So far
Super je imati Agendu, iako ne vidim u njoj nikakvoga razloga da ode na naslovnicu, ali hajd.
Prošao je taj prvi dan.
Prvi dani su važni jer se u njima stvari sagledavaju, spoznavaju i ispravljaju.
Počelo je traljavo, naravno.
Na oglas se nisam javila, jer mi je Mužjak nježno objasnio kako nema smisla da se razdvajamo, opet.
Krivi grad, krivi oglas.
Dbr, sad barem znam na koji grad da se ozbiljno skoncentriram.
Prva četiri sata web-a otišla su u vjetar, sve sam nešto zbrljavila, sve se srušilo i sve sam pobrisala i poželila dobrodošlicu gospođi frustraciji.
Tako je to kad hoće plavuša biti samoukom.
Potom, prema planu i programu krenula stavit tu jednu ruku žute boje na strop.
Strop je zajeban jer je otpalo malo žbukice na nekim mjestima.
A radi Agende morala sam žurit, da sve stignem danas, jelte.
Tu me prvi puta štrecnulo da Agenda je samo za ljude na traci, koji moraju izbrojati točno toliko i toliko pokreta u jednom satu, jer krpanje rupica oduzima vrijeme, a vrijeme samo neumoljivo curi.
Ipak, uzela tubu s gotovim akrilnim gletom za drvo bijele boje, provjereno dobro drži, brzo suši i dušu dalo za zid, pa krpala mala...
Jednog dana, ipak, kad to bude gotovo, gore neće pisati Agenda, samo će se vidjeti da li je to dobro ili nedobro napravljeno.
To mora biti misao vodilja, ne vrijeme koje curi...
Trebala su mi tri sata da pokrpam, pofarbam i onda još kistićem prođem tamo gdje se plavo spaja sa žutom... a nije tako gadno kako zvuči... lijepo to sve zgledi uživo... :)
Onda me bolio vrat malo...
Onda sam malo jela i odmorila po ure...
Pa odlučila popit aspirin jer mi se učinilo da oće migrena napast. Vjerojatno pojebala neke žile u vratu od blejanja prema nebesima.
Sve dok ima aspirina, nećem se dati od toga smesti.
Pa krenila na ormarić s cipelama... prvo ga rastavila, skinula vrata, drške, sve što smeta i ometa, pa udri šmirglat... stari je to ormarić, neka kombinacija mekanog drveta i ploča od iverice i mirisa onog radi kojeg neki ljudi fetišisti predano ližu cipele u kuglanama.
Mekano drvo se lako dalo brusit, miris će ostati vječan, a možda ga ipak utopim u nekim slojevima, namazima boje, laka... kupili smo taj ormarić još dok sam išla u niže razrede osnovne škole, bio je jedan od onih par komada namještaja u stanu od tridesetak kvadrata, imao je i malu prateću klupicu-sandučić na čiji sam špic jednom nabila trticu kad sam radila stoj na glavi. Boooolilo.
Izbrusila špic. Još uvijek je tvrd.
Više ne radim stoj.
Pa usisavala sve što sam zasrala.
Pa obrisala, posložila, pripremila za sutrašnji napad.
Pa sjela pred kompjutor i sjetila se pogledat malo Agendu i divit se sebi kako sam sve napravila.
Pa otkrila da sam zaboravila stolicu.
Pa psovala Agendu.
Pa pošmirglala i jebenu stolicu.
Pa opet usisavala.
Sve to do 21 h.
Ondak, ajd opet s tim usranim webom.
Popravila sve ono brljano od jutra.
Sad barem sve stoji, ne pada, ne radi, ali to ću sutra riješiti s frendicom-instruktoricom.
Umorna sam...