Mužjak se jutros ustao u 06.59. Znam, pogledala sam na sat. Onda se je tuširao, to isto znam, soba je do kupaone i ne da se čuje taj tuš, nego, ono... Zaključila sam, polusneno - poluintuicijski, kako ga je nevolja od moje viroze navela da ustaje rano i baca drkicu u društvu svojih internet nudistica, i da eto, šta sad... pa nastavila blaženo spavati do negdje osam i po. Pa sam gledala u strop. Pa sam ugledala Mužjaka, ne na stropu, nego kako ulazi u sobu, e da bi se presvukao, jer je odlučio da je vrijeme za lov na tržnici. Pa mi je usput objasnio kako je rano ustao, pa je sad skoro pa gotov sa svojom skriptom za studente, i kako je super zadovoljan (drkicu pritom nije spominjao, baš je drag i obziran i kulturan), i da ne zna šta ćemo za ručak, a i da mora nešto skuvati i za sutra, a i da sigurno želim juhicu, jer sam već tri dana slinava, i boli me uvogrlonos i nikako da prođe. Na njegove silne prijedloge oko ručka za danas-sutra, uredno sam odgovarala mrmljanjem i protezanjem. Pa je onda otišao.
Nastavila sam gledati u strop i predavati se mislima o tome kako mi je vrijeme prošlo, kako me je vrijeme pregazilo, kako uopće nije čudno da informatičari skidaju kapu skoročetrdesetogodišnjakinji koja je odlučila da, nakon desetljeća ofseta, nauči svijet css-a, cms-a, yoomle, html-a, i svih tih nekih kratica koje su informatičari izmislili, e da ih nitko normalan ne bi razumio, a ponekad ni oni sebe sami, i, u užasu nerazumljive informatike, smislila to kako mladi ljudi ni ne mogu biti produhovljeni, i ne mogu shvatiti kako je to živjeti u trenutku SADA, kada je pred njima toliko boljih trenutaka, i kako, samo kad svi ti dobri trenuci koji prijete da će ostati iza, to SADA postaje najbolji trenutak u životu, i kako to ne možeš shvatiti sve dok ne uvidiš da te vrijeme gazi i da je svaki sljedeći trenutak možda gori od ovog SADA. I zato se nitko ne može produhoviti prije klimakterija i točka. Ili ono, barem ne može spoznati pravu veličinu i vrijednost čuvenoga SADA.
I SPOZNAJA bi isto trebala biti pisana velikim slovima. To je ono kad ti iz guz`ce stigne do glave, dug je to put i vrijedan divljenja i capslock-a.
A možda i nije tako, ali realno... što je to realnost uopće i tko je odgovoran za nju?
I potom se, u spoznaji da možda imam neku odgovornost, ozbiljno zabrinula za svoju budućnost, i nastavila tako bespomoćno blejiti u strop, Mužjak se je u međuvremenu vratio, doteglio neke vreće s ulovom voća, povrća, mesa, udario se smijati našavši me u mrtvačkom položaju... pokrila sam se preko glave... ne samo radi sramote, nego i da se lakše odam ulozi mrtvog tijela.....
Doručkovali smo. Spremila sam suđe, stavila robu prat, zaboravila ubaciti krpe dvije, jebiga, upalila komp novi koji je brz kao strela, zanemarila one programe koji prijete da će se ugasiti za mjesec dana, jer sam zaboravila kako se krekiraju ti crnjaci, jeb`laimmater, al me gazi to vrijeme, otvorila gmail prozorčić i navila se žaliti prijateljici, koja radi nedjeljom jer se bori s nekim dedlajnom, kako je to kad te vrijeme gazi, a ti odavno izgubila korak, pa pokušavaš nešto kao trgnuti se, pokrenuti, i kako je cijeli taj informatički sustav okrutan, možeš preživjeti jedino ako stalno trčiš ukorak, a uspjeti jedino ako si koji korak ispred, i kako to nije za nas neke koji vjerno trošimo život u filozofiranju i sanjarenju o lagodnom životarenju, nego kako je to sve stres i zlo i naopako, i jojmeni na mojem novom kompjutoru, sad moram zapet pa radit... a korak mi odavno otišao, a štoćemo i kakoćemo...
Pa sam u tu svrhu odlučila malo se pojadati i na blogu. Tamo barem nitko nema dedlajn. Ako i ima, onda ne troši vrijeme na blog. Jednostavno.
Za to vrijeme Mužjak je lupao loncima, sjeckao povrće, tukao meso, kuhao temeljce koje će zamrznuti, pripremao pečenje za nedjelju, a varivo za ponedjeljak, a možda i utorak, a nakon što sve pospremi i zatvori pećnicu, planira završiti skriptu, tako da se sutra može na miru posvetiti nekim novim poslovima... čini mi se da on jako loše utječe na moju samodopadnost, osjećam se nekako skroz nesposobnom i nekorisnom pored njega... sigurno je on pravi razlog mojeg cjeloživotnog blejanja, o da...:D
Post je objavljen 04.09.2011. u 11:02 sati.