To se već pretvara u ritual, brijem ga pred kraj posjeta jer da onda obrijan duže traje, pa mu je tako praktičnije. Ostatak posjeta uglavnom glupo sjedim i glupo šutim i čekam da prevali nešto, jer on je taj koji je uvijek pričao, ja sam ta koja je uvijek šutila, pita me da li sam isplanirala sve radnje posjeta, brijanje uključujuć, rekoh da ću uglavnom sjedit dok mu ne dosadim, dobijem osmijeh na onoj živoj polovici lica, i "pa hajde, počni dosađivati već jednom"... i onda, opet ništa od mene.
Uglavnom, sam, prošla peemes. Trebala bih biti manje nervozna, luda, nesretna, ili što već, uglavnom me ništa ne veseli i dalje. Ustajem, radim stvari, kao neki polulijeni automat, odrađujem, dobijem neki komentar, pohvalu, ne veseli me, ne dobijem ništa, svejedno mi je, skuham finu juhu, svejedno mi je, presolim, isto svejedno, tu i tamo se smijem, nekim crnjacima, nekim glupostima, ali nekako je sve ravna crta. Gledam ljude, govore riječi, odgovaram, ali nisam tu. Vidim neke mlade koji se upucavaju, zaljubljeni su, ne vidim sreću, vidim samo dva genetska koda prepuna boleština koje će prenijeti nekim svojim potomcima, i koja će se opet jednom patiti, gledam slatku malu dječicu, i vidim samo neku buduću nesreću, i nekako, svejedno mi je. To je ta slika svijeta.
Javlja se stric iz Australije, učinili mu tamo analizu deenka jer nikome nije bilo jasno koji mu je klinac, našli neku rijetku bolest, rijetke bolesti se ne liječe, jerbo su neisplative, neka greška na kromosomu x koja u poznoj dobi odluči sjebat ravnotežu i hodanje, veli da se svi mi moramo testirati, jer da možemo to prenijeti i na svoju djecu, u svoj toj ravnoj crti zahvalna sam makar da nemam djece, u zadnje vrijeme trebala bih pronać neku pretplatu na jednogodišnje rituale opetovanih pretraga, jer kad pogledam u krvne slike svih svojih predaka, vidim samo nešto što bih trebala sakriti od svih onih koji imaju neke, iole dugoročnije planove samnom, Mužjaka sam svojom hladnoćom, ionako, već udaljila, još nam samo deenka analiza fali...
I onda, ti prijatelji, javljanje vijesti, pa čuđenja, kako tako brzo, kako tako sve na njega nesretnika, uvijek tako mudrog, discipliniranog i smirenog, pa objašnjavam, da to što je čovjek naizgled miran i staložen, ne znači da nije osjetljiv, o itekako je osjetljiv, svaka riječ para ga kao onaj grdi rub papira kad naglo povučeš ruku, a nije se nikad znao zaštititi, povući, odjebati, svaka riječ značila mu je puno, i uvijek je davao više nego što je trebalo, samo za te neke riječi.
Mužjak je isto tako, mimoza, ali on je makar svoje osjećaje uspio delegirati, naučio odjebati sve što ga čini nesretnim, vijesti, politiku, glupe ljude, zle žene, skupit oko sebe pametne i drage ljude, i paziti da uvijek u kući ima dobru hranu, dobro vino i redoviti seks. Nije teško, samo malo discipline. Ali to je zato jer su njega odgajali kao razmaženog princa i naučili da ugađa samome sebi.
Mojeg oca su odgajali da uvijek pazi na druge ispred sebe. Kršćansko katolički u onom pravom požrtvovnom smislu. Njega su žestoko ujebali. Ili su takva bila vremena. Možda ga je upravo zato privukla žena koja je svakom u lice mogla izlajati što misli bez da trepne. Kakva hrabrost i snaga!
Kakva suluda kombinacija...
I kolika silna ranjivost...