malo naprijed, malo nazad
Jebala me agenda... danas je baš bilo nekako teško... ne onako poletno i veselo kao jučer, nego umorno. Umorno je prava riječ.
Jedan dan poleta i ja se već umorim.
Ipak, umorno sam to nekako sve već zgotovila... po planu, spisku i programu, mazala stolce i stoliće i ormariće, i namazala strop i vratila slike, i vratila knjige... knjige su me zauzvrat vratile dvadeset, dvadeset i osam, budimo grubi i realni, cca trideset godina unazada, kad sam čitala sve te knjige, i one dobre, i one loše i lagane i teške, pa nekad sam stvarno proždirala knjige...
Danas se zato jedva uspijem nagovoriti pročitati par stranica. Ne mogu više, dosadne su, sve mi je odnekud već poznato, kvragu...
Gledam sad sve te korice, šarene, nešarene, tanke, debele, svakojake, i sjetim se, još je jučer Mužjak, nakon zaključka da svih će se svojih knjiga riješiti i da police će mu konačno biti prazne, (a u Ikei su ionako odlučili prestati raditi police za knjige, nitko knjige više ne kupuje), još jučer je pametnica, dakle, vagao hoće li njegov prvi Kindl biti tanak malen i stati u džep, ili će biti onaj veći deblji, neće stati u džep, ali će zato moći besplatno ići na internet i da li to njemu treba kad on nije internet đanki.
Rekoh mu da svakako je bolje uzeti tog s internetom, jer onda kad pročitaš nešto što ti nije baš najjasnije, odmah pitaš internet i sve ti postane jasno ko` polarni dan. A valjda se može malo i šarati po porno stranicama, ali to mu nisam rekla, nije mi palo napamet.
Čudi me da i njemu nije.
Kindl...
Spremala mala tako danas knjige stare, roditeljske, a u jednoj od knjiga, jednoj jedinoj koju sam iz nekog čudnog razloga išla listati, pronašla i jedno svjedočanstvo svojeg posljednjeg dječjeg ljeta, fotografiju sebe od 11 godina, u starom stančiću, mršava klinka crne kože i od sunca spaljene plave kose, kako to već na kraju ferija treba biti, s dvije mačke koje joj leže u krilu, i sa zelenim tapetama iza kreveta, na koje je godinama pred spavanje ljepila slince... i onda mi se sve vratilo, to kako sam bila mala, to kako su starci bili mladi i sretni i zdravi i veseli i poletni i to kako se u ono vrijeme sve činilo moguće i ostvarivo i kad pogledaš naprijed, a ono sve ružičasto! I to kako sam strašno puno čitala knjige. I to kako smo onda bili kao neki veseli tim.
I to kako Kindl nikada neće moći dočarati taj trenutni doživljaj prošlog vremena, uz miris starog papira i samo jedan pogled na ulovljeni trenutak minulog djetinjstva.
I onda mi je došlo još i to da su u to, vrijeme mojeg posljednjeg dječjeg ljeta, oni imali isto toliko godina koliko ja imam danas, i čini mi se da je njihova mladost i njihovo ono, što su oni prošli do ovih mojih, bilo obojano u puno veselije boje, od ovih mojih tmurnih i kilavih...
No, valjda sam zato sad njima namazala zidove u vesele boje. Da im barem ta starost ne bude sumorna... barem ono dok gledaju u četiri zida... ako vide to što gledaju, tko zna kamo oni gledaju i kakva će tek moja starost biti, ako je ovo sada tako kako jest.
Mah, jebala me agenda...
So far
Super je imati Agendu, iako ne vidim u njoj nikakvoga razloga da ode na naslovnicu, ali hajd.
Prošao je taj prvi dan.
Prvi dani su važni jer se u njima stvari sagledavaju, spoznavaju i ispravljaju.
Počelo je traljavo, naravno.
Na oglas se nisam javila, jer mi je Mužjak nježno objasnio kako nema smisla da se razdvajamo, opet.
Krivi grad, krivi oglas.
Dbr, sad barem znam na koji grad da se ozbiljno skoncentriram.
Prva četiri sata web-a otišla su u vjetar, sve sam nešto zbrljavila, sve se srušilo i sve sam pobrisala i poželila dobrodošlicu gospođi frustraciji.
Tako je to kad hoće plavuša biti samoukom.
Potom, prema planu i programu krenula stavit tu jednu ruku žute boje na strop.
Strop je zajeban jer je otpalo malo žbukice na nekim mjestima.
A radi Agende morala sam žurit, da sve stignem danas, jelte.
Tu me prvi puta štrecnulo da Agenda je samo za ljude na traci, koji moraju izbrojati točno toliko i toliko pokreta u jednom satu, jer krpanje rupica oduzima vrijeme, a vrijeme samo neumoljivo curi.
Ipak, uzela tubu s gotovim akrilnim gletom za drvo bijele boje, provjereno dobro drži, brzo suši i dušu dalo za zid, pa krpala mala...
Jednog dana, ipak, kad to bude gotovo, gore neće pisati Agenda, samo će se vidjeti da li je to dobro ili nedobro napravljeno.
To mora biti misao vodilja, ne vrijeme koje curi...
Trebala su mi tri sata da pokrpam, pofarbam i onda još kistićem prođem tamo gdje se plavo spaja sa žutom... a nije tako gadno kako zvuči... lijepo to sve zgledi uživo... :)
Onda me bolio vrat malo...
Onda sam malo jela i odmorila po ure...
Pa odlučila popit aspirin jer mi se učinilo da oće migrena napast. Vjerojatno pojebala neke žile u vratu od blejanja prema nebesima.
Sve dok ima aspirina, nećem se dati od toga smesti.
Pa krenila na ormarić s cipelama... prvo ga rastavila, skinula vrata, drške, sve što smeta i ometa, pa udri šmirglat... stari je to ormarić, neka kombinacija mekanog drveta i ploča od iverice i mirisa onog radi kojeg neki ljudi fetišisti predano ližu cipele u kuglanama.
Mekano drvo se lako dalo brusit, miris će ostati vječan, a možda ga ipak utopim u nekim slojevima, namazima boje, laka... kupili smo taj ormarić još dok sam išla u niže razrede osnovne škole, bio je jedan od onih par komada namještaja u stanu od tridesetak kvadrata, imao je i malu prateću klupicu-sandučić na čiji sam špic jednom nabila trticu kad sam radila stoj na glavi. Boooolilo.
Izbrusila špic. Još uvijek je tvrd.
Više ne radim stoj.
Pa usisavala sve što sam zasrala.
Pa obrisala, posložila, pripremila za sutrašnji napad.
Pa sjela pred kompjutor i sjetila se pogledat malo Agendu i divit se sebi kako sam sve napravila.
Pa otkrila da sam zaboravila stolicu.
Pa psovala Agendu.
Pa pošmirglala i jebenu stolicu.
Pa opet usisavala.
Sve to do 21 h.
Ondak, ajd opet s tim usranim webom.
Popravila sve ono brljano od jutra.
Sad barem sve stoji, ne pada, ne radi, ali to ću sutra riješiti s frendicom-instruktoricom.
Umorna sam...
Agenda uspješne žene
Planovi, nacrti, zahtjevi i sve ono nešta što si ljudi zamišljaju da moraju, oduvijek su mi bili samo najsigurniji put za depru i frustraciju. To kad su planovi preveliki i prenaporni pa se ne može, ili kad mi se ne da, pa se isto ne može, ili kad je ovo, ono, taj "ne može" na kraju uvijek rodi neku frustraciju.
Pa je onda lakše odreći se planova.
Što isto rađa frustracije.
Uvijek su tu neki krugovi.
A meni odustajanje tako oduvijek najdraži lajtmotiv. Odustati, leći i sačekati.
Tako je to išlo.
No, sada imam novi problem. Ne znam više ni da li je novi, često mi se vlastite obaveze (to su one koje sama sebi natrkeljim), čine istima kao onim mrskim domaćim zadaćama, koje sam stalno odgađala i umjesto njih smišljala si razne igre i igrice.
Vrijeme je prolazilo, a u vremenu je stalno visila neka nedovršena zadaća, koja je ono što bi trebalo bit slatkom i zabavnom igricom, činila gorkom, kiselom i preslanom.
Pa mi taj osjećaj nekako ostao i sa svim tim obavezama.
I s neuspješnim pokušajima doskakanja samoj sebi.
Pa onda sam nekako uspjela potonuti duboko dublje od dna, i pridodati tome još jedan problem.
Zaboravljanje.
Sad samo tako zaboravljam gomile ideja koje skaču ko divlji jarići jedno za drugom, i sve se redom pretvaraju u osjećaj težine i nedovršenosti i smušenosti. I sve što ostane je opet ono isto.
Frustracija i izgubljenost.
Pa sam odlučila onda ovo.
Napraviti Agendu. Pravu, ozbiljnu za svaki od mojih besposlenih dana.
I voditi dnevnik pritom. Dnevnik o osjećajima i ispunjavanjima obaveza. O osjećaju uspješnosti, promašenosti, bezvoljnosti i još koječega.
Agenda je sad takva kakva jest, po danima će se modificirati i ubacivati i izbacivati.
Uredno sam je posložila i sigurno neš zaboravila.
29.09.četvrtak
- preurediti i poslati molbu za posao
- ofarbati strop 1 ruku
- slagati web jp
- imati sat css-a
- rastaviti i pošmirglati ormarić i sjedalicu - kutijicu
- pošmirglati stolicu
30.09.petak
- ofarbati ormarić i sjedalicu - kutijicu i stolicu 1. ruku bijelo
- ofarbati strop 2 ruku
- ofarbati ormarić i sjedalicu - kutijicu i stolicu 2. ruku bijelo
- slagati web jp ( 4 sata minimum )
- vratiti stvari u dnevni boravak (slike na zidove, knjige u ormane)
01.10. subota
- ofarbati ormarić u narandjasto
- ofarbati sjedalicu ormarića u zeleno
- ofarbati stolicu u žuto
- otići na more, plivati
- lakirati ormarić
- lakirati stolicu
- slagati web jp ( 4 sata minimum )
02.10. nedjelja
- ofarbati ormarić u zeleno, postarati
- ofarbati sjedalicu ormarića u nančarasto, postarati
- nalijepiti cvjetiće dekupaža
- nalijepiti cvjetiće na stolicu
- nalijepiti dekupaž na stolčić
- otići na more plivati
- slagati web jp ( 4 sata minimum )
03. 10. ponedjeljak
- lakirati ormarić
- lakirati sjedalicu ormarića
- lakirati stolicu
- lakirati stolčić
- nacrtati stensil cvjetiće na dimnjak
- otići na more plivati
- slagati web jp (krenuti na cms)
04.10.utorak
- složiti cipele u ormarić :)
- pošmirglati vrata i štokove iz apartmana
- pofarbati vrata i štokove u 1. ruku bijelo
- krenuti s uoš efektom farbati hodnik 1. kat
- slagati web stranicu jp ( 4 sata minimum )
05.10. srijeda
- dobiti menstruaciju
- pofarbati vrata i štokove iz apartmana u 2. ruku bijelo
- dovršiti uoš efektom farbanje hodnika 2. kat
- slagati web stranicu jp ( 4 sata minimum )
06.10. četvrtak
- lakirati vrata i štokove pofarbane u bijelo
- objesiti slike nazad po hodniku
- lakirati onomad oslikana vrata u hodniku
- kupiti papir za poklone pa dekupažirati stalak za kišobrane
- kupiti plavu jeans boju i pofarbati traperice
- slagati web stranicu jp ( 4 sata minimum )
07.10.petak
- spojiti skener na komputor
- skenirati crteže i krenuti raditi web osobnu stranicu
- ofarbati "grede" na terasi u žuto i polakirati ih
- polakirati stalak za kišobrane
- slagati web stranicu jp ( 4 sata minimum )
08.10.subota
- nacrtati plave godove na žutim gredama na terasi
- raditi web osobnu stranicu
- raditi web stranicu jp ( 4 sata minimum )
- zakrpati rupe na trapericama
- započet sa šivanjem torbe
09.10.nedjelja
- završit sa šivanjem torbe
- pokušati napraviti ono što nisam stigla
10.10.ponedjeljak
- pokušati napraviti ono što nisam stigla
- ako je menstruacija poranila - otić u Ri na pregled, možda me primi ako budem dovoljno uvjerljiva...
Potom učiniti novu agendu...
Jedva čekam...
... da nadjem negdje neki posao pa da počnem se onda žaliti na poslodavca kako je glup, jadan, kreten, idiot i kako je kriv za sve.
Ne znam kuda da se okrenem ovako sama sa sobom...
Laju pašovi
Toliko ljudi sklono je vjerovati u .... pa sve, jebate, vjeruju sve što čuju, vjeruju i u ono što ne vide, vjeruju onom što ih uče u školi, ljudi su raca koja se ubija od vjerovanja i nema tu pomoći. Kažu neki učenjaci da je to evolucijski, u nekom trenutku preživljavli su samo oni koji su vjerovali, a oni koji su sumnjali nisu (možda su ih ovi prvi potamanili, ustvari), i onda je tako taj jedan gen, pun vjere u svašta nešta, iljadama godina preskakivao iz jednog tijela u drugo i preživio sve do dana današnjeg. E, da bi se na njemu temeljila vjera u sve što čujemo i što nam se čini, nekako ono, oke...
I nije onda neko čudo da je s ljudima lako manipulirati, prodati im svaki kurac od ovce, prodati im maglu, praznu spiku, uvaliti, zajebati, sad mi je sve nekako čudnije kako to da su ti vjernici preživjeli, a ovi skeptici baš i nisu... no tko sam ja da proučavam evoluciju ove smiješne vrste...
No, ipak, gledam mojeg starog ovih dana, on nije informatički pismen, on je više tip od daljinskog, pa onda svaku malu pali teve i apdejta se novim vijestima u svijetu. Ne u rvatskoj, od te tvorevine je odavno odustao, sada ga baš ga silno zanima kuda to svijet ide. Misli on sada globalno, jelte.
Pa se sjetim svojeg dede. On je imao tranzistor i na svaki puni sat ga je opsesivno palio i slušao vijesti kao svetu misu. Kao da se od prošlog sata mogla desiti neka drastična promjena, a on je to mogao propustiti, pa da ne bi slučajno mu izmaklo.
Onda gledam sebe. Ne mogu ni prić kompu, a da ne krenem opsesivno pregledavati što je novog na fejsbuku, što je novo na portalima, da mi ne bi nešto promaklo, bogučuvaj. Moja prednost/kazna je ta što je net sada stalno dostupan, pa nisam stoga uspjela razviti disciplinirano praćenje punog sata i psihološku pipremu za priljev novih vijesti, ja to ponekad upražnjavam svakih petnajst minuta.... i to je straaaaašno...
Ali ipak, sve nabrojano nije nikakva evolucija sama po sebi. Svo troje opsesivno tražimo nove tračeve, neku hranu za mozak, nešto...
Jedino, za razliku od njih, ja ne vjerujem da političari vode svijet. I ne zanima me uopće ono što oni laprdaju. I ne zanima me ni to što toliko ljudi slijepo vjeruju da im političari kroje sudbinu. Tužno je samo što ih ni sirota Jaca, sa svim svojim gafovima i opetovanim demonstracijama nesposobnosti, ne može u to razuvjeriti. Oni i dalje vjeruju da im je ona, onako smotana, kriva za sve. I da bi netko na njenom mjestu mogao nešto učiniti. Zbilja biti toliko svemoćan i sposoban i polomiti se za dobrobit svih svojih podanika.
Ma ajte, molim vas, naivci... :P
No, ipak, tu i tamo me netko štrecne. Možda zato jer je drukčiji, možda zato jer piša kontra svih, možda zato jer je mali mrav u borbi kontra mravojeda (jako važan je podatak, da mravojed na svakom mravinjaku ne objeduje duže od tri minute, i onda ide dalje, tako čuva resurse svoje hrane, ali još nije otkriven sistem njegovog mjerenja vremena), ali ovaj gospodin mudžahedin, za kojeg upućeni kažu da je budala i zlikovac, nekako mi se čini, kao da govori neku strašnu istinu, izgleda da u moru političara, na neku foru, još uvijek postoji netko kome sam sklona povjerovati... mislim da moji geni još uvijek imaju neku šansu da ne propadnu... :D
Ćorak
Dala sam im krv. Ono, dovoljno za one dvije epruvetice i ni kapljicu više. Ostala mi samo crvena točkica.
Onda sam ih sva sretna zvala da mi kažu šta ne valja i da me lijepo poprave i da budem nova, prpošna, vesela, energična, sretna, da budem malo neka druga, a ne više ova sumorna i umorna ja.
Uspavljujućim glasom sestra mi je objasnila da je sve u redu. Željezo, bubrezi, jetra, mokraća, ma sve, sve, sve, sve!
Jebem im mater... šta ću sad?
konglomerat zbrkanih primisli
Bit će da postoji taj neki trenutak u kojem ljudi biraju svoj put. Jel to u rodilištu, vrtiću, osnovnjaku, srednjaku, fakultetnjaku, e, to ne znam, ali znam da tu negdje ima taj neki sveti momenat kad imaš svoje mišljenje i stavove i kada te oni nagone da prema njima radiš neke svoje korake. Gradiš, štukaš, rušiš, nešto, bilošto.
Iako, imati svoje mišljenje i stavove, nije nužno samo po sebi stvar vlastitog izbora i originalnosti, uvijek je to neki skup predispozicija, gena kamenih ili ljudskih, nagomilanog iskustva, nagomilanih riječi koje su nam ponavljali, a slagale su se s onim što bi doživljavali.
I, onda u jednom trenutku počnemo odlučivati. Zaozbiljno.
Tako sam, u tom nekom trenutku ulaska u život odraslih ljudi, odlučila biti luzericom.
Bio je to trenutak kada se zemlja u kojoj sam živjela cijepala na dijelove čistih krvnih zrnaca, koja su u meni bila previše izmješana, e da bih mogla stati na ičiju stranu, pa sam ostala na ničemu. Našla se u nekoj novoj zemlji kojoj je pripadala samo polovica mene, druga polovica je ratovala protiv prve i sve je bilo zlo i naopako.
Po prirodi inače neodlučnoj, odlučila sam tada ostati na ničemu i postati luzericom. Bez izbora i perspektive. Nedovoljno odrasla i nedovoljno pametna da u novonastaloj situaciji nanjušim ijedno od to dvoje.
Istovremeno, neki pripadnici moje generacije odlučili su uzeti stvar u svoje ruke i postati pobjednici. U biti, više iskoristiti situaciju nego pobijediti, ali u konačnici, to je to. Plivanje u sistemu, uspješno uzgajanje podmlatka = pobjeda .
Nismo se slagali.
Nije se meni svidjelo to što oni rade, to kako razmišljaju, to što govore i to što misle da je ispravno.
Pa sam odlučila biti usamljenom luzericom.
Jer mi to njihovo nije išlo.
A to njihovo bilo je onda sitno, gotovo pa nevino. Sitni vez. Švercanje jaja. Glupo, ali poduzetnicima u duši, ništa nije glupo ako se isplati. Švercanje cigareta. Tko se je obogatio, a da to nije probao?
Moj bivši prijatelji nisu htjeli biti luzeri kao ja. Htjeli su imati život, obitelj, htjeli su si priuštiti auto, htjeli su od života sve i nije ih zanimao način.
Pa su se onda zaposlili u državnoj službi. Pa su se obahatili. Pa su švercali ljude. Pa su napredovali u službi.
Pa su se obahatili još više.
Pa su upoznavali ljude i ljude i još ljudiju. Pa su koristili svoj položaj i pomagali ljudima da na ovaj ili onaj način zaobiđu zakon. Pa su uživali jer su ih ljudi trebali, pokazivali im divljenje, poštovanje, zavist, sve to nešto što nikad prije u životu nisu probali. Pa su shvatili brzo da je pametnije pomagati onima koji su više rangirani, nego svojim običnim bedastim sugrađanima.
Pa su se obahatili još više.
Jer su ostvarili sve od života, imali obitelj, stan, auto, položaj, osiguranu budućnost i zlatni nakit.
Tu već odavno nismo bili prijatelji.
Iako, nikad nismo ni bili neki pravi prijatelji, sudbina istog grada i studiranje u drugom navela me da se prisilno družim s njima. I da se samo još više osjećam izgubljenom luzericom.
Izgubljenom, jer, nije mi nikada to njihovo "sjelo", čak ni kad su se kočoperili plodovima svojih sposobnosti i lukavosti. Luzericom, jer to moje, to nikada nije donijelo takve plodove.
Nije donijelo ništa.
Osim života koji tako prolazi a ja ga malodušno gledim, jer sam u jednom trenutku prije odlučila biti luzericom, bez zemlje, povijesti i identiteta. I jer mi se ova novogradnja nikako nikad nije svidjela.
Onda je prošlo dovoljno vremena da njihova djeca postanu spolno zrela. Da imaju prve polucije i to. I da su možda i ona sada na onom mjestu gdje treba birati si neki put.
I kao, reklo bi se, da su se upravo sada vremena počela mijenjati.
Moji bivši prijatelji nisu više pobjednici.
Oni su sad u zatvoru.
Rekli su prije toga da nisu znali da rade zabranjene stvari, i da imaju djecu. A ljudi koji imaju djecu, njih se mora tolerirati, jer u ime djece se sve radi i sve je odobreno.
I jer sve što su radili bilo je s namjerom da njihova djeca imaju bolji život, da su dobro obučena i da ne pate jer nemaju stvari koje mi nismo imali u onome... kako se ono zvalo... usranom socijalizmu... da...
Iako sam odlučila biti luzericom, svoje bivše prijatelje nikad nisam smatrala pretjerano pametnima, a ni njihov uspjeh pretjeranim uspjehom. Jer oni to nikada ni nisu bili. Bili su samo obični ljudi koji su htjeli sve od života i koji se nisu sramili načina na koji se, u zemlji u kojoj su živjeli, do svega od života može doći.
I nisu se isto tako bojali da će im se to obiti u glavu, i mogli su si priuštiti bahatost, jer petnajst godina plivanja u sistemu koji drži samo 4 milona ljudi na okupu, sasvim je dovoljno da upoznaš onoga koji taj sistem drži, a kad imaš zaštitu glavnoga... uhvatio si boga za bradu.
Sve dok taj glavni netragom nestane, a kule se krenu rušiti... jedna po jedna...
I sad, i dalje životarim i samo gledim, klupko u kojem su moji bivši prijatelji ugodno i uspješno proživjeli svoje najbolje godine se odmotava, klupko je dugačko, dugačko, pun kua dugačko, sere mi se koliko je dugačko, ali, ono, nekako, ne znam... smiješni su mi i oni koji peru ruke sada, smiješni su mi i oni koji ne vide da smo svi mi zamotani u to klupko.
Čak i ja, koja sam napočetku motanja odlučila biti neumotanom. Usamljenom luzericom koja tiho i potiho živi samo da preživi.
A nije da se nisam trudila.
Čitala sam knjige. O pozitivi. O karmama. O pilates tijelu. O moći sadašnjeg trenutka. O juhi od kupusa. O photoshopu.
Putovala sam.
Išla sam kod Sai babe. Da, i njega sam upoznala. I on mene. Valjda. Nije rekao ništa. A onda je umro.
Ne želim sada nikako reći da su samo luzeri išli kod Sai Babe.
I Madona je išla tamo, a barem ona nije luzerica.
Možda samo izgubljeni idu okolo i traže neko mjesto negdje vani.
To ono kad im se ne sviđa unutra.
I to ono kad jednom odluče da su izgubljeni i da ne pripadaju nikamo. Ali se ipak nadaju, jer negdje se mora pripasti. Po defaultu i po genetskoj predodređenosti. Naši preci su preživjeli samo zato jer su pripadali, pa su nama u nasljeđe predali i tu potrebu.
Pripadni ili crkni.
Ima taj jedan trenutak u životu kad počinjemo odlučivati o svojim sljedećim koracima. Onda nas ti koraci nekamo odvedu. Nekoga odvedu nikamo, nekoga na prijestolje, a nekoga u zatvor. Ali rijetko je da nekuda stigneš, ako prije toga ne kreneš.
Nije neka velika razlika između koraka jednog čovjeka i koraka jedne nacije.
I čudi me, silno me čudi zgražanje nad situacijom u kojoj se ova zemlja našla.
I sama riječ "našla", nije mi na mjestu. Kako se našla? Pala s kruške? Probudila se iz kome? Gdje je dosad bila?
I, ako se već probudila iz te nesreće, da li je itko primjetio da u njoj postoje generacije odrasle u jednom zapetljanom klupku koje bi sad trebale biti mladi ljudi, a sutra već oni neki koji odlučuju o koracima i tome hoće li biti luzeri ili pobjednici? Kako li se njima čini sada to čuveno usklađivanje želja i mogućnosti?
Većina mladih koje poznam najbolje barataju malodušnošću. Poneki i gorčinom. A neki su sasvim zgodni skromni i pametni ljudi na mjestu, koji uspješno krpaju kraj s krajem.
Iz nekog čudnog razloga, danas kad se družim s mladim ljudima, više se ne osjećam izgubljenom luzericom kao kad sam onomad bila mlada među svojom generacijom.
Bit će da sam svo to utučeno vrijeme koje su drugi iskoristili da prožive život, ipak pametno utrošila u učenje prepoznavanja ljudi koji mi odgovaraju.
Ili to, ili sam konačno pronašla svoje pleme luzera... koje iz dana u dan nekim čudom sve uspješnije raste... i možda sam i dalje prava luzerica, ali svakako nisam više usamljena...
I možda je to još jedan krivi korak za zemlju koja baulja i posrće u želi da krene naprijed, ali barem meni više nije dosadno...
što se bijeli na ultrazvuku crnome
Bila sam danas na moru. Istrijansko more u devetom mjesecu toplo je ka i pišaka, istrijanska obala još uvijek gosti njemačke i slovenske penzionere, na istrijanskom nebu nema ni oblačka.
Blažena nezaposlenost, blaženo izležavanje na istrijanskoj plaži usred devetog mjeseca, usred radnog dana.
Osim toga, bila sam i u ginekologice. Ne danas, to jučer. U nje je isto tako bio mladi naučnik-vježbenik, koji pokušava izgledati starije tako da si pušća neke pahuljaste tvorevine, koje bi trebale prikrivati crvenilo na mladenačkom licu, no, mojoj potiho izopačenoj radosti, nije gurkao svoje mladenačke prstiće u moj, za tu svečanu priliku, uredno i kratko podšišani pizduljak. Umjesto toga je pristojno zurio u ekran i pokušavao shvatiti što je glava, a što rep na toj apstraktnoj crnobijeloj šarevini, dok se doktorica ozbiljno mrštila na moju prirodno zavaljenu maternicu u kojoj nešto raste, a nitko ne može sa sigurnošću definirati što je to. Jel` polip, jel` miom, jel` su labudovi. Pa smo se tako nas dvije mrštile, ona od neizvjesnosti, ja od boli radi njenog kopanja po svim dijelovima pizde, sve u potrazi za introvertiranom maternicom... i onda, opet ništa. Nju je strah, mene je strah, brigo moja pređi na drugoga, eto mene opet s uputnicom i u potrazi za nekim tko se ne boji, a pritom radi na poliklinici.
I tako, eto, uzgajam već godinama neke čudne izrasline u čudnoj maternici i nikako da se posložim sa uputnicama, savjetima, doktorima, primarijusima, hoćemo li krenuti u rizik uništavanja tog nečega i tko zna još koječega, ili ćemo sačekati menopauzu, pa se jednim udarcem riješiti sviju od tih mnogih, ženskih zala.
Ništa to ne bi bilo tako strašno da ne gubim, u tom predanom uzgajanju izraslina, sve veće i veće količine krvi. I ne bi bilo strašno ni to, da moju opasku o sveopćoj slabosti i sumnji u anemičnost, doktorica nije pokušala objasniti nezaposlenošću. Koja utječe na moj doživljaj svijeta i same sebe, isto kao što pretjerano krvarenje utječe na hemoglobin.
Nezaposlenost je kriva za sve. I za ovaj prekrasan dan na moru danas, isto.
Kupala sam se radnim danom usred devetog mjeseca u slanoj pišaki zajedno s njemačkim i slovenskim turistima i jednim parom meduza, dok su nas tri galeba malodušno promatrali...i baš je na trenutak sve bilo fino i na svojem mjestu...
A onda sam, bez misli i primisli, tijela laganog poput perca odlepršala kući i skovala plan. Plan je kidnapirati doktoricu i natjerat je da mi vadi krv i traži u njemu tragove željeza.
Eto, nisam više zaposlena, a nisam više ni tako mlada, ali to ipak ne znači da ne smijem kovati planove.
Dapače, čak štoviše...
Lignja ili pms?
Opet se nešto pokvarilo u meni, neki mehanizam ne radi kako treba, stanice, mitrohondriji, energija, sagorijevanje, neki klinac, već sedam dana vučem temperaturu, glava puca od govana, vrti mi se jače nego inače, slabija sam više nego inače, nemam snage više nego inače, iliti imam snage puno manje nego inače, volje čak i imam, ali sve mi se čini većim od Taipei nebodera, svi "projekti" su velike kamene gromade, a ja sam mali mrav.
Pa sjedi tako mali mrav i gleda u taj veliki život, odnekud treba nešto početi, ne bojati se toga što će me milion stvari i puta prekidati, što će i bez tih prekidanja ionako zapinjati, treba samo početi, a nemam snage ni za taj majušni prvi korak.
I sve mi se više čini da to nije samo viroza, da je to već neka prava bolest, koja sigurno i detaljno nagriza iznutra, dok se mali virusići vesele jer obrane je sve manje. Pa onda oni mogu partijati po sinusima, nitko se na njih ne obazire...
Oće reći da sam hipohondar? Neće... nisam bila u doktora... bilo bi patetično da odem, koji doktor se još obazire na pacijentove intimne osjećaje i predosjećaje dok mu samo sedam dana curi nos i ima tu neku temperaturicu, i neće se ugrijati, preznojit, bolje jesti, štatigajaznam...
Oće reći da sam malodušna, možda sam i malodušna, a možda sam i malokrvna, pa što onda prije liječiti? Dušu da bi je bilo više, ili krv da bi kolala jače?
Oće reći i da sam u peemesu, i da trebam sačekati novo masovno krvarenje, e da bi s njim došli i hormoni i otjerali male virusiće?
Oće reći da se igram doktora i psihologa?
Oće...
Svejedno, loše sam, i nesretno, i slabašno i plače mi se, i budim se u četiri ujutro i onda se opet bojim svega, pomislim na svoje roditelje i onda mi se opet plače, nazovem majku, doživim s njom još jednu od onih ženskih komunikacija, gdje iz njenog patetično tugaljivo povrijeđenog tona moram pogađati koj mi klinac sad želi poručiti, pa se iznerviram i posvađam s njom, bolje da je nisam ni nazvala, pa mi se opet plače i osjećam se loše i nevoljeno i promašeno... i sve opet tako u nekom začaranom krugu iz kojeg se, ponekad, čini da je najbolje skočiti s mosta.
Pa se onda opet tješim da sve je to samo u glavi, i da proći će, i da ionako, da, sve će proći i pokušavam se onda uloviti za nešto, sve što je utješno jest prolaznost, nikakva svjetla točka u nekoj svjetloj budućnosti, sve tako prolazi i to je najbolje od svega, i sve je tako puno teže kad odlučiš da više sile nema, da onaj svijet ne postoji, da smo samo tu slučajno, i da jednom kad umrem, neću za to znati. I da doći će samo taj mrak i tupavilo, i da smrt je upravo onakva kakvu je moj stari opisao kakva je bila dok je padao u komu - mrak koji te nemilice guta...
Pa, onda ne znam, jel kokoš, jel jaje, jel su mi misli bolesne zato jer je tijelo bolesno, ili obrnuto, iako, u obrnuto sumnjam, sve i kad se oboružam pozitivom, tijelo je i dalje slabašno, i sve mi se nekako čini da nije to dobro...
Jestel čuli deco, verujte bez šale...
Počela škola. Libo me taki. Što se mene tiče, ljeto je, a možda se stignem okupati još koji puta. Sve što me trenutno muči jest količina gnjojiva koja mi divlja po sinusima, i radi koje se ne mogu ni sagnuti bez ideje da će se sadržaj, usputno nakupljene pameti, razletiti u milijon komadića... i šta ću onda? Tko će to skupljat i slagat nazad?
Mladunče je zato vridno i veselo navalilo u školu. Još jučer imalo je ideju da ponavlja malo matematiku, e da se ne bi, na ona prva dva polusata, obrukalo i pokazalo nekome da je ispalo iz štosa. Morti je zaljubljeno pa želi impresionirati?
A morti je poludilo?
Još ljetos, u jeku praznovanja i plandovanja, krenulo mi objašnjavati kako planira ubit` se od učenja i do kraja svih krajeva imati sve petice, kako mu je do sada to dobro išlo, i kako sad planira zapeti još više, i kako je to njegovo ozbiljan zadatak, jer planira uspjeti u životu, a kako njegovo mlađi rođak ima neke tamo trojke i dvojke, i kako se malo, eto, brine za njega, što će s tim trojkašom biti u životu, kako će on to sa svim tim lošim ocjenama...
Pa sam ga, potkožena svojim gorkomalodušnim životnim iskustvom, krenula tješiti bogatim arsenalom otrovnih misli, od kojih je prva da se uopće ne mora brinuti oko trojkaša, jer, eto, znadem mnoge, nekad dvojkaše i neuzorne učenike, koji danas vode svoje tvrtke, voze besna kola, imadu mlade, zgodne pičiće (e, to nisam rekla, ne bi shvatilo, premlado je...), i da isto tako znadem mnoge uzorne odlikaše, kojima smo se redom divili kako su pametni i sve znaju, ali danas, eto, rade za neku crkavicu, nisu se snašli, eto, tako da, eto, opet, eto, rekoh sve u dobroj namjeri, a poslije, pomislih da možda sam trebala jezik pregrist, što trujem tuđe dijete s nekim neshvatljivim informacijama o životnim neizvjesnostima, dok mu je jedini zadatak da dobro uči, a taj jedini zadatak tako silno želi dobro riješiti...
A možda ima i neke zlurade smislenosti u uništavanju tuđeg genetskog materijala, a možda, kvragu, da imam neku ideju kako djecu treba pripremati za život, možda bih se onda potrudila imati neko svoje, pa, po defaultu, zahtjevati onda da to moje bude bolje od mene i da ima sve petice, i da bude komunikativno i uspješno i da zapiša sve druge u svojem razredu i okolici, kao što možda njegova mama traži red, rad, disciplinu i rezultate, i kao što je, ne slučajno, odabrala onomad njegovog oca, upravo zato jer je najbolji, i jer se onda stvara krasna mogućnost da i Mladunče bude imalo sreće, pa ispadne lepo na mamu, a pametno na tatu, koji opet, možda ima neki poremećaj, ipak, jer koj` je klinac onda natjerao njega da izabere mene... možda upravo taj nedostatak presinga oko životnog uspjeha čini život ljepšim, a ljude privlačnijim, a možda mlađi ljudi biraju partnere po sistemu koji više ne vrijedi kad zađu u neke godine... možda, možda, možda, toliko neizvjesnosti i problema oko jednog jedinog savjeta za život... kako povezati dobre ocjene sa onim što kasnije dođe pa te pregazi ko` lokomotiva...
Iako, moram priznati da jako mi ide na živce kad se fakultetski obrazovani ljudi ljute jer netko oko njih nije pripremio teren tako da oni sa diplomom odmah dobiju posao, stan, auto, ženu, dijete i savršene uvjete za život. Kako uopće mogu, ti ljudi, koji su valjda u svim tim godinama učenja shvatili da nitko drugi, osim njih, neće polagati njihove ispite, zamisliti, da će nakon toga sve dobiti na dlanu... Koj` su klinac uopće učili u tim školama?
I kako onda pametno objasniti Mladunčetu vezu između ocjena u osnovnoj školi i uspjeha u životu? I kako objasniti, nakon sasvim jasne nepovezanosti petica i uspjeha u životu, da se za te petice ipak mora boriti i mučiti?
Jer, ako, jednom kad s tim peticama stigneš do tog nekog cilja i završiš sve pet, pa automatski za nagradu ne dobiješ posao, auto, ženu, dijete, stan, koji je onda uopće pravi razlog nakupljanja tolikih brojeva?
Kad nakon njih ionako sve ide ispočetka... ili, boljereć, tek onda pravo počinje...
Mužjak se jutros ustao u 06.59. Znam, pogledala sam na sat. Onda se je tuširao, to isto znam, soba je do kupaone i ne da se čuje taj tuš, nego, ono... Zaključila sam, polusneno - poluintuicijski, kako ga je nevolja od moje viroze navela da ustaje rano i baca drkicu u društvu svojih internet nudistica, i da eto, šta sad... pa nastavila blaženo spavati do negdje osam i po. Pa sam gledala u strop. Pa sam ugledala Mužjaka, ne na stropu, nego kako ulazi u sobu, e da bi se presvukao, jer je odlučio da je vrijeme za lov na tržnici. Pa mi je usput objasnio kako je rano ustao, pa je sad skoro pa gotov sa svojom skriptom za studente, i kako je super zadovoljan (drkicu pritom nije spominjao, baš je drag i obziran i kulturan), i da ne zna šta ćemo za ručak, a i da mora nešto skuvati i za sutra, a i da sigurno želim juhicu, jer sam već tri dana slinava, i boli me uvogrlonos i nikako da prođe. Na njegove silne prijedloge oko ručka za danas-sutra, uredno sam odgovarala mrmljanjem i protezanjem. Pa je onda otišao.
Nastavila sam gledati u strop i predavati se mislima o tome kako mi je vrijeme prošlo, kako me je vrijeme pregazilo, kako uopće nije čudno da informatičari skidaju kapu skoročetrdesetogodišnjakinji koja je odlučila da, nakon desetljeća ofseta, nauči svijet css-a, cms-a, yoomle, html-a, i svih tih nekih kratica koje su informatičari izmislili, e da ih nitko normalan ne bi razumio, a ponekad ni oni sebe sami, i, u užasu nerazumljive informatike, smislila to kako mladi ljudi ni ne mogu biti produhovljeni, i ne mogu shvatiti kako je to živjeti u trenutku SADA, kada je pred njima toliko boljih trenutaka, i kako, samo kad svi ti dobri trenuci koji prijete da će ostati iza, to SADA postaje najbolji trenutak u životu, i kako to ne možeš shvatiti sve dok ne uvidiš da te vrijeme gazi i da je svaki sljedeći trenutak možda gori od ovog SADA. I zato se nitko ne može produhoviti prije klimakterija i točka. Ili ono, barem ne može spoznati pravu veličinu i vrijednost čuvenoga SADA.
I SPOZNAJA bi isto trebala biti pisana velikim slovima. To je ono kad ti iz guz`ce stigne do glave, dug je to put i vrijedan divljenja i capslock-a.
A možda i nije tako, ali realno... što je to realnost uopće i tko je odgovoran za nju?
I potom se, u spoznaji da možda imam neku odgovornost, ozbiljno zabrinula za svoju budućnost, i nastavila tako bespomoćno blejiti u strop, Mužjak se je u međuvremenu vratio, doteglio neke vreće s ulovom voća, povrća, mesa, udario se smijati našavši me u mrtvačkom položaju... pokrila sam se preko glave... ne samo radi sramote, nego i da se lakše odam ulozi mrtvog tijela.....
Doručkovali smo. Spremila sam suđe, stavila robu prat, zaboravila ubaciti krpe dvije, jebiga, upalila komp novi koji je brz kao strela, zanemarila one programe koji prijete da će se ugasiti za mjesec dana, jer sam zaboravila kako se krekiraju ti crnjaci, jeb`laimmater, al me gazi to vrijeme, otvorila gmail prozorčić i navila se žaliti prijateljici, koja radi nedjeljom jer se bori s nekim dedlajnom, kako je to kad te vrijeme gazi, a ti odavno izgubila korak, pa pokušavaš nešto kao trgnuti se, pokrenuti, i kako je cijeli taj informatički sustav okrutan, možeš preživjeti jedino ako stalno trčiš ukorak, a uspjeti jedino ako si koji korak ispred, i kako to nije za nas neke koji vjerno trošimo život u filozofiranju i sanjarenju o lagodnom životarenju, nego kako je to sve stres i zlo i naopako, i jojmeni na mojem novom kompjutoru, sad moram zapet pa radit... a korak mi odavno otišao, a štoćemo i kakoćemo...
Pa sam u tu svrhu odlučila malo se pojadati i na blogu. Tamo barem nitko nema dedlajn. Ako i ima, onda ne troši vrijeme na blog. Jednostavno.
Za to vrijeme Mužjak je lupao loncima, sjeckao povrće, tukao meso, kuhao temeljce koje će zamrznuti, pripremao pečenje za nedjelju, a varivo za ponedjeljak, a možda i utorak, a nakon što sve pospremi i zatvori pećnicu, planira završiti skriptu, tako da se sutra može na miru posvetiti nekim novim poslovima... čini mi se da on jako loše utječe na moju samodopadnost, osjećam se nekako skroz nesposobnom i nekorisnom pored njega... sigurno je on pravi razlog mojeg cjeloživotnog blejanja, o da...:D
Enigmatika
Oduvijek su mi te komunkacije sa ženama predstavljale izazov. Izazov od kojih mi se šupče stisne. Uvijek isto. Ja im kažem jedno, one protumače iz toga sto drugih stvari. Te čitaju između redova, te između slova, te traže neki klinac ispod kvačica, i onda kad mi predbace to što su one pročitale, ispadne uvijek da je to nešto drugo od onog što sam im jednostavno rekla. Rekla. Riječima. Koje nikad nisu ono što im je rečeno.
Kažem, npr, frendici da nije dugoročno pametno raditi daleko ispod cijene, s nadom da će se to promijeniti samo od sebe, pogotovo što ona tako radi već deset godina i ništa se ne mijenja, i dobijem za odgovor da ja to govorim iz čiste zavisti za koju nemam razloga, jer njena situacija nije puno bolja od moje, i jer sam ja pesimistična i pokazujem svoju malodušnost s takvim negativnim stavom. I da ona tako cijelo vrijeme osjeća moju gorčinu i zavist. Pritom o cijeni i poslu ni riječi.
Ili.
One nešto kažu meni, pa se onda poslije ljute jer sam ja iz tog što su one rekle shvatila samo to što su rekle, a nisam se nimalo potrudila da iz toga iščitam ono nešto nedorečeno.
Npr, jedna moja cimerica. Kaže: "pih", hoda stanom i nervozno lupa vratima, i onda se naroguši jer ja ne reagiram na lupanje vratima, a poslije tri dana ignoriranja i nepričanja, izjavi da se ona to nešto ljutila jer je vidjela mokru krpu na podu u kupaoni, koju nisam istog trena iscijedila, nego je tako ta nesretna krpa skupljala tamo vodu iz mašine sat vremena.
I koji znanstvenik može sad otkriti zašto jednostavno nije mogla reći da maknem usranu krpu, nego je morala ta četiri dana dramiti i dizati surlu? Zar je ona zbilja očekivala da ću iz lupanja vratima pročitati njene misli?
I tako, jednostavno, imam problema s ženskim komunikacijom. S prijateljicama uvijek treba pazit` što i kako. I ne vjerujem baš u ženska prijateljstva. I redovno se naježim kad mi žena na početku rečenice kaže "draga"... šupče mi se odmah stisne i znam da sad slijedi neka enigmatska rečenica iz koje nikad neću shvatiti koja je prava poruka, da li riječi same po sebi, da li postoji kakav mig, trik, putokaz, nešto da barem donekle pogodim koja se namjera i poruka kriju u tome što izlazi iz ženskih usta.
Nadam se ponekad potiho da to što žene isto imaju problema u komunikaciji sa mnom, znači samo da nisam tako izopačena kao one... :)