebita, ali, nekome svome. Ona će sebi kupit neku manju. A onaj potrebiti nek nosi ovu veliku u tri pičke materine. Usput je zapalila svijeću za zdravlje, sreću i mir. Ako stvari ispadnu kako treba i kako želi, onda je tim činom to i zaslužila, ako nije, onda će bit vjerojatno nepravedno kažnjena, ali te račune, ionako, zna samo onaj gore i nije na nama da sudimo. Nama je da vjerujemo.
Postoje dvije vrste ljudi koji vjeruju. Oni koji vjeruju u boga ili to nešto tome slično, i oni koji vjeruju samo u ono što im oči vide i ruke opipaju. Vjerujem da su i jedni i drugi u podjednakoj zabludi. Razlika je samo u tome što je onima prvima možda lakše, oni se svoje zablude mogu držati sve do zadnje sekunde, ovi drugi baš i ne...