Bolje da je umrla nego da se patila, rekli su. Ti si vrlo sebična, znaš?
Sebična. Stislo me oko srca. Prvi put u životu osjetila sam sram zato što mi majka nedostaje. Pa da, sebična sam i grozna.
Samo na sebe misliš, podebljaju.
Naravno, priča je krenula s Papom, završila na ovoj sasvim sasvim osobnoj.
Na trenutak sam se pokunjila i osjećala užasno zločesto. Baš sebično. A onda...
Da nemate sve one koje imate uz sebe, ne biste tako govorili. I da, sasvim sebično priznajem da bih voljela da mi je ona živa, da bih voljela da mi cijela obitelj nije u jedno desetljeće jednostavno nestala. Jedan po jedan. Godinu za godinom.
U jednom trenutku sam se naučila i nositi s tim. Nije strašno, tako mora biti. Dijete je tješilo odrasle. Naučilo na sve.
Bila sam ljuta. I sada sam.
Ljuta sam i onda kada me optužuju da ne umijem zadržati kritičku distancu spram tih mojih... preostalih. Ali, ljudi, što je kritička distanza? Odustati od svoje obitelji? Nabiti im nekakav prefiks koji će opravdati vaše odustajanje? Ne viđati se čak niti na one obitelji najvažnije dane? Naravno da se u toliko toga ne slažemo, da zamjeramo jedni drugima tolike stvari. Ali razumsko rezoniranje je jedno, bezuvjetna podrška i ljubav drugo. I ne moraju se nužno međusobno kositi.
Ljudi koji me okružuju su mahom iz razorenih obitelji. Nisu naučeni na te formalnosti kojih su se s guštom i velikim olakšanjem i odrekli. Neki mi zamjeraju što ja (koja bih, kao, trebala biti liberalna i razumna) do svih tih stvari jako držim.
A držim zato što je to najveće što ću ikada imati. I zato što znam što znači izgubiti.
Nisam sebična. Samo osjetljiva. I nažalost, znam da će me ti isti jednoga dana shvatiti. Nadam se da će to vrijeme doći što kasnije.
Ovo možda i nije tekst za ovo mjesto. Ipak, meni je malo lakše, izbacila sam tugu iz sebe.
Post je objavljen 02.04.2005. u 19:52 sati.