utorak, 13.02.2018.

Sveđ



Ispod tmušta neba,iza slutnje, iza tmace, roje se velike bijele pahulje. Evo radosti, nebo je rascvjetalo! Gledaš i gledaš, sve viđeno, a neznano. I držim u ruci taj jedan hladni cvijet, koji se kreće, mijenja izraze, od smijeha i zanosa do zamišljenosti – cvijet je lice biljke zvane čovjek.
Pamtim.
Pamtim predjele, gradove i likove, kao izazov sjećanju, kad hoću da zadržim pred sobom koliko hoću ... a topi se, led se topi .... i pada novi snijeg, preko slutnje, preko sumnje ... daleko je, a ima.


09:33 | Komentari (8) | Print | ^ |

<< Arhiva >>