Zid je završio necrn, naravno, nisam crna osoba, ja sam ipak od boja, crno je morala biti podloga, preko nje se nameće crvena, jer tako najbolje povezuje crne nosače linije i gramofonskih ploča sa mahagonij ofarbanom drvenarijom, sveukupni dojam je težina, ozbiljnost i opet težina skorene menstrualne krvi, da, opet je to vrijeme ciklusa, dosadna sam sa ciklusom, ali ciklus je dosadniji, i život se stalno ponavlja i skoro sve je dosadno, jedino zanimljivo je kad moždane stanice umru, pa se nanovo spoje, pa se svemu čude ispočetka, ali to već nazivamo bolešću.
Sreća pa imamo mnoge riječi za mnoga stanja.
I dalje se teško razumijemo, ali trud se cijeni.
Ciklus je ovaj puta pravo menopauski uranio, smorilo me seljenje, smorili me agenti, smorile me plinske cijevi, kuhinje, montaže, instalacije, banke, predračuni, ugovori, brisovnice, prijave struje, vode, plina, prijave na mup, uknjižbe, uporabna dozvola, uredna aljkavost, neizvjesnost, nesigurnost, smorilo me sve redom i to sve redom sabijeno u četrnajst dana, i moralo je negdje puknut. Obično puca na najtanjem dijelu.
Poslije pucanja dolazi olakšanje.
Prije olakšanja umor i raspadanje.
Trenutno sam prije olakšanja.
Još se uvijek čudim novom zidu i neznam hoću li se naviknuti.
Mladunče je na njeg reagiralo iskrenim vriskom, u rangu onoga kad su muškarcima na poslu iskočili žohari iz ladice. Iskonski strah. Poslije je reklo da sad sve izgleda drugačije, kao neko skroz nepoznato mjesto.
U svakom slučaju, najemotivnija reakcija na ofarbani zid u cijeloj mojoj kvazizidarskoj karijeri.
Mužjak još ne zna što ga čeka.
Nitko ne zna, ustvari.
:P
Oznake: zid
31.03.2014. u 20:43 | 2 Komentara | Print | # | ^