U bogatoj riznici autentične pismenosti podunavlja, stereometrija kamenih praoblika budi osjećaj harmonije. U njima je otisak duše naših predaka.
Smisao razvoja civilizacije posmatramo kroz vertikalu, u stremljenju osi što probada vrijeme, vertikla na više je težnja prema uzvišenom, a vertikala na niže prema materijalnom.
U zavjeri poricanja izgubili smo vrijeme, vrijeme koje nedostaje u geometriji identiteta. Svjetovi se dijele i sele, ali se uvijek vraćaju jedno drugom.
U civilizaciji bez milosti kameni spavači snivaju svoj bezvremeni san. Oni su autohtoni znakovi vremena, urođenici zavičaja. U njima su zapisani znakovi koje ne-svjesno ponavljamo u našoj kulturi.
|