D zid
Valjda je to to. Sjedim u svom primorskom sobičku u najvećem neredu ikada. Imam svečani zadatak da napunim prazne kutije knjigama ili ih sve pobacam u smeće, ili ih sve poklonim... kome? Morti ih odnesemo u blatograd, iz pouzdanih izvora mladunčevih nedavnih aktivnosti znadem da knjižnice rado prihvaćaju milodare, dok još ima ljudi/dece koji se bave čitanjem iz ovog ili onog razloga, božemili koliko smeća od pisanih riječi ovdje bzvz posjedujem... Čini mi se da naša su svakodnevna obitavališta samo obični brlozi u kojima čuvamo beskorisne stvari, iz tkoznakojeg razloga, najčešće je to za neke buduće generacije, igračke za decu, knjige za decu, tek onda kad nemaš decu, ni nikakve naznake da ćeš ih ikada imati, tek se onda zbilja možeš susreti sa pravim značenjem stvari koje posjeduješ, sve je manje više samo obično bezvrijedno smeće, kojemu ljudi u svojem ludovanju daju, ili ne daju, neko značenje.
Imam tu i nekog starog medu, žutog velikog, koji je bio medo od moje mame, a onda nikad nije postao moj medo, jer se ja s medama nikad nisam znala ispravno igrati, obično bi ih rastavljala do neupotrebljivosti, ili bi im crvenim flomasterom ofarbala međunožje, zašto to, nemam pojam, osim da me se silno dojmilo ono svakogodišnje klanje prasadi i kasnije njihovo nabijanje na kolac, možda me uzbuđivala ta nemoć jadne životinje, možda je negdje u genetskom kodu svih proteklih generacija prepisana poveznica između nabijanja na kolac i nabijanja na kurac, pa je to dječjem mozgu izgledalo uzbudljivo, odrasli su to šaranje povezivali s menstruacijom, meni je menstruacija bila nepoznanica, uglavnom, igračke se nisu nikada dobro provodile u mojim rukama.
Ni životinje isto. To tamo negdje do dvanaeste godine. Onda sam preko noći nekako shvatila da životinje imaju osjećaje i da ih treba poštivati i da je to jedini način da s njima stvorimo prijateljsku povezanost, bilo je to doba kad sam trenirala mačke, mačke su plaha bića, s njima nema greške, one čitaju misli, i ako misao samo jednom pobjegne, pobjegne i mačka. To mi je s mačkama onda tako dobro krenulo, a onda smo odselili iz mačjeg sela i preselili u ljudski grad.
I krenuo je tako život u ovoj sobi. U kojoj možda večeras spavam zadnji puta u životu. A onda će to postati nečija tuđa soba, i nikad više... nikad, nikad se nisam osjećala nešto pretjerano dobro u ovoj sobi. Starci su se pretrgli od kredita za cijelu kuću, u početku smo od namještaja imali toliko najnužnije da su nam prostorije izgledale upravo samostanske, i bio je carovao taj neki samostanski štih i u ovoj bijeloj sobi, s bijelim zidovima, bijelim zavjesama i bijelim namještajem, i nikad nisam smjela imati plakat ni bilošto tome slično na zidu, i vjerojatno zato su počele sve one deprimirajuće epizode, jer, može li itko zamisliti život bez interneta, bez mobitela, bez igrica, u tišini potpuno bijele sobe? U tim nekim osjetljivim godinama, k tome.
Kad su godine osjetljive, loše je, gdje god.
Moja soba ostala je dugo bijelom, okrečena vapnom, vapnenizirana krečom, jer kreč je jedini zdrav i od kreča zidovi jedino dišu, od svega drugoga oni se guše, a taj trenutak premazivanja crvene boje preko okrečenog zida, da, možda je to taj trenutak priznavanja zrelosti od strane kraljice majke, imala sam onda tek 27 godina, neke moje vršnjakinje imale su muževe i decu koja su već sricala brojke i slova, neke su već bile razvedene, i bilo je zbilja krajnje vrijeme da se i te neke moje želje za uništavanjem uzmu u obzir i prihvate kao takve.
I opet crvena boja. Visoko gore u dodiru s bijelim stropom, crvena je sabila svoje redove i čvrsto drži liniju bojišnice, dok se po zidovima blijedo razlija i lijeno talasa u efektu zvanom uoš, naziv zvuči tako čisto, efekt djeluje poprilično prljavo. Namjerno prljavo, staro i ofucano. Ravno mjesec dana trebalo mi je da ofarbam zidove svoje samostanske sobe. I nije bilo dovoljno ofarbat, i nije bilo dovoljno da bude crveno, moralo se dodati još nešto. Vitice neke nedefinirane lozice.
Da. Malo kičeraja nikada ne škodi. Osim kada bole oči.
A uglavnom, rijetko sam kad znala što radim. U to vrijeme sam se friško vratila iz Indije i bilo mi je baš zgodno provoditi večeri u brljanju po zidovima, gušenju u dimu mirišljavih štapića, ubijanju tog glistastog vremena u potrazi za savršenstvom.
Internet je u to doba bio tek na modemu, i nije se dalo to vrijeme gubiti u besmislenom i ispraznom buljenju u ekran. Još uvijek ne.
Završila sam sobu umorena od očekivanja da bude gotova.
Stvari koje radim nikada nisu gotove. Uvijek im se može dodati još, još i još i uvijek mogu biti bolje i nema tog jebenog savršenstva.
Samo taj osjećaj nedovršenosti koji me vječito prati.
Sutra moram dovršiti makar spremanje smeća i bacanje knjiga.
I pozdravit se s vječito deprimirajućim štihom crvene sobe. Jednom za svagda.
Uspješni ljudi gledaju naprijed. Naprijed, naprijed i samo naprijed!
Oznake: seoba
01.03.2014. u 23:09 | 4 Komentara | Print | # | ^