vizure, mozgovi i poveznice
Zanimljivo je to, učim talijanski na internetu, jedan dio mene očajava zašto tog nesretnog interneta i svih stvari koji se na njemu mogu učiti nije bilo onda, prije tridesetak godina, kad sam ovako asocijalna sjedila u pustoj sobi, bez puste zabave... a što sam sve svašta mogla naučiti. I gdje bi me to sve moglo odvesti, iako, bih najvjerojatnije onda bila još više asocijalna i još više debela, i ništa me pod milim bogom ne bi moglo natjerati da izađem u vanjski svijet. Internet je baš divno mjesto na kojeg možeš skrivećki pobjeći. A u ono vrijeme sam ionako gubila noći pasivno sjedeći prede televizorom, internet ipak nije pasivna stvar... al, hajd, kad pogledam svoje roditelje, ni oni nisu imali sreće s tim internetom, njima je došao pre pre kasno, iako majka to nešto gledi, pa kljuka levo, kljuka desno, ali sve onako po starački, mučno. Nestrpljivo i zbunjeno. Pročitala sam da nestrpljivost skraćuje telomere i da nije dobra. Dobro je biti strpljiv dok se čeka u redu. Sutra moram stajat u redu i podići paket, trudit ću se bit strpljivom. Možda izmisle još nešto lijepoga ako mi telomeri to izdrže. Pa kad sam već tu, pa ono...
Elem, talijanski, ide mi dobro, i više nego dobro, imam sve riječi negdje u primozgu, na lageru, prepoznajem točnost po melodiji, i cijelo vrijeme me to šiba, svaka nova rečenica, istovremeno u glavi pobudi sliku neku selamojeg maloga. Neke zgrade, obale, mora, ulice, ceste, svaka riječ ima svoj fleš, svaki fleš slika je s mora. I miris. I ti, neki ljudi, izranjaju zajedno s erano passati sei secoli, arrivi in ritardo, i sve tako... slike...
Danas je jedan od onih sretnijih dana. To su oni dani kad uspijemo napraviti komunkaciju. Bridge. Otac i ja. Danas je po običaju spavao, a po buđenju rekao da se nalazi kraj mora. I da ga čuje, tu je ispod prozora. Ispod prozora je ventilator bolnice sveti duh, zuji. Meni je puno bilo draže da zamišlja more, nego ventilator, ali, svejedno. Slikala sam pogled s prozora, pa mu pokazala. Promumljao je kako nije fasciniran prizorom. Ne može ni bit. Samo pogled na otužno ružan grad. Par malo većih nebodera i onda par dimnjaka toplane. Da, ružan je to grad, ali ljudi koji su se tu rodili ne znaju za ljepše. Vole ga i glorificiraju. Jebeš to. Svu tu maglu i smog i nadrkanost moeš si ugurati u purgersko dupe pored jedne tihe mirne klupice pokrivene borovim iglicama i s pogledom na beskraj mora.
Uspjela sam iskamčiti da nikad nije volio to što je ovdje došao i da bi radije da nikad nije. Ali, nije se njega pitalo. To što je klupicu kraj mora morao zamijeniti s klupicom na parku po kojoj naslagani ustaški penzioneri kontempliraju o tome kako im je bandić najbolji jer ih nitko drugi ne bi prije izbora pojio vinom i hranio pečenjem. A nigdje na vidiku nekog beskraja u kojeg se možeš zagledati i zaboraviti na svoju uskogrudnost. Ništa. Ružne sive zgrade i ružni sivi ljudi. I ružne stvari na televiziji. I život i sve. A neki su se tu rodili i to im je najljepše što znaju...