tapison
Učinili smo to. Uselili ih. Borba sa njuškanjem po izborima, s tri agenta po jednom stanu, sa stanovima bez agencija, s naručivanjem kuhinja i tehnike, po principu pa pet vam dana već govorim da doći će za desetak dana!, priča je sasvim i skroz za sebe, gomila stresa koje takve priče sa sobom nose, blagodat su samo za farmaceutske kuće, a gomila onog nečega što nemilice izvire ispod polutrulog tepisona (o da, u prvom stanu živjeli smo na tome, betonu, linoleumu i tapisonu, kuća je već donijela blagodati pluta), e, to nešto, blagodat je samo za psihijatre iz američkih tragikomedija, a ovdje, ovdje imam blog. Dok je još besplatan. Dok se ne shvati ta njegova nenamjerna terapeutska vrijednost. Nešto poput igrica na fejspuku. Zabiješ i zaboraviš.
Uglavnom, došli su. Poluluda majka u stresu na entu, i zbunjeni, pogrbljeni, i nekako vidno smanjeni otac, u prašnjavo crnom skoro pa novom vozilu, stavili smo vozilo u garažu, iz garaže odmah ide lift, a gore pred ulazom, tamo je čekao hrđavi kombi s gomilom namještaja i još većim nakupinama krame. Krame skupljene u četrdesetak godina zajedničkog suživota, sve to nešto, trebat će, sve to nešto čega se ljudi u svojoj staračkoj škrtosti ne žele odreći, jer nikad ne znaš, trebat će, jer nikad ne znaš, kad si star, nemoćan i s nemoćnom penzijom, onda je za pretpostavljat, valjda, da ne osjećaš kako možeš privrediti još puno stvari, nego osjećaš samo nemoć i grč da zadržiš to što već imaš. Kolikogod to nešto ničemu ne služilo već duži niz godina.
To je valjda to, što čeka sve nas u zemljama koje se nisu pobrinule za svoje starce. Sve nas buduće nemoćne. Ili barem većinu. Nekima je valjda svejedno.
Neki misle da nikad neće biti stari. Ne primjeti se to valjda, taj prelazak zna biti podmuklo polagan, uporan i strpljiv, navikava se čovjek na svaku novu sijedu, svaku novu boru i svaki novi čudni hir.
Strpali smo tih četrdesetak godina nakupljene krame, u mali stančić, zakrčili sve prolaze, sobe, ulazni hodnik, izlazni hodnik, to je to sve zato jer investitor nije po dogovoru napravio ostavu, jer da je, onda bi to sve sigurno stalo u ta četiri kvadratna metra, o da.
Krama sada čeka ostavu. Strateški raspoređena po stanu aman taman da se s jednog kraja možemo provući na drugi.
Milamajka sjedi među kutijama i vrećama i ne zna više gdje je što, iako je na svakoj nešto naškrabala, previše je tih istih naslova, i previše je toga svega. A nikad se nije znala nositi sa tim neredom. I oduvijek je sva bila luda kada nije sve bilo na svom mestu.
Sad sjedi umorno i izgubljeno.
Otac je poželio šetnju. Pa smo izašli. Da mu pokažem konzum, kiosk, poštanski sandučić i kako da radi sve veće i veće krugove, a da se pritom ne izgubi. Pitao je da li me nervira to što ne može hodati brzo, i počeo filozofirati nešto o prilagođavanju i fleksibilnosti. Sablaznilo me malo, hoda sve gore i gore, vuče i zapinje s lijevom nogom, kad god može uhvati se za nešto sa strane. Pritom se voli hvaliti kako on može hodat satima.
Podsjetilo me to na naše prve šetnje. Bilo je to kad se vratio iz višemjesečnog izbivanja nakon moždanog udara, pa je morao opet učiti hodati. Pa smo za svaki slučaj išli zajedno. Radi snage, umora, nesigurnosti, zapinjanja i svega. Hodao je onda grozno, a i govorio je grozne stvari.
Onda se popravio i počeo juriti kao stroj. Teško ga je bilo pratiti. Pa je nastavio juriti sam.
Više ne juri, sad samo priča. Kao da želi cijeli taj svoj život i sve to što zna prenijeti, ostaviti, dok još može.
Pričao je danas o svojem prvom poslu, u hotelu u Opatiji, šezdesetih, o tome kako su konobari onda krali, i kako su poslije krali, i kako se stalno kralo. I kako su svi ti ljudi završili. Pomrli, uglavnom.
I kako je volio koketirati sa starijim profesoricama u mirovini, koje su se sastajale na kolačima i kavi i običavale razgovarati isključivo na njemačkom jeziku, i kako im se obećavao jednog dana pridružiti. Ali da su ga zeznule. Pomrle i one, pobjegle su mu.... trenutno...
Izmiče taj život jebeni.
Pitao me i jesam li zadovoljna s time što sam obazriva prema drugima, i pretjerujem li s time...
Da, puno više od jednog razloga da mi se više sviđa ono kad je hodao brzo...