malo naprijed, malo nazad
Jebala me agenda... danas je baš bilo nekako teško... ne onako poletno i veselo kao jučer, nego umorno. Umorno je prava riječ.
Jedan dan poleta i ja se već umorim.
Ipak, umorno sam to nekako sve već zgotovila... po planu, spisku i programu, mazala stolce i stoliće i ormariće, i namazala strop i vratila slike, i vratila knjige... knjige su me zauzvrat vratile dvadeset, dvadeset i osam, budimo grubi i realni, cca trideset godina unazada, kad sam čitala sve te knjige, i one dobre, i one loše i lagane i teške, pa nekad sam stvarno proždirala knjige...
Danas se zato jedva uspijem nagovoriti pročitati par stranica. Ne mogu više, dosadne su, sve mi je odnekud već poznato, kvragu...
Gledam sad sve te korice, šarene, nešarene, tanke, debele, svakojake, i sjetim se, još je jučer Mužjak, nakon zaključka da svih će se svojih knjiga riješiti i da police će mu konačno biti prazne, (a u Ikei su ionako odlučili prestati raditi police za knjige, nitko knjige više ne kupuje), još jučer je pametnica, dakle, vagao hoće li njegov prvi Kindl biti tanak malen i stati u džep, ili će biti onaj veći deblji, neće stati u džep, ali će zato moći besplatno ići na internet i da li to njemu treba kad on nije internet đanki.
Rekoh mu da svakako je bolje uzeti tog s internetom, jer onda kad pročitaš nešto što ti nije baš najjasnije, odmah pitaš internet i sve ti postane jasno ko` polarni dan. A valjda se može malo i šarati po porno stranicama, ali to mu nisam rekla, nije mi palo napamet.
Čudi me da i njemu nije.
Kindl...
Spremala mala tako danas knjige stare, roditeljske, a u jednoj od knjiga, jednoj jedinoj koju sam iz nekog čudnog razloga išla listati, pronašla i jedno svjedočanstvo svojeg posljednjeg dječjeg ljeta, fotografiju sebe od 11 godina, u starom stančiću, mršava klinka crne kože i od sunca spaljene plave kose, kako to već na kraju ferija treba biti, s dvije mačke koje joj leže u krilu, i sa zelenim tapetama iza kreveta, na koje je godinama pred spavanje ljepila slince... i onda mi se sve vratilo, to kako sam bila mala, to kako su starci bili mladi i sretni i zdravi i veseli i poletni i to kako se u ono vrijeme sve činilo moguće i ostvarivo i kad pogledaš naprijed, a ono sve ružičasto! I to kako sam strašno puno čitala knjige. I to kako smo onda bili kao neki veseli tim.
I to kako Kindl nikada neće moći dočarati taj trenutni doživljaj prošlog vremena, uz miris starog papira i samo jedan pogled na ulovljeni trenutak minulog djetinjstva.
I onda mi je došlo još i to da su u to, vrijeme mojeg posljednjeg dječjeg ljeta, oni imali isto toliko godina koliko ja imam danas, i čini mi se da je njihova mladost i njihovo ono, što su oni prošli do ovih mojih, bilo obojano u puno veselije boje, od ovih mojih tmurnih i kilavih...
No, valjda sam zato sad njima namazala zidove u vesele boje. Da im barem ta starost ne bude sumorna... barem ono dok gledaju u četiri zida... ako vide to što gledaju, tko zna kamo oni gledaju i kakva će tek moja starost biti, ako je ovo sada tako kako jest.
Mah, jebala me agenda...