strah od smrti i života
Ne znam da li se bojim smrti. Izgleda da sam se potrudila napraviti život takvim da nemam za čim žaliti. Ili napraviti sebe. Ili makar napraviti da nemam nekog strašno važnog posla na ovom planetu, pa da svijet ne može bez mene. Pa valjda mogu biti opuštenom.
Ne znam da li vjerujem u život poslije smrti. Govore znanstvenici da se olakšamo poslije smrti. Ti neki grami te neke toplinske energije odu nekamo, van. Stane cirkulacija, stanu turbine, nema više proizvodnje topline, i ona samo ispari, šta će drugo.
A ponekad, ipak, dok gledam ljude oko sebe, a i sebe samu, kad vidim koliko smo, ustvari, uvjetovani i programirani i predvidljivi, dođe mi samo da, pomalo lakovjerno, skinem kapu tom nekom tko je zamislio ovu veličanstvenu igricu, u kojoj se batrgamo i u koju tako čvrsto vjerujemo, i koja nam je sve na svijetu i okolici. Život. A ponekad, mogu zamisliti samo da smo malene točkice nečega, koje su došle u veliki zabavni park za simulaciju života, i odabrale zemlju. Nešto na njoj. Čovjeka, kukca, ribu, amebu, i onda ih je katapultiralo duboko u taj neki ograničeni oblik u kojem se moralo privikavati na tijelo i naučiti sve ispočetka. Pravila igre ove dimenzije.
Ipak, nešto tu ne štima, zašto se točkice ne sjećaju zabavnog parka? Možemo to nadoštukati idejom da ulazak u ovu dimenziju blokira i briše sve otprije. A možda u svijetu točkica pamćenje ne postoji, pa su upravo zato one odabrale zemlju. Da probaju. Ionako je to naše pamćenje kilava jedna tvorevina sklona promjenama, služi samo kao alat preživljavaju i zamajavanju ovdje. To bi bilo zabavno, da je život samo obična zabava koja se dadne simulirati.
Vjerojatno ni život ne postoji kao takav. Život je samo ograničeno vrijeme koje smo odabrali na ulazu u zabavni park. Možda, tamo vani postoji samo postojanje. Ili to nešto za što mi uopće nemamo riječi, jer u ograničenom svijetu, ograničeni su resursi, riječi i poimanje također.
Iz svega toga proizlazi da, malo mi je teško povjerovati u život nakon života, onako kako nam ga se, uglavnom, prikazuje. Onaj dio gdje nas život na zemlji uvjetuje. Kao, postojala je duša, bila je divna, krasna, čista, svijetla, prozirna, a onda se rodila na zemlji u tijelu muškom, ženskom, postala majka, otac, ujac, punac, pravoslavac, muslić, katolik, i onda nakon toga, u vijeke vijekova ostala majka, otac, punac, ujac, pravoslavac, muslić, katolik, pa, pobogu, zašto??? Zašto bi netko nakon izlaska iz ovog tijela i odlaska u vječnost poželio trošiti tu vječnost u tako ograničenim ulogama uvjetovanim tijelom i sredinom u kojima više nije. E, pa, zato, jer se ljudski ego toliko hrani postojanjem u nekoj ulozi, da se strah od smrti pretvorio u strah od gubljenja važnosti, i prestao biti strah od smrti same. Što su neke religije promućurno uspjele prepoznati i darovati svijetu kao raj i pakao, zasluge i nagrade, karmu i dharmu. Čini mi se da su sve to više batine i mrkve koje služe za uvođenje etike i morala u ovom svijetu, nego priče koje imalo mogu podržati vodu. Čak i kao priče same, propuštaju. Iako, ona sa dharmom i karmom, ajde, matematička je, ima nekog smisla, a ustvari daje smisao nečemu što vrijedi samo na zemlji - osjećaju pravde i nepravde, ali isto tako hrani ego, jer ga proglašava nekime tko svojim djelovanjem upravlja svojom sudbinom pa čak i izvan ovoga života, i samim time, lako je zaključiti da će biti općeprihvaćena i voljena u ovom našem egocentrično površnom svijetu.
Jednom davno, kad bila sam mala, pokušavala sam zamisliti smrt kao takvu, kao jedno veliko, nepojmljivo ništavilo koje te proguta, izvuče iz svih ovih zbivanja i gdje samo nestaneš. Sve tvoje uloge, kćeri, majke, sestre, oca, direktora, luzera, jebača, katolika, budiste, psa, mačke, vinske mušice, sve pojede beskrajno ništavilo i bio je taj zamišljaj jedno najstrašnije iskustvo u jednoj tako nevinoj dječjoj noći. Što samo pokazuje da sam imala jedno jako sretno djetinjstvo, bez trauma sa pohotnim stričekima i barbekima.
Ipak, zamamno je iskustvo taj život na zemlji. Život općenito. U svoj svojoj ograničenosti. I sva ta važnost i velilčanstvenost koju si u tom životu pridajemo.
U ovom trenutku, ograničeno vjerujem, da, točkice jednom, kad ih katapultira van iz ove dimenzije, ne odgovaraju nikome, ne budu kažnjene, ne budu nagrađene, samo se protresu malkoc od jednog strašnog iskustva i hrle potražit neko novo. Čist, onako, nepojmljive nam zabave radi.
Zvuči dobro.
Oznake: odlazak
04.02.2016. u 10:49 | 3 Komentara | Print | # | ^