Bit će da postoji taj neki trenutak u kojem ljudi biraju svoj put. Jel to u rodilištu, vrtiću, osnovnjaku, srednjaku, fakultetnjaku, e, to ne znam, ali znam da tu negdje ima taj neki sveti momenat kad imaš svoje mišljenje i stavove i kada te oni nagone da prema njima radiš neke svoje korake. Gradiš, štukaš, rušiš, nešto, bilošto.
Iako, imati svoje mišljenje i stavove, nije nužno samo po sebi stvar vlastitog izbora i originalnosti, uvijek je to neki skup predispozicija, gena kamenih ili ljudskih, nagomilanog iskustva, nagomilanih riječi koje su nam ponavljali, a slagale su se s onim što bi doživljavali.
I, onda u jednom trenutku počnemo odlučivati. Zaozbiljno.
Tako sam, u tom nekom trenutku ulaska u život odraslih ljudi, odlučila biti luzericom.
Bio je to trenutak kada se zemlja u kojoj sam živjela cijepala na dijelove čistih krvnih zrnaca, koja su u meni bila previše izmješana, e da bih mogla stati na ičiju stranu, pa sam ostala na ničemu. Našla se u nekoj novoj zemlji kojoj je pripadala samo polovica mene, druga polovica je ratovala protiv prve i sve je bilo zlo i naopako.
Po prirodi inače neodlučnoj, odlučila sam tada ostati na ničemu i postati luzericom. Bez izbora i perspektive. Nedovoljno odrasla i nedovoljno pametna da u novonastaloj situaciji nanjušim ijedno od to dvoje.
Istovremeno, neki pripadnici moje generacije odlučili su uzeti stvar u svoje ruke i postati pobjednici. U biti, više iskoristiti situaciju nego pobijediti, ali u konačnici, to je to. Plivanje u sistemu, uspješno uzgajanje podmlatka = pobjeda .
Nismo se slagali.
Nije se meni svidjelo to što oni rade, to kako razmišljaju, to što govore i to što misle da je ispravno.
Pa sam odlučila biti usamljenom luzericom.
Jer mi to njihovo nije išlo.
A to njihovo bilo je onda sitno, gotovo pa nevino. Sitni vez. Švercanje jaja. Glupo, ali poduzetnicima u duši, ništa nije glupo ako se isplati. Švercanje cigareta. Tko se je obogatio, a da to nije probao?
Moj bivši prijatelji nisu htjeli biti luzeri kao ja. Htjeli su imati život, obitelj, htjeli su si priuštiti auto, htjeli su od života sve i nije ih zanimao način.
Pa su se onda zaposlili u državnoj službi. Pa su se obahatili. Pa su švercali ljude. Pa su napredovali u službi.
Pa su se obahatili još više.
Pa su upoznavali ljude i ljude i još ljudiju. Pa su koristili svoj položaj i pomagali ljudima da na ovaj ili onaj način zaobiđu zakon. Pa su uživali jer su ih ljudi trebali, pokazivali im divljenje, poštovanje, zavist, sve to nešto što nikad prije u životu nisu probali. Pa su shvatili brzo da je pametnije pomagati onima koji su više rangirani, nego svojim običnim bedastim sugrađanima.
Pa su se obahatili još više.
Jer su ostvarili sve od života, imali obitelj, stan, auto, položaj, osiguranu budućnost i zlatni nakit.
Tu već odavno nismo bili prijatelji.
Iako, nikad nismo ni bili neki pravi prijatelji, sudbina istog grada i studiranje u drugom navela me da se prisilno družim s njima. I da se samo još više osjećam izgubljenom luzericom.
Izgubljenom, jer, nije mi nikada to njihovo "sjelo", čak ni kad su se kočoperili plodovima svojih sposobnosti i lukavosti. Luzericom, jer to moje, to nikada nije donijelo takve plodove.
Nije donijelo ništa.
Osim života koji tako prolazi a ja ga malodušno gledim, jer sam u jednom trenutku prije odlučila biti luzericom, bez zemlje, povijesti i identiteta. I jer mi se ova novogradnja nikako nikad nije svidjela.
Onda je prošlo dovoljno vremena da njihova djeca postanu spolno zrela. Da imaju prve polucije i to. I da su možda i ona sada na onom mjestu gdje treba birati si neki put.
I kao, reklo bi se, da su se upravo sada vremena počela mijenjati.
Moji bivši prijatelji nisu više pobjednici.
Oni su sad u zatvoru.
Rekli su prije toga da nisu znali da rade zabranjene stvari, i da imaju djecu. A ljudi koji imaju djecu, njih se mora tolerirati, jer u ime djece se sve radi i sve je odobreno.
I jer sve što su radili bilo je s namjerom da njihova djeca imaju bolji život, da su dobro obučena i da ne pate jer nemaju stvari koje mi nismo imali u onome... kako se ono zvalo... usranom socijalizmu... da...
Iako sam odlučila biti luzericom, svoje bivše prijatelje nikad nisam smatrala pretjerano pametnima, a ni njihov uspjeh pretjeranim uspjehom. Jer oni to nikada ni nisu bili. Bili su samo obični ljudi koji su htjeli sve od života i koji se nisu sramili načina na koji se, u zemlji u kojoj su živjeli, do svega od života može doći.
I nisu se isto tako bojali da će im se to obiti u glavu, i mogli su si priuštiti bahatost, jer petnajst godina plivanja u sistemu koji drži samo 4 milona ljudi na okupu, sasvim je dovoljno da upoznaš onoga koji taj sistem drži, a kad imaš zaštitu glavnoga... uhvatio si boga za bradu.
Sve dok taj glavni netragom nestane, a kule se krenu rušiti... jedna po jedna...
I sad, i dalje životarim i samo gledim, klupko u kojem su moji bivši prijatelji ugodno i uspješno proživjeli svoje najbolje godine se odmotava, klupko je dugačko, dugačko, pun kua dugačko, sere mi se koliko je dugačko, ali, ono, nekako, ne znam... smiješni su mi i oni koji peru ruke sada, smiješni su mi i oni koji ne vide da smo svi mi zamotani u to klupko.
Čak i ja, koja sam napočetku motanja odlučila biti neumotanom. Usamljenom luzericom koja tiho i potiho živi samo da preživi.
A nije da se nisam trudila.
Čitala sam knjige. O pozitivi. O karmama. O pilates tijelu. O moći sadašnjeg trenutka. O juhi od kupusa. O photoshopu.
Putovala sam.
Išla sam kod Sai babe. Da, i njega sam upoznala. I on mene. Valjda. Nije rekao ništa. A onda je umro.
Ne želim sada nikako reći da su samo luzeri išli kod Sai Babe.
I Madona je išla tamo, a barem ona nije luzerica.
Možda samo izgubljeni idu okolo i traže neko mjesto negdje vani.
To ono kad im se ne sviđa unutra.
I to ono kad jednom odluče da su izgubljeni i da ne pripadaju nikamo. Ali se ipak nadaju, jer negdje se mora pripasti. Po defaultu i po genetskoj predodređenosti. Naši preci su preživjeli samo zato jer su pripadali, pa su nama u nasljeđe predali i tu potrebu.
Pripadni ili crkni.
Ima taj jedan trenutak u životu kad počinjemo odlučivati o svojim sljedećim koracima. Onda nas ti koraci nekamo odvedu. Nekoga odvedu nikamo, nekoga na prijestolje, a nekoga u zatvor. Ali rijetko je da nekuda stigneš, ako prije toga ne kreneš.
Nije neka velika razlika između koraka jednog čovjeka i koraka jedne nacije.
I čudi me, silno me čudi zgražanje nad situacijom u kojoj se ova zemlja našla.
I sama riječ "našla", nije mi na mjestu. Kako se našla? Pala s kruške? Probudila se iz kome? Gdje je dosad bila?
I, ako se već probudila iz te nesreće, da li je itko primjetio da u njoj postoje generacije odrasle u jednom zapetljanom klupku koje bi sad trebale biti mladi ljudi, a sutra već oni neki koji odlučuju o koracima i tome hoće li biti luzeri ili pobjednici? Kako li se njima čini sada to čuveno usklađivanje želja i mogućnosti?
Većina mladih koje poznam najbolje barataju malodušnošću. Poneki i gorčinom. A neki su sasvim zgodni skromni i pametni ljudi na mjestu, koji uspješno krpaju kraj s krajem.
Iz nekog čudnog razloga, danas kad se družim s mladim ljudima, više se ne osjećam izgubljenom luzericom kao kad sam onomad bila mlada među svojom generacijom.
Bit će da sam svo to utučeno vrijeme koje su drugi iskoristili da prožive život, ipak pametno utrošila u učenje prepoznavanja ljudi koji mi odgovaraju.
Ili to, ili sam konačno pronašla svoje pleme luzera... koje iz dana u dan nekim čudom sve uspješnije raste... i možda sam i dalje prava luzerica, ali svakako nisam više usamljena...
I možda je to još jedan krivi korak za zemlju koja baulja i posrće u želi da krene naprijed, ali barem meni više nije dosadno...
Post je objavljen 14.09.2011. u 14:30 sati.