Jestel čuli deco, verujte bez šale...
Počela škola. Libo me taki. Što se mene tiče, ljeto je, a možda se stignem okupati još koji puta. Sve što me trenutno muči jest količina gnjojiva koja mi divlja po sinusima, i radi koje se ne mogu ni sagnuti bez ideje da će se sadržaj, usputno nakupljene pameti, razletiti u milijon komadića... i šta ću onda? Tko će to skupljat i slagat nazad?
Mladunče je zato vridno i veselo navalilo u školu. Još jučer imalo je ideju da ponavlja malo matematiku, e da se ne bi, na ona prva dva polusata, obrukalo i pokazalo nekome da je ispalo iz štosa. Morti je zaljubljeno pa želi impresionirati?
A morti je poludilo?
Još ljetos, u jeku praznovanja i plandovanja, krenulo mi objašnjavati kako planira ubit` se od učenja i do kraja svih krajeva imati sve petice, kako mu je do sada to dobro išlo, i kako sad planira zapeti još više, i kako je to njegovo ozbiljan zadatak, jer planira uspjeti u životu, a kako njegovo mlađi rođak ima neke tamo trojke i dvojke, i kako se malo, eto, brine za njega, što će s tim trojkašom biti u životu, kako će on to sa svim tim lošim ocjenama...
Pa sam ga, potkožena svojim gorkomalodušnim životnim iskustvom, krenula tješiti bogatim arsenalom otrovnih misli, od kojih je prva da se uopće ne mora brinuti oko trojkaša, jer, eto, znadem mnoge, nekad dvojkaše i neuzorne učenike, koji danas vode svoje tvrtke, voze besna kola, imadu mlade, zgodne pičiće (e, to nisam rekla, ne bi shvatilo, premlado je...), i da isto tako znadem mnoge uzorne odlikaše, kojima smo se redom divili kako su pametni i sve znaju, ali danas, eto, rade za neku crkavicu, nisu se snašli, eto, tako da, eto, opet, eto, rekoh sve u dobroj namjeri, a poslije, pomislih da možda sam trebala jezik pregrist, što trujem tuđe dijete s nekim neshvatljivim informacijama o životnim neizvjesnostima, dok mu je jedini zadatak da dobro uči, a taj jedini zadatak tako silno želi dobro riješiti...
A možda ima i neke zlurade smislenosti u uništavanju tuđeg genetskog materijala, a možda, kvragu, da imam neku ideju kako djecu treba pripremati za život, možda bih se onda potrudila imati neko svoje, pa, po defaultu, zahtjevati onda da to moje bude bolje od mene i da ima sve petice, i da bude komunikativno i uspješno i da zapiša sve druge u svojem razredu i okolici, kao što možda njegova mama traži red, rad, disciplinu i rezultate, i kao što je, ne slučajno, odabrala onomad njegovog oca, upravo zato jer je najbolji, i jer se onda stvara krasna mogućnost da i Mladunče bude imalo sreće, pa ispadne lepo na mamu, a pametno na tatu, koji opet, možda ima neki poremećaj, ipak, jer koj` je klinac onda natjerao njega da izabere mene... možda upravo taj nedostatak presinga oko životnog uspjeha čini život ljepšim, a ljude privlačnijim, a možda mlađi ljudi biraju partnere po sistemu koji više ne vrijedi kad zađu u neke godine... možda, možda, možda, toliko neizvjesnosti i problema oko jednog jedinog savjeta za život... kako povezati dobre ocjene sa onim što kasnije dođe pa te pregazi ko` lokomotiva...
Iako, moram priznati da jako mi ide na živce kad se fakultetski obrazovani ljudi ljute jer netko oko njih nije pripremio teren tako da oni sa diplomom odmah dobiju posao, stan, auto, ženu, dijete i savršene uvjete za život. Kako uopće mogu, ti ljudi, koji su valjda u svim tim godinama učenja shvatili da nitko drugi, osim njih, neće polagati njihove ispite, zamisliti, da će nakon toga sve dobiti na dlanu... Koj` su klinac uopće učili u tim školama?
I kako onda pametno objasniti Mladunčetu vezu između ocjena u osnovnoj školi i uspjeha u životu? I kako objasniti, nakon sasvim jasne nepovezanosti petica i uspjeha u životu, da se za te petice ipak mora boriti i mučiti?
Jer, ako, jednom kad s tim peticama stigneš do tog nekog cilja i završiš sve pet, pa automatski za nagradu ne dobiješ posao, auto, ženu, dijete, stan, koji je onda uopće pravi razlog nakupljanja tolikih brojeva?
Kad nakon njih ionako sve ide ispočetka... ili, boljereć, tek onda pravo počinje...