I joś
I što bi još trebalo? O, da, trebalo bi djecu radjati nakon smrti, i trebali bi tu djecu odgajati neki drugi ljudi, jer mi kad odgajamo vlastitu djecu, onda im prenosimo svoje predrasude, koje od milja zovemo genima, a gene zovemo najjačima od svih karata u igri, dok drugi ljudi, oni imaju druge gene, i njihove predrasude ostaju samo predrasude koje se uvijek daju promijeniti, promjena znači rast i razvoj, i da, to je jedan od uvjeta za sretno društvo.
U cjelini.
Voljela bih imati to dijete. Jednom, nakon smrti.
Oznake: Epifanija
31.03.2014. u 22:55 | 3 Komentara | Print | # | ^Zid je završio necrn, naravno, nisam crna osoba, ja sam ipak od boja, crno je morala biti podloga, preko nje se nameće crvena, jer tako najbolje povezuje crne nosače linije i gramofonskih ploča sa mahagonij ofarbanom drvenarijom, sveukupni dojam je težina, ozbiljnost i opet težina skorene menstrualne krvi, da, opet je to vrijeme ciklusa, dosadna sam sa ciklusom, ali ciklus je dosadniji, i život se stalno ponavlja i skoro sve je dosadno, jedino zanimljivo je kad moždane stanice umru, pa se nanovo spoje, pa se svemu čude ispočetka, ali to već nazivamo bolešću.
Sreća pa imamo mnoge riječi za mnoga stanja.
I dalje se teško razumijemo, ali trud se cijeni.
Ciklus je ovaj puta pravo menopauski uranio, smorilo me seljenje, smorili me agenti, smorile me plinske cijevi, kuhinje, montaže, instalacije, banke, predračuni, ugovori, brisovnice, prijave struje, vode, plina, prijave na mup, uknjižbe, uporabna dozvola, uredna aljkavost, neizvjesnost, nesigurnost, smorilo me sve redom i to sve redom sabijeno u četrnajst dana, i moralo je negdje puknut. Obično puca na najtanjem dijelu.
Poslije pucanja dolazi olakšanje.
Prije olakšanja umor i raspadanje.
Trenutno sam prije olakšanja.
Još se uvijek čudim novom zidu i neznam hoću li se naviknuti.
Mladunče je na njeg reagiralo iskrenim vriskom, u rangu onoga kad su muškarcima na poslu iskočili žohari iz ladice. Iskonski strah. Poslije je reklo da sad sve izgleda drugačije, kao neko skroz nepoznato mjesto.
U svakom slučaju, najemotivnija reakcija na ofarbani zid u cijeloj mojoj kvazizidarskoj karijeri.
Mužjak još ne zna što ga čeka.
Nitko ne zna, ustvari.
:P
Oznake: zid
31.03.2014. u 20:43 | 2 Komentara | Print | # | ^Paint it black
Investitor novog kućanstva porijeklom je iz bosne. Porijeklo nije kao ono koje se traži kod svjetski uspješnih ljudi, pa se onda napiše neko skroz stranjsko ime uz objašnjenje da je negdje tamo u vrijeme kralja Trpimira neka ćukun baba dotičnog/e živjela na području hrvatske prašume, nego ono, čovjek ima uspomene iz djetinjstva. Prave. Ono o trčkaranju okolo kazančeta s kuhanom rakijom.
Neki ljudi, kad ljudima postanu, oni se iz nekog razloga i dalje drže svojeg porijekla, i dalje se drže svojeg djetinjstva i tradicije i onog što se u njihovom odrastanju zvalo kulturom. Iz tog razloga investitor se svima redom obraća sa ti, pa smo postali odmah na ti, i naravno, kušali odmah onu domaću rakiju iz onog djetinjstva s kazančetom. Negdje tamo, još uvijek postoji to kazanče, put do njega isti je kao put kroz vremeplov.
Životni moto naševremenskog investitora glasi: sine, ako do četrdesete nisi napravio, pa makar vanbračno, dijete, onda ti je život potraćen.
Za kćeri, pak, glasi: ne smiješ pit, pušit, a nedobog vanbračnog djeteta.
I, da, ima velikih problema s ljudima kojima vise vratašca na kuhinjskim elementima. Jerbo, ako nisi za popravit obična vrata, onda, jbg, nisi ni za život...
Stavove valjda treba imati. Onda mora biti to veliko olakšanje jednog dana kad se umre i ostane bez njih.
Proljetni je i sunčani dan vani. Blatograđani uživaju.
Sama sam i farbam zid u crno.
Ne bih to nazvala uživanjem, ali nema veze.
Proljetni umor, da.
Oznake: soboslikarica
30.03.2014. u 11:35 | 3 Komentara | Print | # | ^ejmentudet
Svaki čovjek/žena/dijete/mačka/pas/ koji žele sami sebe ujebat, sve što trebaju jest pretpostavljat.
Oznake: a mislillalalalala sam
24.03.2014. u 21:22 | 3 Komentara | Print | # | ^tapison
Učinili smo to. Uselili ih. Borba sa njuškanjem po izborima, s tri agenta po jednom stanu, sa stanovima bez agencija, s naručivanjem kuhinja i tehnike, po principu pa pet vam dana već govorim da doći će za desetak dana!, priča je sasvim i skroz za sebe, gomila stresa koje takve priče sa sobom nose, blagodat su samo za farmaceutske kuće, a gomila onog nečega što nemilice izvire ispod polutrulog tepisona (o da, u prvom stanu živjeli smo na tome, betonu, linoleumu i tapisonu, kuća je već donijela blagodati pluta), e, to nešto, blagodat je samo za psihijatre iz američkih tragikomedija, a ovdje, ovdje imam blog. Dok je još besplatan. Dok se ne shvati ta njegova nenamjerna terapeutska vrijednost. Nešto poput igrica na fejspuku. Zabiješ i zaboraviš.
Uglavnom, došli su. Poluluda majka u stresu na entu, i zbunjeni, pogrbljeni, i nekako vidno smanjeni otac, u prašnjavo crnom skoro pa novom vozilu, stavili smo vozilo u garažu, iz garaže odmah ide lift, a gore pred ulazom, tamo je čekao hrđavi kombi s gomilom namještaja i još većim nakupinama krame. Krame skupljene u četrdesetak godina zajedničkog suživota, sve to nešto, trebat će, sve to nešto čega se ljudi u svojoj staračkoj škrtosti ne žele odreći, jer nikad ne znaš, trebat će, jer nikad ne znaš, kad si star, nemoćan i s nemoćnom penzijom, onda je za pretpostavljat, valjda, da ne osjećaš kako možeš privrediti još puno stvari, nego osjećaš samo nemoć i grč da zadržiš to što već imaš. Kolikogod to nešto ničemu ne služilo već duži niz godina.
To je valjda to, što čeka sve nas u zemljama koje se nisu pobrinule za svoje starce. Sve nas buduće nemoćne. Ili barem većinu. Nekima je valjda svejedno.
Neki misle da nikad neće biti stari. Ne primjeti se to valjda, taj prelazak zna biti podmuklo polagan, uporan i strpljiv, navikava se čovjek na svaku novu sijedu, svaku novu boru i svaki novi čudni hir.
Strpali smo tih četrdesetak godina nakupljene krame, u mali stančić, zakrčili sve prolaze, sobe, ulazni hodnik, izlazni hodnik, to je to sve zato jer investitor nije po dogovoru napravio ostavu, jer da je, onda bi to sve sigurno stalo u ta četiri kvadratna metra, o da.
Krama sada čeka ostavu. Strateški raspoređena po stanu aman taman da se s jednog kraja možemo provući na drugi.
Milamajka sjedi među kutijama i vrećama i ne zna više gdje je što, iako je na svakoj nešto naškrabala, previše je tih istih naslova, i previše je toga svega. A nikad se nije znala nositi sa tim neredom. I oduvijek je sva bila luda kada nije sve bilo na svom mestu.
Sad sjedi umorno i izgubljeno.
Otac je poželio šetnju. Pa smo izašli. Da mu pokažem konzum, kiosk, poštanski sandučić i kako da radi sve veće i veće krugove, a da se pritom ne izgubi. Pitao je da li me nervira to što ne može hodati brzo, i počeo filozofirati nešto o prilagođavanju i fleksibilnosti. Sablaznilo me malo, hoda sve gore i gore, vuče i zapinje s lijevom nogom, kad god može uhvati se za nešto sa strane. Pritom se voli hvaliti kako on može hodat satima.
Podsjetilo me to na naše prve šetnje. Bilo je to kad se vratio iz višemjesečnog izbivanja nakon moždanog udara, pa je morao opet učiti hodati. Pa smo za svaki slučaj išli zajedno. Radi snage, umora, nesigurnosti, zapinjanja i svega. Hodao je onda grozno, a i govorio je grozne stvari.
Onda se popravio i počeo juriti kao stroj. Teško ga je bilo pratiti. Pa je nastavio juriti sam.
Više ne juri, sad samo priča. Kao da želi cijeli taj svoj život i sve to što zna prenijeti, ostaviti, dok još može.
Pričao je danas o svojem prvom poslu, u hotelu u Opatiji, šezdesetih, o tome kako su konobari onda krali, i kako su poslije krali, i kako se stalno kralo. I kako su svi ti ljudi završili. Pomrli, uglavnom.
I kako je volio koketirati sa starijim profesoricama u mirovini, koje su se sastajale na kolačima i kavi i običavale razgovarati isključivo na njemačkom jeziku, i kako im se obećavao jednog dana pridružiti. Ali da su ga zeznule. Pomrle i one, pobjegle su mu.... trenutno...
Izmiče taj život jebeni.
Pitao me i jesam li zadovoljna s time što sam obazriva prema drugima, i pretjerujem li s time...
Da, puno više od jednog razloga da mi se više sviđa ono kad je hodao brzo...
navr jezička
Čini mi se da problem je najveć u tom što si ne dajem više neke vjere u promjene.
Dok sjedim u ćumezu od podruma i slušam kako "gazda" sve po redu gazi i svima pokazuje kako je on jedini koji tu nešto zna, a svi su drugi glupi, i dok jedna od njih spominje mobing, a meni se po glavi vrti, da nekima od njih je sve ovo, sav taj umazani podrum, svi ti žohari koji nam seru po ladicama, svi ti miševi koji se svaku malo uvuku u mikrovalnu, pa nam ostave svoje majušne brabonjčiće u amanet, pa kad netko spomene da se ne smije ić na Sljeme jer da je tamo neka mišja groznica, e ako na to nismo postali imuni, onda nismo ninašto, i kad se sjetim da sve to ide na minimalcu svih minimalaca, i da je sasvim normalno da se onaj crni dio dobija na ruke, i da je sve to ispod svake razine nekog radnog dostojanstva, a neki od nas uopće nemaju lufta za pametovanje o dostojanstvu, nekima je od nas do svega toga stalo, samo egzistencije radi, i to je taj najgori dio od svega, kad nemreš pogledat zloduha u oči i poslat ga u tripičke, nego moraš šutit i trpit i pristajat na to iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, jer to ti je to, ta egzistencija.
Trebalo bi, ono, podignuti glavu, i pronaći si ono, nešto bolje, nešto što nije samo gola egzistencija, nego i veselje, nešto što daje samopouzdanje i hrani ego.
Trebalo bi, da.
Da se nema iskustva, i na svim tim divnim kreativnim mjestima, uvijek i svugdje postoji neka umišljena glava koja se boji za svoje mjesto, i koja je spremna kopati oči i čupati kose i spremna je na sve najgore, samo da zadrži tu svoju poziciju i tu svoju sliku sebe u svojim očima.
Taj netko uvijek je isti taj netko koji daje plaće, koji je osnovao firmu, koji ima užasan poriv da gazi i da se dokazuje, i sve te tlapnje o tome da se kreativnost i sposobnost cijeni i traži, sve su to samo tlapnje.
Ništa mi ne pomaže to što nisam jedna od tih koji se čvrsto drže svojeg zasranog mjesta samo radi te egzistencije radi, samo me još više ispunjava gorčinom to kako se postupa sa ženama koje doma imaju svoje poludebile od muževa, i sitnu djecu koja su svaku drugu noć šmrkljava i bolesna, i to što dolaze nenaspavane, i što svejedno dolaze i svejedno rade, i što tako čvrsto i s naivnim veseljem vjeruju u to da će njihova djeca jednoga dana zasigurno imati bolji život nego što ga one imaju, i uopće nema nikakvog opravdanja kažnjavati nekog tko nije bio dobar u školi, tko nije završio fakultete, i tko jednostavno nije sposoban za ništa više od tih nekih prizemnih poslova, i nimalo nema razloga zato gaziti tog nekoga, samo zato jer se to može.
Najgore stvari ljudi su u stanju učiniti samo iz razloga što to mogu.
Tanki su mi živci zadnjih dana, zloduh je danas umalo poslan u tripičke.
Ne bu to bilo dobro...
Pifke, cujte amo
Žene bi, ustvari, trebale koristiti muškarce samo radi sjemena, ako žele djecu, naravno. U svojoj silnoj mudrosti trebale bi pronać one neke brižne, koji će se vezati za podmladak i dobro pazit na tu svoju, mlađ.
A one bi se trebale opustit i nastavit život zabavljajući se sa zgodnijim i neobaveznijim primjercima muškog mesa.
A one koje su čvrsto uvjerene u svoj odabir sušenja vlastite loze i uništavanja genoma, e one bi se trebale samo zabavljat. I nikako se ne vezivat.
A one koje ne slijede ova uputstva, čine to na vlastitu štetu.
A ako niste znali, brižan na istrijanskom znači jadan, bidan.
Vjerojatno neki odraz balkanskog utjecaja...
hepi
Ne volim to sve što se nakuplja pa se nakuplja pa onda ne mogu racionalizirati, nego je sve samo neka sluzava gadost koja odnekud izvire i u kojoj osjećam da tonem sve dublje i imam sve manje zraka i sve je manje svjetla i sve je tako loše.
Svaki završetak radnog vremena čini se kao ništa drugo, nego samo još jedan dan bliže smrti. Kao još jedno suludo gubljenje svega, trošenja nečega toliko dragocjenoga e da se ne bi smjelo tako uludo traćiti na to nešto, čekanje da se završi radno vrijeme. Čekanje da dođe plaća bijela na račun. Plaća crna na ruke. Penzija? Možda.
Pa čemu onda to sve ne skratiti.
Onako po ženski. Leć u kadu i pustit vene. Pa da sve bude crveno i bijelo.
Ili popit tablete.
Napravit šou mužjaku.
Kad ima to jebeno dijete.
Ne želim ostati urezana u obliku dječje traume.
Ne želim nikome traume.
Samo se izmičem da drugi ne bi imali traume.
Biciklo mi se raspada i strahovito cvili u zadnje vrijeme.
Ljudi se isto vole izmicati kad čuju nečiju bol da ide prema njima.
A meni para uši cijelo vrijeme. Nemam se kamo izmaknuti nego samo pedalirati negdje.
Netko je stavio neku moju sliku otprije petsto godina na fejspuk.
Zapanjilo me kako sam nekad izgledala sretno.
Kao da sam zbilja bila sretna.
Kao da sam radila nešto što me veseli.
Primjećujem da toga više nema. Ne radim ništa što me veseli. Samo stvari koje moram. A za ono što bi me možda i veselilo ne ostane mi ništa. Samo poneki tračak straha da ću to nešto učiniti loše. Nedobro.
Baš neko grdo vrime.
I proljeće je stiglo.
Ne dotiče me se...
i zdravo đaci
Bila majka, opet je bila. Svaki put kad dođe, njoj pozli i ostane bez snage, a ja samo ostanem bez snage. Kao da me tenk pregazi i ostavi tako, anemično iscijeđenu.
Jučer se vratila svojoj kući, a danas joj se vratila snaga, pa je tako osnažena priznala da ju izluđujemo. To kako smo nesigurni i kako svaku stvar tresemo toliko puta da njoj pozli od slušanja nas. Te, ovo valja, te ovo ne valja, te ovo je bolje, ali može i gore, i na kraju, nije toliko strašno, jer moglo bi biti i gore, ali opet, moglo bi i bolje, i ki će ga sad vrag znat.
A ona to sve lepo rešava u šutu, jednostavno, bum, tras, i zdravo đaci.
I nema više preispitivanja.
Bum tras je odabrala stan u kojem će zaglaviti među svim namještajem kojeg planira dovući.
A baš joj je bilo lepo u ubeđenju da je sve dobro rešila, dok se mi nismo krenuli preispitivati.
Onda joj je pozlilo.
Možda svet ipak nije tako stabilna tvorevina kao što je ona zacrtala.
Popila je tabletu za smirenje.
Još uvijek je enigma zašto želi živjeti toliko blizu da me može svaki dan vidjeti, kad i jednoj i drugoj samo činimo slabo. Nema smisla. A nema ni razuma.
Bum, tras...
Oznake: keva
10.03.2014. u 22:57 | 4 Komentara | Print | # | ^Danas je 07.03. Prvi dan ciklusa. Moram to negdje zapisati, jer sam počela zaboravljat, papiriće gubit, a na fejsbuku mi glupo jer me tamo svi poznaju. Ovdje me nitko ne zna, a do sutra će me već zgurat s mjesta za topove blogera. Nikome neće previše smetat jedna info o prvom danu ciklusa. Pogotovo jer je sutra Dan od žena, a žene su uglavnom sačinjene od nizova ciklusa. Ne mogu zaspati jer imam mučninu i glavobolju i trbobolju, a i kukovi mi se nešto bune. Tipično ženski. Mužjak spava snom nedužnog šteneta. On je dobio obradu koju je nahvalio kao posebno dobru i izuzetnu. To jer sam dobra žena. Obradjujem i za vrijeme glavobolje i trbobolje. Ne sjećam se da sam išta radila posebno dobro jer sam pritom mislila na stol drugih stvari. Tipično ženski. Mužjak je zato tipično dobar pedagog, jer pohvalama zaradjuje
motivaciju za ono što silno želi. A možda mu je zbilja bilo dobro.
Super je to kad dodješ tamo gdje te nitko ne pozna pa se raskokodačeš o felaču i ciklusu i nesanici.
Sedm treći, dakle.
Ciklus, dakle.
Oznake: menstruacija, davanje glave
07.03.2014. u 23:51 | 5 Komentara | Print | # | ^Allium cepa
Prijeo mi se luk, ne znam kaj mi je. Pa si ga jedem. Onak, fričko narezanog i sočnoga. U plastičnoj zdjelici iz mladunčevog djetinjstva, dok su još postojale neke naznake sretne obitelji u kojoj se djetinjstvo odvijalo. Mama i tata stalno su se svađali, ali se nikada nisu posvađali, kratak je njegov rezime roditeljskog odnosa.
Pije mi se i pivo. Jedan bivši čuvar zatvora običavao je pričati da kad robijašima-alkoholičarima nastupi kriza, onda im oni daju sirovog luka, pa si onda oni tako nadoknađuju potrebu za alkoholom. Na radiju su jednom pričali da luk je pun cevitamina, i da je super jest crni i bijeli zajedno, to onda pomaže od nesanice. Meni ponekad dođe jako jaka želja za lukom.
Kapulom, tzv. Sočnom i fričkom. Jednom, kad je profa biologije u osnovnoj školi opisivala nam glavicu luka, upotrijebila je riječ sočno, i sjećam se da, tog trenutka poželjela sam silno zagristi tu sočnu glavicu, i kad god to opet poželim, iskače mi iz primozga njena slika dok objašnjava izgled luka. Bit će da je bila neka hiponoza u zraku taj dan.
Danas mi je vjerojatno samo pms. Prija mi luk. I pivo.
Smrdit ću poslije.
Svejedno je.
Možda mi bude i slabo.
Isto je svejedno.
Dugo se nisam kažnjavala, ionako.
Zanimljivo mi je to, poznam neke ljude koji su zadrti vegetarijanci i koji kategorički tvrde da to čine jer se tako bore protiv nasilja, a nikad nisu svjesni koliko su sami, ustvari, nasilni. Sami prema sebi. Često ih lovim da se kažnjavaju. Ne prepoznaju nasilje u tome.
I Hitler je bio vegetarijanac.
Ima nešto u ljudima, koji su strogi prema sebi. Nešto strašno.
Milamajka je isto strašno stroga prema sebi. Od sebe zahtjeva stvari koje drugi ne mogu izvršiti, i time samu sebe podiže u vlastitim očima. Sve dok je bolja od drugih, ona je zadovoljna. Kad nije, pada nisko dolje. Mrzi sebe kad traži pomoć.
Ponekad mi fali njena strogost dok gledam Mužjaka kako se mlitavo nosi s Mladunčetovim pubertetom.
Mladunče je, naravno, samo sebi najpametnije na svijetu i daleko iznad ostalih nesretnih smrtnika.
To su neke normalne stvari puberteta.
Primjetila sam da ga, među svim tim normalnim stvarim puberteta, rad ponižava.
To je neka normalna stvar djece odrasle u blagostanju.
Rad je ponižavajuća rabota.
Mužjak poštuje Mladunče i ne prisiljava ga na ponižavanja.
Mladunče ne zna čime je zaslužilo poštovanje.
Ma, zna, samim svojim postojanjem, i ničim više.
I sad je prekasno da mu se usađuju neke nove navike.
Jednom kad mladunci doplivaju do puberteta, za sve se čini prekasno.
Ne razumijem se u odgoj. Nikad me nije zanimao, ni privlačio, nit vjerujem da itko zna o čemu se tu radi. Možda je slično dresuri, a možda i nije. Sklonija sam vjerovati u individualnost, ali naši životi su prekratki da stignemo naučit, a naše individualnosti prerazličite da bi se sve stigle ugurati u knjige i generalizacije i wikipedije i gdje već ne.
Nema nigdje uputstava, samo tapkanje u mraku...
Prija mi lukić.
I prija pivo.
Oznake: Kokoš daje jaje
06.03.2014. u 23:18 | 2 Komentara | Print | # | ^D zid
Valjda je to to. Sjedim u svom primorskom sobičku u najvećem neredu ikada. Imam svečani zadatak da napunim prazne kutije knjigama ili ih sve pobacam u smeće, ili ih sve poklonim... kome? Morti ih odnesemo u blatograd, iz pouzdanih izvora mladunčevih nedavnih aktivnosti znadem da knjižnice rado prihvaćaju milodare, dok još ima ljudi/dece koji se bave čitanjem iz ovog ili onog razloga, božemili koliko smeća od pisanih riječi ovdje bzvz posjedujem... Čini mi se da naša su svakodnevna obitavališta samo obični brlozi u kojima čuvamo beskorisne stvari, iz tkoznakojeg razloga, najčešće je to za neke buduće generacije, igračke za decu, knjige za decu, tek onda kad nemaš decu, ni nikakve naznake da ćeš ih ikada imati, tek se onda zbilja možeš susreti sa pravim značenjem stvari koje posjeduješ, sve je manje više samo obično bezvrijedno smeće, kojemu ljudi u svojem ludovanju daju, ili ne daju, neko značenje.
Imam tu i nekog starog medu, žutog velikog, koji je bio medo od moje mame, a onda nikad nije postao moj medo, jer se ja s medama nikad nisam znala ispravno igrati, obično bi ih rastavljala do neupotrebljivosti, ili bi im crvenim flomasterom ofarbala međunožje, zašto to, nemam pojam, osim da me se silno dojmilo ono svakogodišnje klanje prasadi i kasnije njihovo nabijanje na kolac, možda me uzbuđivala ta nemoć jadne životinje, možda je negdje u genetskom kodu svih proteklih generacija prepisana poveznica između nabijanja na kolac i nabijanja na kurac, pa je to dječjem mozgu izgledalo uzbudljivo, odrasli su to šaranje povezivali s menstruacijom, meni je menstruacija bila nepoznanica, uglavnom, igračke se nisu nikada dobro provodile u mojim rukama.
Ni životinje isto. To tamo negdje do dvanaeste godine. Onda sam preko noći nekako shvatila da životinje imaju osjećaje i da ih treba poštivati i da je to jedini način da s njima stvorimo prijateljsku povezanost, bilo je to doba kad sam trenirala mačke, mačke su plaha bića, s njima nema greške, one čitaju misli, i ako misao samo jednom pobjegne, pobjegne i mačka. To mi je s mačkama onda tako dobro krenulo, a onda smo odselili iz mačjeg sela i preselili u ljudski grad.
I krenuo je tako život u ovoj sobi. U kojoj možda večeras spavam zadnji puta u životu. A onda će to postati nečija tuđa soba, i nikad više... nikad, nikad se nisam osjećala nešto pretjerano dobro u ovoj sobi. Starci su se pretrgli od kredita za cijelu kuću, u početku smo od namještaja imali toliko najnužnije da su nam prostorije izgledale upravo samostanske, i bio je carovao taj neki samostanski štih i u ovoj bijeloj sobi, s bijelim zidovima, bijelim zavjesama i bijelim namještajem, i nikad nisam smjela imati plakat ni bilošto tome slično na zidu, i vjerojatno zato su počele sve one deprimirajuće epizode, jer, može li itko zamisliti život bez interneta, bez mobitela, bez igrica, u tišini potpuno bijele sobe? U tim nekim osjetljivim godinama, k tome.
Kad su godine osjetljive, loše je, gdje god.
Moja soba ostala je dugo bijelom, okrečena vapnom, vapnenizirana krečom, jer kreč je jedini zdrav i od kreča zidovi jedino dišu, od svega drugoga oni se guše, a taj trenutak premazivanja crvene boje preko okrečenog zida, da, možda je to taj trenutak priznavanja zrelosti od strane kraljice majke, imala sam onda tek 27 godina, neke moje vršnjakinje imale su muževe i decu koja su već sricala brojke i slova, neke su već bile razvedene, i bilo je zbilja krajnje vrijeme da se i te neke moje želje za uništavanjem uzmu u obzir i prihvate kao takve.
I opet crvena boja. Visoko gore u dodiru s bijelim stropom, crvena je sabila svoje redove i čvrsto drži liniju bojišnice, dok se po zidovima blijedo razlija i lijeno talasa u efektu zvanom uoš, naziv zvuči tako čisto, efekt djeluje poprilično prljavo. Namjerno prljavo, staro i ofucano. Ravno mjesec dana trebalo mi je da ofarbam zidove svoje samostanske sobe. I nije bilo dovoljno ofarbat, i nije bilo dovoljno da bude crveno, moralo se dodati još nešto. Vitice neke nedefinirane lozice.
Da. Malo kičeraja nikada ne škodi. Osim kada bole oči.
A uglavnom, rijetko sam kad znala što radim. U to vrijeme sam se friško vratila iz Indije i bilo mi je baš zgodno provoditi večeri u brljanju po zidovima, gušenju u dimu mirišljavih štapića, ubijanju tog glistastog vremena u potrazi za savršenstvom.
Internet je u to doba bio tek na modemu, i nije se dalo to vrijeme gubiti u besmislenom i ispraznom buljenju u ekran. Još uvijek ne.
Završila sam sobu umorena od očekivanja da bude gotova.
Stvari koje radim nikada nisu gotove. Uvijek im se može dodati još, još i još i uvijek mogu biti bolje i nema tog jebenog savršenstva.
Samo taj osjećaj nedovršenosti koji me vječito prati.
Sutra moram dovršiti makar spremanje smeća i bacanje knjiga.
I pozdravit se s vječito deprimirajućim štihom crvene sobe. Jednom za svagda.
Uspješni ljudi gledaju naprijed. Naprijed, naprijed i samo naprijed!
Oznake: seoba
01.03.2014. u 23:09 | 4 Komentara | Print | # | ^