svako jutro
Ima ta jedna bakica, rasplakala je cijelu hrvatsku. Ukrala je jedno jaje koje košta jebenu jednu kunu. Bakica nema jednu jebenu kunu za jedno jebeno jaje, ne vjerujem u tu priču, vjerujem da je bakica, ustvari, pomalo kleptomanka i da krade zato jer mora, ali ne zato jer nema, kunu jebenu, ali je priča zato fantastična e da bi privukla čitatelje i komentare i da bi cijela zemlja naricala nad teškom sudbinom svojih sirotih bakica. Ionako je pretužna sudbina sirotih bakica, ne zato što nemaju jedno jebeno jaje, nego zato jer su osuđene da se ponašaju i izgledaju upravo onako kako društvo od njih očekuje, stare drage dobre bakice koje peku kolače i pričaju slatke pričice svojim dobrim, slatkim unučićima, i nema tu prostora ni za šta drugo, ako baka, nedajbože, ima neki porok, onda se to man preinači u socijalnu potrebu nad kojom cijela ispravna država plače, ako se baka poželi poveseliti malo sa svojim oženjenim susjedom, pa se to ne može prikriti ničim drugim, onda bi se cijela državava vrlo rado zgražala nad psihički bolesnom pohotnicom, ionako, u cijeloj toj priči nije bitna krađa jajeta, bitna je baka. Koja ne odgovara standardima. Koja u jednom dijelu života bude žena, majka, radnica, luđakinja, kurva, ovakva, onakva, ali u drugom trenutku, kad postane baka, onda može biti samo jedno. Stara dobra ženica koja peče kolače i priča priče svojim unučićima. Ustvari, nije bitna ni baka ni jaje, bitni smo mi. Koji se ispravno i samilosno zgražamo i pritom koristimo dragocjeno vrijeme da ne mislimo o sebi i svojim jajima.
Inače, kupujem jaja od jedne kune i dvadeset lipa. U zadnje vrijeme pronalazim u jednome po dva žumanjka. Mislim da je to jedna od boljih mi investicija.