Bila majka, opet je bila. Svaki put kad dođe, njoj pozli i ostane bez snage, a ja samo ostanem bez snage. Kao da me tenk pregazi i ostavi tako, anemično iscijeđenu.
Jučer se vratila svojoj kući, a danas joj se vratila snaga, pa je tako osnažena priznala da ju izluđujemo. To kako smo nesigurni i kako svaku stvar tresemo toliko puta da njoj pozli od slušanja nas. Te, ovo valja, te ovo ne valja, te ovo je bolje, ali može i gore, i na kraju, nije toliko strašno, jer moglo bi biti i gore, ali opet, moglo bi i bolje, i ki će ga sad vrag znat.
A ona to sve lepo rešava u šutu, jednostavno, bum, tras, i zdravo đaci.
I nema više preispitivanja.
Bum tras je odabrala stan u kojem će zaglaviti među svim namještajem kojeg planira dovući.
A baš joj je bilo lepo u ubeđenju da je sve dobro rešila, dok se mi nismo krenuli preispitivati.
Onda joj je pozlilo.
Možda svet ipak nije tako stabilna tvorevina kao što je ona zacrtala.
Popila je tabletu za smirenje.
Još uvijek je enigma zašto želi živjeti toliko blizu da me može svaki dan vidjeti, kad i jednoj i drugoj samo činimo slabo. Nema smisla. A nema ni razuma.
Bum, tras...
Post je objavljen 10.03.2014. u 22:57 sati.