30.04.2005., subota
Avis
Sunce mu bikovito (oli bično, ki će ga znat?)! Otkad je zasilo, ima šetimana, na ovaj horoskopski teren – ja grizem nemilice.
Sama sebi gren na živčeke. Onda znate kako je onima u blizini.
Sve me strahovito (o hirovito strahovita riječi!) nervira. Čak i benigni razgovor u liftu.
Pito me susjed zašto čitam Vjesnik. Nisam bila u stanju odgovorit kako najviše pišu o kulturi i da ga zato vikendom kupim za uz kavicu. Ne, ja se razverglala o žutilu i jadu, o tome kako dođeš na kiosk i nemaš šta za kupit. Tek kad je problidija, sitila san se da mu na auto stoji zalipjeno ono "press". Bilo je gotovo, već san se izlajala. Jebiga sad. Šta si uopće pita kad nisi tija čut?
A zamislite tek da me pita kako san, hehe!
Ma loše! Glava mi puca, vruće mi je, koncentracija nikakva, sve mi je dosadno i isprazno. A šta je najgore, svi oko mene su takovi i nema nikog da me bukunić "digne" (u prenesenon značenju, dakako!; za doslovno ipak triba smanjit guzicu).
I tako to...
Dobro sam. :) A vi?
Sama sebi gren na živčeke. Onda znate kako je onima u blizini.
Sve me strahovito (o hirovito strahovita riječi!) nervira. Čak i benigni razgovor u liftu.
Pito me susjed zašto čitam Vjesnik. Nisam bila u stanju odgovorit kako najviše pišu o kulturi i da ga zato vikendom kupim za uz kavicu. Ne, ja se razverglala o žutilu i jadu, o tome kako dođeš na kiosk i nemaš šta za kupit. Tek kad je problidija, sitila san se da mu na auto stoji zalipjeno ono "press". Bilo je gotovo, već san se izlajala. Jebiga sad. Šta si uopće pita kad nisi tija čut?
A zamislite tek da me pita kako san, hehe!
Ma loše! Glava mi puca, vruće mi je, koncentracija nikakva, sve mi je dosadno i isprazno. A šta je najgore, svi oko mene su takovi i nema nikog da me bukunić "digne" (u prenesenon značenju, dakako!; za doslovno ipak triba smanjit guzicu).
I tako to...
Dobro sam. :) A vi?
25.04.2005., ponedjeljak
Crno-bijelo ili u boji?
Pitao me danas netko zašto se uopće ovdje praznim. Možda da sama sebi dokažem kako dani nisu isti premda se kao takvi (prečesto) (samo)prikazuju?
Nijanse različitosti. Koliki je uopće postotak?
Ja u kasnu noć. Ionako su sve to samo, jel'te, nijanse.
Svakako bacit oko ovdje. Meni žao što ga nisam pobacala ranije.
Nijanse različitosti. Koliki je uopće postotak?
Ja u kasnu noć. Ionako su sve to samo, jel'te, nijanse.
Svakako bacit oko ovdje. Meni žao što ga nisam pobacala ranije.
23.04.2005., subota
Činin gricule
Svjetski dan knjige. Danas, aha. Čak se i dnevne novine toga zercu dotakle. Zercu. Zašto, kako i tko čita? Fah idioti, sugerira gospoja iz Vjesnika.
Mere bit. A izgleda da su isti takovi idiotu čitali u ona davna vremana i Marulića. Baremko tako Bratislav Lučin otkriva. Calderon de la Barca i Cervantes! Aha! Pa znamo mi da je Marulić pisao bestsellere. Puno je knjiga tiskano (zagubih negdje brojčicu, to će Noga bolje znat), a nije baš bilo tuliko pismene raje u Splitu u ono doba. Dunque, čitali ga jesu i šire od njegova dvora. Pa zašto ne i Cervantes?
Mora bit da jema čagod čudesnog u ton Splitu kad se takvi dobri meštri namnožiše pored onog vonjavog mora. Pa ja odoh provjerit. Vonja li još. :) I možda je zarazno pa da i ja čagod uvatin.
Ode Ane malo guštat. Očekujte, kad se vratin, bokunčić pilane o lipomen suncu i čistoj ariji.
Prazne baterije, čuvajte me se!
Mere bit. A izgleda da su isti takovi idiotu čitali u ona davna vremana i Marulića. Baremko tako Bratislav Lučin otkriva. Calderon de la Barca i Cervantes! Aha! Pa znamo mi da je Marulić pisao bestsellere. Puno je knjiga tiskano (zagubih negdje brojčicu, to će Noga bolje znat), a nije baš bilo tuliko pismene raje u Splitu u ono doba. Dunque, čitali ga jesu i šire od njegova dvora. Pa zašto ne i Cervantes?
Mora bit da jema čagod čudesnog u ton Splitu kad se takvi dobri meštri namnožiše pored onog vonjavog mora. Pa ja odoh provjerit. Vonja li još. :) I možda je zarazno pa da i ja čagod uvatin.
Ode Ane malo guštat. Očekujte, kad se vratin, bokunčić pilane o lipomen suncu i čistoj ariji.
Prazne baterije, čuvajte me se!
22.04.2005., petak
[reklamiramo] Fakin' fakin hladnjikavi
Umorna san ko pas i stvarno nisan imala namjeru ništa piskarat večeras.
Došla samo bacit oko što ste vi našvrljali (toliko lijena da nisam niti komentirala pročitano!), ali... Ovo ne mogu odolit, a da ne stavim. Diglo mi raspoloženje totališe! :)))
Za vruće sparne dane koji dolaze... Stisni odekar!
Ugodna večer, dobri judi! Odoh se bacit u krevet.
Došla samo bacit oko što ste vi našvrljali (toliko lijena da nisam niti komentirala pročitano!), ali... Ovo ne mogu odolit, a da ne stavim. Diglo mi raspoloženje totališe! :)))
Za vruće sparne dane koji dolaze... Stisni odekar!
Ugodna večer, dobri judi! Odoh se bacit u krevet.
20.04.2005., srijeda
Knjigom u glavu pa depresija baj baj
Je, istina je da mi je jednom 200 knjiga palo na leđa (da nisam čula krckanje ormara, vjerojatno bi sva ta pamet sletila meni ravno na glavu!). A možda bi bilo bolje da je bilo tako... Doživotno bih se riješila depresije! ;)
U Zapadnom Yorkshireu u Velikoj Britaniji u sklopu zdravstvenog programa odlučeno je uposliti tri člana stručnog osoblja, takozvane "biblioterapeute", čija je zadaća brinuti se o osobama koje se bore s depresijom i tjeskobnošću tako da im preporuče umjesto uzimanja tableta čitanje dobre knjige.
Novi terapeuti, za čije je zapošljavanje izdvojena dodatna novčana potpora, pokušat će u suradnji s britanskim zdravstvenim agencijama otkriti koliko čitanje knjige pomaže u prevladavanju stresa.
Takav program provodi se već petu godinu, a jedan od njegovih pokretača Catherine Morris izjavila je kako je financijska pomoć priznanje uspješnosti metoda kojima se koriste »biblioterapeuti«. Do sada je u terapeutske svrhe održano dvije tisuće takozvanih "skupnih čitateljskih seansi", tri stotine i pedeset pojedinačnih, a svake godine programu se priključi 150 novih "pacijenata".
Odabrane knjige namijenjene su onima koji pate od depresije, tjeskobe, poremećaja u prehrani i žrtvama obiteljskog nasilja.
izvor
Novi terapeuti, za čije je zapošljavanje izdvojena dodatna novčana potpora, pokušat će u suradnji s britanskim zdravstvenim agencijama otkriti koliko čitanje knjige pomaže u prevladavanju stresa.
Takav program provodi se već petu godinu, a jedan od njegovih pokretača Catherine Morris izjavila je kako je financijska pomoć priznanje uspješnosti metoda kojima se koriste »biblioterapeuti«. Do sada je u terapeutske svrhe održano dvije tisuće takozvanih "skupnih čitateljskih seansi", tri stotine i pedeset pojedinačnih, a svake godine programu se priključi 150 novih "pacijenata".
Odabrane knjige namijenjene su onima koji pate od depresije, tjeskobe, poremećaja u prehrani i žrtvama obiteljskog nasilja.
izvor
18.04.2005., ponedjeljak
Nu 'vamo mala donesi knjigu!
Je, je navikli smo da se nu pozivom najčešće traži janjetina ili bokal vina. Ali, u budućnosti tako bismo mogli nukati i knjige.
Studenti dobro znaju kako je ponekad nemoguće pronaći knjigu koja im treba za ispit. Dotična se, npr., izdala prije 20-30 godina u 500 primjeraka i od onda – niks. Nije ni čudo, to je roba koja se preveć ne traži. Ali problem nastaje, naravno, kad se ista pojavi na nekom popisu fakultetske literature. Ondak oni najspretniji studenti iznjuškaju gdje se skrilo tih nekoliko dostupnih primjeraka, a ostali lagano izvise. I onda moli, kumi, nudi nagradu (ko da je knjiga Gotovina!), ma i gotovinu bi da, koliko god dotični traži samo da se dokopaš tih slova. Ako imaš sreće, uspjet ćeš od nekog (još većeg srećkovića) užicat knjigu na pola sata i umnožit je u najbližoj fotokopirnici ne mareći za sva moguća prava koja pritom gaziš. Dokopa si se knjige! To ti dođe ko da si, u najmanju ruku, osvojio nagradno putovanje u Japan.
No, da se ja vratim nukanju. U budućnosti, ako bude sreće, mogli bismo lipo doć u dućan, reć teti za pultom koju bismo mi knjigu i za 5 minuta – ola! – naša je.
Oklen mi sad to? Pročitajte u nastavku (ulomak intervjua s Umbertom Ecom, virtualni simpozij text-e).
Nije loše, ha?
Studenti dobro znaju kako je ponekad nemoguće pronaći knjigu koja im treba za ispit. Dotična se, npr., izdala prije 20-30 godina u 500 primjeraka i od onda – niks. Nije ni čudo, to je roba koja se preveć ne traži. Ali problem nastaje, naravno, kad se ista pojavi na nekom popisu fakultetske literature. Ondak oni najspretniji studenti iznjuškaju gdje se skrilo tih nekoliko dostupnih primjeraka, a ostali lagano izvise. I onda moli, kumi, nudi nagradu (ko da je knjiga Gotovina!), ma i gotovinu bi da, koliko god dotični traži samo da se dokopaš tih slova. Ako imaš sreće, uspjet ćeš od nekog (još većeg srećkovića) užicat knjigu na pola sata i umnožit je u najbližoj fotokopirnici ne mareći za sva moguća prava koja pritom gaziš. Dokopa si se knjige! To ti dođe ko da si, u najmanju ruku, osvojio nagradno putovanje u Japan.
No, da se ja vratim nukanju. U budućnosti, ako bude sreće, mogli bismo lipo doć u dućan, reć teti za pultom koju bismo mi knjigu i za 5 minuta – ola! – naša je.
Oklen mi sad to? Pročitajte u nastavku (ulomak intervjua s Umbertom Ecom, virtualni simpozij text-e).
... one technical possibility that was put forward at one point and that today is more controversial is that of print-on-demand machines. Jason Epstein argued in his contribution to text-e that this would be possible for certain kinds of books. What are your views about this prospect?
U. E.: I strongly believe in it. When Geoffrey Numberg, nearly ten years ago now, first told me about the Xerox project at Stanford, I immediately recognized the great possibilities of these machines. At the time it was only a question of money because a machine like that was very expensive and the possibility of receiving material online did not exist yet. What, then, would happen?
First, a book “printed on demand” is a real book: the difference is that, instead of coming off the printer’s press, it comes out of a computer. Second, it can be very “friendly” because if, for instance, I have eye problems I can ask the machine to print the book in larger or smaller type. Third, it allows for the recovery of out-of-print book; today if one wants a book, even a very good book, which was published thirty years ago, you’ll usually hear that it doesn’t exist anymore: the publisher hasn’t reprinted it because he knows that only about five hundred copies would be sold and that doesn’t suit him. Not only that, but there is a crazy law in many countries according to which the warehouse contents are taxed, so that if a publisher has a thousand books stocked there, each priced, say, € 1, he’ll be taxed for € 1000 even though in effect he’ll have lost, not made this money!
So: the print-on-demand machine would free publishers from the warehouse costs, it would give them the courage to take on new or avant-garde works, because they would not need to employ huge capitals to do so...
There are many reasons for which print-ondemand could be very positive, culturally and economically. I’ve said that I don’t prophesize, but if I had to make a science-fiction prophecy I would see a future bookshop that displays only the cover of the disk, just like in video stores, so you’d take that to the counter and request your printed copy. Maybe this is a little exaggerated, because the pleasure of the bookshop remains that of perusing the shelves, sniffing the book and so on. But a few pilot copies might suffice for the bookshop, even some printed-ondemand ones – so no printing press is required here either – and within five minutes the client would have the book.
My prediction is that Stephen King’s latest book would probably be printed because people would need to buy it in a hurry, like sandwiches, while if you wanted to read Thérese Desqueyroux by François Mauriac, which might be out-of-print, then you’d need to have it printed.
U. E.: I strongly believe in it. When Geoffrey Numberg, nearly ten years ago now, first told me about the Xerox project at Stanford, I immediately recognized the great possibilities of these machines. At the time it was only a question of money because a machine like that was very expensive and the possibility of receiving material online did not exist yet. What, then, would happen?
First, a book “printed on demand” is a real book: the difference is that, instead of coming off the printer’s press, it comes out of a computer. Second, it can be very “friendly” because if, for instance, I have eye problems I can ask the machine to print the book in larger or smaller type. Third, it allows for the recovery of out-of-print book; today if one wants a book, even a very good book, which was published thirty years ago, you’ll usually hear that it doesn’t exist anymore: the publisher hasn’t reprinted it because he knows that only about five hundred copies would be sold and that doesn’t suit him. Not only that, but there is a crazy law in many countries according to which the warehouse contents are taxed, so that if a publisher has a thousand books stocked there, each priced, say, € 1, he’ll be taxed for € 1000 even though in effect he’ll have lost, not made this money!
So: the print-on-demand machine would free publishers from the warehouse costs, it would give them the courage to take on new or avant-garde works, because they would not need to employ huge capitals to do so...
There are many reasons for which print-ondemand could be very positive, culturally and economically. I’ve said that I don’t prophesize, but if I had to make a science-fiction prophecy I would see a future bookshop that displays only the cover of the disk, just like in video stores, so you’d take that to the counter and request your printed copy. Maybe this is a little exaggerated, because the pleasure of the bookshop remains that of perusing the shelves, sniffing the book and so on. But a few pilot copies might suffice for the bookshop, even some printed-ondemand ones – so no printing press is required here either – and within five minutes the client would have the book.
My prediction is that Stephen King’s latest book would probably be printed because people would need to buy it in a hurry, like sandwiches, while if you wanted to read Thérese Desqueyroux by François Mauriac, which might be out-of-print, then you’d need to have it printed.
Nije loše, ha?
P.S.
18. travnja 1874. rođena je Ivana Brlić-Mažuranić.
Virtualne smjernice za njene najljepše priče pa tko ima volje...
Priče iz davnine [pdf] [html]
Čudnovate zgode šegrta Hlapića [pdf] [html]
Jaša Dalmatin potkralj Gudžerata [html]
Foto album Brlićevih (lijevi klik mišem, ne vodi vas na novu stranicu, obećajen!):
Kuća Brlićevih u Slavonskom Brodu
Ivana Brlić-Mažuranić 1
Ivana Brlić-Mažuranić 2
Ivana Brlić-Mažuranić 3
Kćer Zora u naručju
Francuski klub
Igrokaz u kući Brlićevih
Knjižnica Brlićevih
Aleksandar Milčić i Zora Brlić - zaručeni
18. travnja 1874. rođena je Ivana Brlić-Mažuranić.
Virtualne smjernice za njene najljepše priče pa tko ima volje...
Priče iz davnine [pdf] [html]
Čudnovate zgode šegrta Hlapića [pdf] [html]
Jaša Dalmatin potkralj Gudžerata [html]
Foto album Brlićevih (lijevi klik mišem, ne vodi vas na novu stranicu, obećajen!):
Kuća Brlićevih u Slavonskom Brodu
Ivana Brlić-Mažuranić 1
Ivana Brlić-Mažuranić 2
Ivana Brlić-Mažuranić 3
Kćer Zora u naručju
Francuski klub
Igrokaz u kući Brlićevih
Knjižnica Brlićevih
Aleksandar Milčić i Zora Brlić - zaručeni
15.04.2005., petak
Ribara potrebujem (on znade dobro s mrežama)
Kako biti siguran kad počinje priča, a kad neka stara završava? I je li to uvijek tako odredivo i jasno?
Jer, toliko se priča presijeca (u mreži crta, rekao bi onaj mnogo pismeniji od mene).
Nisam sigurna, samo mi se čini, da se jedna od mnogih privodi kraju. I to je dobro, to sam čekala. Već neko vrijeme. Čekala.
A kad je priča bitna, obuzme te pretjerano. Zato su se moje mreže zamrsile.
Vrijeme je proljetnog pospremanja. U takvim trenucima, uvijek pronađeš nešto svoje i nešto tuđe što te podsjeti na tebe. Kombinacija One Mene i Onog Drugoga.
Prošlost vs. sadašnjost? Je li se išta promijenilo? Jesam li išta naučila? Ili sam onda, Ona Druga, ipak nešto više znala?
Sada to ne znam. Javit ću vam za koji mjesec, kad saznam.
Ovo je moja nenapisana priča. Nadam se da sam je iščitala kako treba.
Jer, toliko se priča presijeca (u mreži crta, rekao bi onaj mnogo pismeniji od mene).
Nisam sigurna, samo mi se čini, da se jedna od mnogih privodi kraju. I to je dobro, to sam čekala. Već neko vrijeme. Čekala.
A kad je priča bitna, obuzme te pretjerano. Zato su se moje mreže zamrsile.
Vrijeme je proljetnog pospremanja. U takvim trenucima, uvijek pronađeš nešto svoje i nešto tuđe što te podsjeti na tebe. Kombinacija One Mene i Onog Drugoga.
Prošlost vs. sadašnjost? Je li se išta promijenilo? Jesam li išta naučila? Ili sam onda, Ona Druga, ipak nešto više znala?
Sada to ne znam. Javit ću vam za koji mjesec, kad saznam.
U mreži crta što se presijecaju
Sjednem za komp. Treba započeti priču. Više iz neke unutarnje potrebe nego da bi Ti imao što čitati. Počinjati. Ali kako se može točno utvrditi kad počinje priča? Uvijek se sve već prije započelo.
Moja potreba da nešto našvrljam i meni je malo čudnovata. Tek sam oči otvorila i kao da moram izbaciti iz sebe ono što sam noćas u snovima žvakala.
A možda je sve samo utjecaj knjiga koje zadnjih dana gutam. Jer, znaš, dok čitam, roji mi se u glavuši svašta nešto; pomislim o milijun stvari o kojima bih se i ja htjela zabilježiti. Barem ovdje.
Ali putem često odustanem. Najčešće jer zaboravim što mi je uopće palo na pamet. A, možda još važnije, zato što mi je milija uloga One Koja Čita nego One Koja Piše. Čitateljica, da, u tome se prepoznajem. Piskaralica, ponekad, čisto da izbacim iz sebe što treba izbaciti. Ali ta uloga mi je još uvijek strana. Zato i ne velim Spisateljica da ne umanjim značenje koje ta riječ u sebi nosi. Piskaralica obična, kao i većina vas ovdje.
A kad čitam nešto odvaljivo, onda to "jednostavno moram posjedovati". Kao da želim da ta priča zauvijek ostane u meni, da me zagrne i ne pušta. Pa kupim knjigu. Da joj se vratim, ako poželim. A rijetko poželim. Jer je uvijek toliko teksta što mi je ostao nedodirnut. Cijeli život kao da mi je utrka s vremenom.
Nikad neću stići pročitati sve što želim.
A ni posjedovati sve te priče.
Lijepo je vidjeti knjige na hrpi. Ja volim knjige..., rekao mi je jednom. Netko mora i čitati knjige, zar ne? Tako sam barem miran, ne moram ih ja čitati.
Ali ne zamjeram mu. Svatko se prepoznaje u onom što mu treba.
Jer ionako... Danas je svatko od vas predmet čitanja onoga drugog, svatko u onome drugom čita svoju nenepisanu priču.
Ovo je moja nenapisana priča. Znam da ćeš je iščitati kako treba.
Sjednem za komp. Treba započeti priču. Više iz neke unutarnje potrebe nego da bi Ti imao što čitati. Počinjati. Ali kako se može točno utvrditi kad počinje priča? Uvijek se sve već prije započelo.
Moja potreba da nešto našvrljam i meni je malo čudnovata. Tek sam oči otvorila i kao da moram izbaciti iz sebe ono što sam noćas u snovima žvakala.
A možda je sve samo utjecaj knjiga koje zadnjih dana gutam. Jer, znaš, dok čitam, roji mi se u glavuši svašta nešto; pomislim o milijun stvari o kojima bih se i ja htjela zabilježiti. Barem ovdje.
Ali putem često odustanem. Najčešće jer zaboravim što mi je uopće palo na pamet. A, možda još važnije, zato što mi je milija uloga One Koja Čita nego One Koja Piše. Čitateljica, da, u tome se prepoznajem. Piskaralica, ponekad, čisto da izbacim iz sebe što treba izbaciti. Ali ta uloga mi je još uvijek strana. Zato i ne velim Spisateljica da ne umanjim značenje koje ta riječ u sebi nosi. Piskaralica obična, kao i većina vas ovdje.
A kad čitam nešto odvaljivo, onda to "jednostavno moram posjedovati". Kao da želim da ta priča zauvijek ostane u meni, da me zagrne i ne pušta. Pa kupim knjigu. Da joj se vratim, ako poželim. A rijetko poželim. Jer je uvijek toliko teksta što mi je ostao nedodirnut. Cijeli život kao da mi je utrka s vremenom.
Nikad neću stići pročitati sve što želim.
A ni posjedovati sve te priče.
Lijepo je vidjeti knjige na hrpi. Ja volim knjige..., rekao mi je jednom. Netko mora i čitati knjige, zar ne? Tako sam barem miran, ne moram ih ja čitati.
Ali ne zamjeram mu. Svatko se prepoznaje u onom što mu treba.
Jer ionako... Danas je svatko od vas predmet čitanja onoga drugog, svatko u onome drugom čita svoju nenepisanu priču.
Ovo je moja nenapisana priča. Znam da ćeš je iščitati kako treba.
Ovo je moja nenapisana priča. Nadam se da sam je iščitala kako treba.
12.04.2005., utorak
Jubavna scena
Kad san već kod Marsa da u iston tonu i nastavin.
[uputa za korištenje: sada slijedi topos, 'oće reć opće mjesto, a upravo je taj vražji topos idealan element za kojim dobri govornici uvijek posežu e ne bi li vas zaveli, zamutili, zamudili i, konačno, dobro palamudili]
Daklem, svi znamo da su muškarci s Marsa, a žene s Venere (daklem, ovo odekar je opće mjesto koje je sada, jer ja tako govorim, neupitno). [vi kimnete glavom]
Doduše, u prošlom postu sam ja, možda sasvim pogrešno, pala upravo s Marsa i o tom dijelu bi se dalo raspravljat, al' sad neću. [oke, oke, *kimn* *kimn*]
Kako je uvik boje čagod objasnit na primjeru, tako ću i ja vama sad ovod stavit pizdariju koju mi je dragec poslo mejlom. (more bit da ste i vi čakod sličnoga dobili jerbo, kako znate, svakovake škovace kruže tim mejlastim svemirom; ako je to slučaj, stojte zito i pravite se da ovo prvi put vidite)
I tako, sad kad ste ovo pročitali znate o čemu ću ja, u kratkim crtama, pizdekat.
(Ja san sasvin sasvin nalik onoj ženskici iz prvega teksta, dakako.)
- Srećo, ča ti je?
- Ništa mi nije.
- Ma je, vidin ja po faci.
- Ništa mi nije.
- A ča san napravila?
- Ništa mi nije.
- Oli san te povridila?
- Ništa mi nije.
- Pa ča se jutiš, ča san ostala duže na kavi?
- Ništa mi nije.
- A morala san, čekala san curu da mi donese skripta za onaj ispit, znaš onaj ogromanjski. Nikako to neću sve sama stić, ko će sve te knjige pročitat. A i fali mi pola literature. Oni nisu normalni, znaš! Stave na popis literature knjige koje je nemoguće nać. Prošla san sve biblioteke, išla san čak i po antikvarijatima. Nema nigdi! Nigdi! I sad ti reci ko je tu normalan, a? Kako da ja sve to nađen? I kako da, i kad nađen, ako ikad nađen, uspijen sve to pročitat u dva miseca, a? E, pa san čekala tu curu jerbo je ona neke knjige našla. A ja san joj dala šta san ja našla. Znaš, takvo ti je vrime došlo. Niko ne da ako ne dobije čagod nazad. Žalosno, jel'da? A ja uvik dan. Dobrica san, šta ćeš! [tu on koluta već očima] Samo, ne vridi ni to više puno. E, a ta cura je dolazila auton, a znaš kakva je gužva uvik ispri' faksa. E, pa san je onda dugo čekala pa se sve zercu poremetilo, znaš? Nisan ja tila kasnit nego, eto, da ona nije, ne bih ni ja. Razumiš? [u ovom dijelu on već ništa ne čuje] E, i kad je to konačno donila, skontala san da i njon fali puno stvari pa dok smo okolo zivkale, našle nekog tko ima to ča nama triba... i prošlo cilo popodne, znaš? Eto, znan da te ovo ne zanima, al' samo da znaš da se nemaš zbog čega jutit.
- NIŠTA MI NIJE!
- A koji ti je klinac sad?!!! [tu mu ja okrećem leđa i glumim ljutitu ženu]
... nastavak već znate. Te se stvari uvijek jednako svrše.
I znan da san tupasta i da njemu, najvjerojatnije, uistinu ništa nije. Al' to je jače od mene. Ne mogu prestat propitkivat, izvlačit moguće pizdarije ča san ja to učinila da se on jidi i, ča je najgore, ne mogu prestat lajat i radit scene.
A možda... ja to jednostavno volin. Pa davno je oni čovik reka da je cili svit pozornica. Bez ovakvih redundantnih predstava, možda ništa ne bi imalo smisla. :)
[uputa za korištenje: sada slijedi topos, 'oće reć opće mjesto, a upravo je taj vražji topos idealan element za kojim dobri govornici uvijek posežu e ne bi li vas zaveli, zamutili, zamudili i, konačno, dobro palamudili]
Daklem, svi znamo da su muškarci s Marsa, a žene s Venere (daklem, ovo odekar je opće mjesto koje je sada, jer ja tako govorim, neupitno). [vi kimnete glavom]
Doduše, u prošlom postu sam ja, možda sasvim pogrešno, pala upravo s Marsa i o tom dijelu bi se dalo raspravljat, al' sad neću. [oke, oke, *kimn* *kimn*]
Kako je uvik boje čagod objasnit na primjeru, tako ću i ja vama sad ovod stavit pizdariju koju mi je dragec poslo mejlom. (more bit da ste i vi čakod sličnoga dobili jerbo, kako znate, svakovake škovace kruže tim mejlastim svemirom; ako je to slučaj, stojte zito i pravite se da ovo prvi put vidite)
Njen dnevnik
U subotu navečer mi se učinio čudnim. Našli smo se u kafiću i popili piće. Pomislila sam da sam ja za to kriva jer sam cijelo poslijepodne bila u kupovini s prijateljicama i malo zakasnila na sastanak, ali on nije ništa komentirao. Razgovor je zapinjao, pa sam mu predložila da odemo na neko intimnije mjesto gdje bismo mogli na miru pričati. Pošli smo u jedan restoran i on se nastavio čudno ponašati. Izgledao je odsutan duhom. Pokušala sam ga oraspoložiti i počela razmišljati da li sam ja kriva što je takav ili postoji neki drugi razlog. Pitala sam ga što mu je, a on mi je odgovorio da to nema veze sa mnom. Odgovor mi nije zvučao uvjerljivo. Dok smo se automobilom vračali kući, rekla sam mu da ga jako volim, ali on nije ništa odgovorio, samo je prebacio svoju ruku preko mojih ramena. Nisam znala kako objasniti njegovo ponašanje jer mi nije uzvratio da i on mene voli niti je uopće išta rekao pa sam postajala sve zabrinutija. Kad smo konačno stigli kući pomislila sam da me želi ostaviti. Pokušala sam ga navesti na razgovor, ali je on upalio televizor i počeo odsutno gledati program, kao da mi daje do znanja da je između nas gotovo. Na koncu sam odustala i rekla mu da idem spavati. Desetak minuta kasnije došao je i on, i na moje iznenađenje odgovorio na moja milovanja i počeo voditi ljubav sa mnom. No, i dalje je izgledao rastresen. Htjela sam se suočiti sa situacijom, razgovarati s njim što je prije moguće, ali je on zaspao. Počela sam plakati i plakala sve dok nisam zaspala. Više ne znam što bih trebala učiniti. Gotovo sam sigurna da misli na neku drugu. Moj život je potpuna katastrofa.
U subotu navečer mi se učinio čudnim. Našli smo se u kafiću i popili piće. Pomislila sam da sam ja za to kriva jer sam cijelo poslijepodne bila u kupovini s prijateljicama i malo zakasnila na sastanak, ali on nije ništa komentirao. Razgovor je zapinjao, pa sam mu predložila da odemo na neko intimnije mjesto gdje bismo mogli na miru pričati. Pošli smo u jedan restoran i on se nastavio čudno ponašati. Izgledao je odsutan duhom. Pokušala sam ga oraspoložiti i počela razmišljati da li sam ja kriva što je takav ili postoji neki drugi razlog. Pitala sam ga što mu je, a on mi je odgovorio da to nema veze sa mnom. Odgovor mi nije zvučao uvjerljivo. Dok smo se automobilom vračali kući, rekla sam mu da ga jako volim, ali on nije ništa odgovorio, samo je prebacio svoju ruku preko mojih ramena. Nisam znala kako objasniti njegovo ponašanje jer mi nije uzvratio da i on mene voli niti je uopće išta rekao pa sam postajala sve zabrinutija. Kad smo konačno stigli kući pomislila sam da me želi ostaviti. Pokušala sam ga navesti na razgovor, ali je on upalio televizor i počeo odsutno gledati program, kao da mi daje do znanja da je između nas gotovo. Na koncu sam odustala i rekla mu da idem spavati. Desetak minuta kasnije došao je i on, i na moje iznenađenje odgovorio na moja milovanja i počeo voditi ljubav sa mnom. No, i dalje je izgledao rastresen. Htjela sam se suočiti sa situacijom, razgovarati s njim što je prije moguće, ali je on zaspao. Počela sam plakati i plakala sve dok nisam zaspala. Više ne znam što bih trebala učiniti. Gotovo sam sigurna da misli na neku drugu. Moj život je potpuna katastrofa.
Njegov dnevnik
Gledo utakmicu. Dinamo izgubio.
Guzio sam.
Gledo utakmicu. Dinamo izgubio.
Guzio sam.
I tako, sad kad ste ovo pročitali znate o čemu ću ja, u kratkim crtama, pizdekat.
(Ja san sasvin sasvin nalik onoj ženskici iz prvega teksta, dakako.)
- Srećo, ča ti je?
- Ništa mi nije.
- Ma je, vidin ja po faci.
- Ništa mi nije.
- A ča san napravila?
- Ništa mi nije.
- Oli san te povridila?
- Ništa mi nije.
- Pa ča se jutiš, ča san ostala duže na kavi?
- Ništa mi nije.
- A morala san, čekala san curu da mi donese skripta za onaj ispit, znaš onaj ogromanjski. Nikako to neću sve sama stić, ko će sve te knjige pročitat. A i fali mi pola literature. Oni nisu normalni, znaš! Stave na popis literature knjige koje je nemoguće nać. Prošla san sve biblioteke, išla san čak i po antikvarijatima. Nema nigdi! Nigdi! I sad ti reci ko je tu normalan, a? Kako da ja sve to nađen? I kako da, i kad nađen, ako ikad nađen, uspijen sve to pročitat u dva miseca, a? E, pa san čekala tu curu jerbo je ona neke knjige našla. A ja san joj dala šta san ja našla. Znaš, takvo ti je vrime došlo. Niko ne da ako ne dobije čagod nazad. Žalosno, jel'da? A ja uvik dan. Dobrica san, šta ćeš! [tu on koluta već očima] Samo, ne vridi ni to više puno. E, a ta cura je dolazila auton, a znaš kakva je gužva uvik ispri' faksa. E, pa san je onda dugo čekala pa se sve zercu poremetilo, znaš? Nisan ja tila kasnit nego, eto, da ona nije, ne bih ni ja. Razumiš? [u ovom dijelu on već ništa ne čuje] E, i kad je to konačno donila, skontala san da i njon fali puno stvari pa dok smo okolo zivkale, našle nekog tko ima to ča nama triba... i prošlo cilo popodne, znaš? Eto, znan da te ovo ne zanima, al' samo da znaš da se nemaš zbog čega jutit.
- NIŠTA MI NIJE!
- A koji ti je klinac sad?!!! [tu mu ja okrećem leđa i glumim ljutitu ženu]
... nastavak već znate. Te se stvari uvijek jednako svrše.
I znan da san tupasta i da njemu, najvjerojatnije, uistinu ništa nije. Al' to je jače od mene. Ne mogu prestat propitkivat, izvlačit moguće pizdarije ča san ja to učinila da se on jidi i, ča je najgore, ne mogu prestat lajat i radit scene.
A možda... ja to jednostavno volin. Pa davno je oni čovik reka da je cili svit pozornica. Bez ovakvih redundantnih predstava, možda ništa ne bi imalo smisla. :)
09.04.2005., subota
Kako zaštit marsovski tur?
I tako to... Ima svega, nema ničega. Opet san zercu ušutila jerbo landran zadnjih dana i navečer se doma bacin u krevet ko vrića krumpira. Barenko spavan ko beba, ajde!
Ima nekoliko dani da se našla ekipa iz srednje. Svi s nekin velikin planovima, svi činidu neke velike stvari. Prvi put san, u ton društvu, imala osjećaj ko da san s Marsa ravno sletila među ovozemaljsku raju. Više nisan sikura jesan li se ja prominila, a oni ostali isti ili smo se svi s one iste početne točkice mrdnili na bokunčić različite bande.
Nema više ni one uvik prešućivane, a dobro znane "svi za jednog, jedan za sve". I to je oke.
Ma je mene nešto drugo mučilo. Čini mi se da su se svi ti judi, neki boje nego zercu lošije, naučili prodat. Ne mislin u onon grezon, ružnon smislu vengo onako – naučili su kako od sebe napravit dobar i požejan proizvod. Ili barenko tako govore.
Ne smin ni ja lagat, uletilo je i meni dobrih poslića koji će skroz lipo izgledat u životopisu kad konačno krenen tražit pošten posal, a ne ove honorarne da ispunin vrime. Ma se sve to uvik nekako spontano događalo, neko bi vidija da san radila to i to pa bi me zva da radin još to i to. Nikad nisan pokucala ni na čija vrata. A i ti razgovori, ako ih je bilo, bili su skroz pro forme prirode.
A da buden iskrena, osim učit, ja drugo niti ne znan. I kažen da ne znan. Šta ne znači da se ne snalazin u svitu izvan svih tih pusti' libri vengo da, brate mili, to jedino znan pošteno činit samo zato ča san to najduje činila.
I sad se postavja pitanje: jesan li ja preveć samokritična, a oni premalo ili su oni ipak baš onako kako triba, a ja pretjerujen? I ča je boje? Ja stvarno ne znan.
Al' mi se čini da ću morat naučit. Kvragu, nije Mars tako blizu da mogu uredovno padat i razbijat tur, jel'de? :)
Ima nekoliko dani da se našla ekipa iz srednje. Svi s nekin velikin planovima, svi činidu neke velike stvari. Prvi put san, u ton društvu, imala osjećaj ko da san s Marsa ravno sletila među ovozemaljsku raju. Više nisan sikura jesan li se ja prominila, a oni ostali isti ili smo se svi s one iste početne točkice mrdnili na bokunčić različite bande.
Nema više ni one uvik prešućivane, a dobro znane "svi za jednog, jedan za sve". I to je oke.
Ma je mene nešto drugo mučilo. Čini mi se da su se svi ti judi, neki boje nego zercu lošije, naučili prodat. Ne mislin u onon grezon, ružnon smislu vengo onako – naučili su kako od sebe napravit dobar i požejan proizvod. Ili barenko tako govore.
Ne smin ni ja lagat, uletilo je i meni dobrih poslića koji će skroz lipo izgledat u životopisu kad konačno krenen tražit pošten posal, a ne ove honorarne da ispunin vrime. Ma se sve to uvik nekako spontano događalo, neko bi vidija da san radila to i to pa bi me zva da radin još to i to. Nikad nisan pokucala ni na čija vrata. A i ti razgovori, ako ih je bilo, bili su skroz pro forme prirode.
A da buden iskrena, osim učit, ja drugo niti ne znan. I kažen da ne znan. Šta ne znači da se ne snalazin u svitu izvan svih tih pusti' libri vengo da, brate mili, to jedino znan pošteno činit samo zato ča san to najduje činila.
I sad se postavja pitanje: jesan li ja preveć samokritična, a oni premalo ili su oni ipak baš onako kako triba, a ja pretjerujen? I ča je boje? Ja stvarno ne znan.
Al' mi se čini da ću morat naučit. Kvragu, nije Mars tako blizu da mogu uredovno padat i razbijat tur, jel'de? :)
02.04.2005., subota
Nešto sasvim sasvim osobno
Bolje da je umrla nego da se patila, rekli su. Ti si vrlo sebična, znaš?
Sebična. Stislo me oko srca. Prvi put u životu osjetila sam sram zato što mi majka nedostaje. Pa da, sebična sam i grozna.
Samo na sebe misliš, podebljaju.
Naravno, priča je krenula s Papom, završila na ovoj sasvim sasvim osobnoj.
Na trenutak sam se pokunjila i osjećala užasno zločesto. Baš sebično. A onda...
Da nemate sve one koje imate uz sebe, ne biste tako govorili. I da, sasvim sebično priznajem da bih voljela da mi je ona živa, da bih voljela da mi cijela obitelj nije u jedno desetljeće jednostavno nestala. Jedan po jedan. Godinu za godinom.
U jednom trenutku sam se naučila i nositi s tim. Nije strašno, tako mora biti. Dijete je tješilo odrasle. Naučilo na sve.
Bila sam ljuta. I sada sam.
Ljuta sam i onda kada me optužuju da ne umijem zadržati kritičku distancu spram tih mojih... preostalih. Ali, ljudi, što je kritička distanza? Odustati od svoje obitelji? Nabiti im nekakav prefiks koji će opravdati vaše odustajanje? Ne viđati se čak niti na one obitelji najvažnije dane? Naravno da se u toliko toga ne slažemo, da zamjeramo jedni drugima tolike stvari. Ali razumsko rezoniranje je jedno, bezuvjetna podrška i ljubav drugo. I ne moraju se nužno međusobno kositi.
Ljudi koji me okružuju su mahom iz razorenih obitelji. Nisu naučeni na te formalnosti kojih su se s guštom i velikim olakšanjem i odrekli. Neki mi zamjeraju što ja (koja bih, kao, trebala biti liberalna i razumna) do svih tih stvari jako držim.
A držim zato što je to najveće što ću ikada imati. I zato što znam što znači izgubiti.
Nisam sebična. Samo osjetljiva. I nažalost, znam da će me ti isti jednoga dana shvatiti. Nadam se da će to vrijeme doći što kasnije.
Ovo možda i nije tekst za ovo mjesto. Ipak, meni je malo lakše, izbacila sam tugu iz sebe.
Sebična. Stislo me oko srca. Prvi put u životu osjetila sam sram zato što mi majka nedostaje. Pa da, sebična sam i grozna.
Samo na sebe misliš, podebljaju.
Naravno, priča je krenula s Papom, završila na ovoj sasvim sasvim osobnoj.
Na trenutak sam se pokunjila i osjećala užasno zločesto. Baš sebično. A onda...
Da nemate sve one koje imate uz sebe, ne biste tako govorili. I da, sasvim sebično priznajem da bih voljela da mi je ona živa, da bih voljela da mi cijela obitelj nije u jedno desetljeće jednostavno nestala. Jedan po jedan. Godinu za godinom.
U jednom trenutku sam se naučila i nositi s tim. Nije strašno, tako mora biti. Dijete je tješilo odrasle. Naučilo na sve.
Bila sam ljuta. I sada sam.
Ljuta sam i onda kada me optužuju da ne umijem zadržati kritičku distancu spram tih mojih... preostalih. Ali, ljudi, što je kritička distanza? Odustati od svoje obitelji? Nabiti im nekakav prefiks koji će opravdati vaše odustajanje? Ne viđati se čak niti na one obitelji najvažnije dane? Naravno da se u toliko toga ne slažemo, da zamjeramo jedni drugima tolike stvari. Ali razumsko rezoniranje je jedno, bezuvjetna podrška i ljubav drugo. I ne moraju se nužno međusobno kositi.
Ljudi koji me okružuju su mahom iz razorenih obitelji. Nisu naučeni na te formalnosti kojih su se s guštom i velikim olakšanjem i odrekli. Neki mi zamjeraju što ja (koja bih, kao, trebala biti liberalna i razumna) do svih tih stvari jako držim.
A držim zato što je to najveće što ću ikada imati. I zato što znam što znači izgubiti.
Nisam sebična. Samo osjetljiva. I nažalost, znam da će me ti isti jednoga dana shvatiti. Nadam se da će to vrijeme doći što kasnije.
Ovo možda i nije tekst za ovo mjesto. Ipak, meni je malo lakše, izbacila sam tugu iz sebe.
01.04.2005., petak
Kaskajući satovi: kašnjenje
Danas sam se našla s prijateljicom. Ta uvijek kasni. A mene to njeno kašnjenje jako jako živcira. Uvijek sam nervozna kad se trebam s njom naći. Naravno, opravdanja su joj svjetska. Tebi je ljepša cesta nego meni (ona po kaldrmi vozi!), ti imaš manje kilometara proć (
pa kreni ranije, ženo!), zagradio ju je netko na parkiralištu, zaspala je (u pet popodne) i sl.
Pokušala sam i ja dolaziti na naše sastanke kasnije. Samo, ne tempiram se dobro. Zakasnim li ja 30 minuta, ona će barenko još 10. Malo sam se primirila kad sam počela sa sobom nositi posao koji trebam odraditi. Radila ga doma, na faksu ili negdje drugdje, sasvim je svejedno. Primirila se jesam, no to ne znači da mi svo to nalaženje s njom ne smeta. Zna to ona dobro, isto kao što zna da će me proći za minutu-dvije.
S druge strane, ja počesto zakasnim. Ne pola sata, ali 5 do 10 minuta mi se dogodi. Često mi se dogodi. Barem se ja onda ne bih trebala sekirati kad drugi kasne, jel'de? Međutim, čini mi se da je stvar sasvim obratna. Dogovorim li se s nekim tko je isto tako sklon kašnjenju, nakon dvije minute profulanog vremena već mi na mobitel stiže poruka: "Pa gdje si više?" Takvu poruku nikad ne šalju ljudi koji uvijek stižu na vrijeme (ni danas mi nije jasno kako takvi baš svaki put došetaju ko da su na švicarski satni pogon). Oni smireno čekaju i tih nekoliko minuta zabave se gledanjem izloga, čitanjem novina ili sličnim ubij vrijeme aktivnostima. Mi sa satom žblj proizvodnje u guzi smo ti koji se strašno nerviraju i ljute. Licemjerno i smiješno, al' tako je.
I bojim se da se to ne da promijeniti. Mi koji kasnimo, kasnimo uvijek u svemu. Neki više, neki manje. Kasnimo.
Oni koji su savršeno točni, takvi su i u ostalom. Točno znaju gdje im je što u stanu (dok Ane npr. spremi kufere, dočeka ekipu i tek onda ide tražit putovnicu koja, sasvim je očito, ima noge pa se prešetava po stanu), znaju gdje su što vidjeli, gdje su što kupili, pročitali, gdje će biti za 2 dana, što su jučer ručali. Ja to ništa ne znam. Kao što i nikad nisam naučila procijeniti koliko mi vremena treba pjehaka do Trga.
Sve ovo ne znači da se i dalje neću sekirati kad nju čekam. Sasvim sebično znam koliko moje vrijeme vrijedi (osjeti to svatko na svojoj koži!). Tuđe podcjenjujem. Nažalost. I ne mogu si pomoći.
A sad gren ča, kasnim na spavanje. ;)
pa kreni ranije, ženo!), zagradio ju je netko na parkiralištu, zaspala je (u pet popodne) i sl.Pokušala sam i ja dolaziti na naše sastanke kasnije. Samo, ne tempiram se dobro. Zakasnim li ja 30 minuta, ona će barenko još 10. Malo sam se primirila kad sam počela sa sobom nositi posao koji trebam odraditi. Radila ga doma, na faksu ili negdje drugdje, sasvim je svejedno. Primirila se jesam, no to ne znači da mi svo to nalaženje s njom ne smeta. Zna to ona dobro, isto kao što zna da će me proći za minutu-dvije.
S druge strane, ja počesto zakasnim. Ne pola sata, ali 5 do 10 minuta mi se dogodi. Često mi se dogodi. Barem se ja onda ne bih trebala sekirati kad drugi kasne, jel'de? Međutim, čini mi se da je stvar sasvim obratna. Dogovorim li se s nekim tko je isto tako sklon kašnjenju, nakon dvije minute profulanog vremena već mi na mobitel stiže poruka: "Pa gdje si više?" Takvu poruku nikad ne šalju ljudi koji uvijek stižu na vrijeme (ni danas mi nije jasno kako takvi baš svaki put došetaju ko da su na švicarski satni pogon). Oni smireno čekaju i tih nekoliko minuta zabave se gledanjem izloga, čitanjem novina ili sličnim ubij vrijeme aktivnostima. Mi sa satom žblj proizvodnje u guzi smo ti koji se strašno nerviraju i ljute. Licemjerno i smiješno, al' tako je.
I bojim se da se to ne da promijeniti. Mi koji kasnimo, kasnimo uvijek u svemu. Neki više, neki manje. Kasnimo.
Oni koji su savršeno točni, takvi su i u ostalom. Točno znaju gdje im je što u stanu (dok Ane npr. spremi kufere, dočeka ekipu i tek onda ide tražit putovnicu koja, sasvim je očito, ima noge pa se prešetava po stanu), znaju gdje su što vidjeli, gdje su što kupili, pročitali, gdje će biti za 2 dana, što su jučer ručali. Ja to ništa ne znam. Kao što i nikad nisam naučila procijeniti koliko mi vremena treba pjehaka do Trga.
Sve ovo ne znači da se i dalje neću sekirati kad nju čekam. Sasvim sebično znam koliko moje vrijeme vrijedi (osjeti to svatko na svojoj koži!). Tuđe podcjenjujem. Nažalost. I ne mogu si pomoći.
A sad gren ča, kasnim na spavanje. ;)
