Ne volim to sve što se nakuplja pa se nakuplja pa onda ne mogu racionalizirati, nego je sve samo neka sluzava gadost koja odnekud izvire i u kojoj osjećam da tonem sve dublje i imam sve manje zraka i sve je manje svjetla i sve je tako loše.
Svaki završetak radnog vremena čini se kao ništa drugo, nego samo još jedan dan bliže smrti. Kao još jedno suludo gubljenje svega, trošenja nečega toliko dragocjenoga e da se ne bi smjelo tako uludo traćiti na to nešto, čekanje da se završi radno vrijeme. Čekanje da dođe plaća bijela na račun. Plaća crna na ruke. Penzija? Možda.
Pa čemu onda to sve ne skratiti.
Onako po ženski. Leć u kadu i pustit vene. Pa da sve bude crveno i bijelo.
Ili popit tablete.
Napravit šou mužjaku.
Kad ima to jebeno dijete.
Ne želim ostati urezana u obliku dječje traume.
Ne želim nikome traume.
Samo se izmičem da drugi ne bi imali traume.
Biciklo mi se raspada i strahovito cvili u zadnje vrijeme.
Ljudi se isto vole izmicati kad čuju nečiju bol da ide prema njima.
A meni para uši cijelo vrijeme. Nemam se kamo izmaknuti nego samo pedalirati negdje.
Netko je stavio neku moju sliku otprije petsto godina na fejspuk.
Zapanjilo me kako sam nekad izgledala sretno.
Kao da sam zbilja bila sretna.
Kao da sam radila nešto što me veseli.
Primjećujem da toga više nema. Ne radim ništa što me veseli. Samo stvari koje moram. A za ono što bi me možda i veselilo ne ostane mi ništa. Samo poneki tračak straha da ću to nešto učiniti loše. Nedobro.
Baš neko grdo vrime.
I proljeće je stiglo.
Ne dotiče me se...
Post je objavljen 20.03.2014. u 21:19 sati.