31.03.2005., četvrtak
Nabac nabac jutarnji
Nabacujem neš za dobro jutro (je, je, grozna sam, budim se prekasno, užas jedan, trala trala, znam sve).
Vani lijep dan. Ja naspavana i neš iznimno dobre volje. Ne znam koji mi je. Važno da je. Neki, mislim.
Kad ujutro ustajem ja izgovorim čitavu abecedu, njome su obuhvaćene sve molitve, pa neka Gospodin Bog sam pokupi slova, te iz njih pravi molitve kako hoće. Ja to ne mogu tako dobro, on bolje zna.
Moscherosch, Čudesna istinita lica Philandera od Sittewalda (1665)
Moscherosch, Čudesna istinita lica Philandera od Sittewalda (1665)
Vani lijep dan. Ja naspavana i neš iznimno dobre volje. Ne znam koji mi je. Važno da je. Neki, mislim.
29.03.2005., utorak
Poza žene - žena u prozi
- Tko ste i što ste vi uopće Sonji [...]?
- Ja sam njen zaštitnik. Prije sam je spazio i upoznao no Vi, odabrao je za sebe. U dogledno vrijeme [...] možda će imati sreću i postati moja žena.
...
- Vi ste nju odabrali za sebe?! [...] Pa valjda se i nju nešto pita!
- Ne! [...] Nju se ne pita.
Goran Tribuson, Sanatorij
- Ja sam njen zaštitnik. Prije sam je spazio i upoznao no Vi, odabrao je za sebe. U dogledno vrijeme [...] možda će imati sreću i postati moja žena.
...
- Vi ste nju odabrali za sebe?! [...] Pa valjda se i nju nešto pita!
- Ne! [...] Nju se ne pita.
Goran Tribuson, Sanatorij
Čituckam jučer-danas Kruh & ruže. Zapeo mi za oko jedan članak: O ženskim pozivima i društveno-političkoj ulozi žene u novijoj hrvatskoj i srpskoj književnosti. (Tekst je prethodno objavljen u
Zeitschrift für Balkanologie, 1998)
Autorica Vesna Cidilko analizira hrvatske i srpske tekstove objavljene u vremenu od 1990. do 1995. i bavi se, daklem, slikom žene u prozi toga vremena. Kako sam ja kad su ove knjige izlazile bila još klinkica koja nema pojma što se baš to oko nje uistinu događa, moram priznati da mi se tekst učinio malo preveć aktivistički. A možda je baš takav ton i trebao. Vi stariji ćete to bolje procijeniti.
Nego, analizirano je sedam hrvatskih djela objavljenih u navedenom periodu, a ispisane žene su: (u prvom redu) domaćice i majke; "luksuzne ženskice"; jedna je i profesorica jezika, ali (ALI!) se po rođenju djece prestaje baviti svojim poslom; studentice, apotekarke; krojačice; medicinske sestre. Česta je i prostitucija, dakako. Izuzetak je jedino direktorica gradske knjižnice.
"Žena je u književnosti predstavljena u prvom redu kao supruga i majka, a u politici nema što tražiti. Za nju je predviđen kućni i privatni aspekt života (dakle kućno ognjište, ljubavni život i seksualnost). Ako je zaposlena, obično je riječ o tipično ženskim pozivima. Na društveno i socijalno višim položajima rijetko je susrećemo ili tamo nije na pravom mjestu pa je stoga izložena ismijavanju i neuspjehu." (Kruh & ruže, br. 25, str. 25)
Priznajem, tekst me zercu ušokiro. U prvom redu zato što sve ovo sama nisam zapazila. To može biti iz dva razloga – ili su za analizu odabrane knjige koje sasvim dobro argumentiraju autoričine teze ili sam ja tudum koji nije obraćao pažnju na ovakve stvari. Ako je ovo drugo u pitanju onda je tome uzrok ili školovanje koje sam dosad prošla (a profesori su mi mahom muškarci koji svjesno ili nesvjesno, ko ni ja, ne obraćaju na to pažnju; ako i obraćaju, o tome ne govore i ne pišu) ili sam se već toliko navikla na takvu sliku žene da o tome uopće ne razmišljam.
Nemam zaključka. Odsad ću malo više paziti. Možda mi svi ti ispisani tekstovi šapnu nešto drugo.
28.03.2005., ponedjeljak
Kartonski prsti
Inače ne pijem. Večeras sam popila četiri male pive. Za mene previše. Sve mi se vrti i već sam u ove tri prethodne rečenice uspjela napraviti barenko deset tipfelera.
Prsti me ne slušaju.
Zadnjih dana ko da sama sebe ne slušam.
Kontrola. To je ono što nikako ne mogu ispustiti iz ruku. Sada mi je svejedno. Da bar ovako ostane.
Svijet koji se vrti, uspinje, smije.
Inače ne pijem. Večeras sam popila četiri male pive. Nisam sjela u auto, ne bojte se. Ipak sam i pripita sasvim odgovorna (kontrolača, jesam vam rekla!).
Klub. Rokija dere. Miluje po sivim stanicama. Ma kakva meditacija! Ne sjećam se kada sam takovu katarzu proživjela! Dvije gitare i bubnjevi. To je sve što mi je trebalo.
Noćas ko da samo to slušam.
Svijet se vrti, uspinje i smije.
Prsti me ne slušaju.
Zadnjih dana ko da sama sebe ne slušam.
Kontrola. To je ono što nikako ne mogu ispustiti iz ruku. Sada mi je svejedno. Da bar ovako ostane.
Svijet koji se vrti, uspinje, smije.
Inače ne pijem. Večeras sam popila četiri male pive. Nisam sjela u auto, ne bojte se. Ipak sam i pripita sasvim odgovorna (kontrolača, jesam vam rekla!).
Klub. Rokija dere. Miluje po sivim stanicama. Ma kakva meditacija! Ne sjećam se kada sam takovu katarzu proživjela! Dvije gitare i bubnjevi. To je sve što mi je trebalo.
Noćas ko da samo to slušam.
Svijet se vrti, uspinje i smije.
26.03.2005., subota
Pizdarije & stuff
Nisam odavno pošten tekst ovdje stavila. Ovom prilikom se klanjam onima koji su i pizdarije čitali i iz navike klikutali ovod.
Mrak je odavno pao, ja sam u Zagrebu i sve se nekako čudno posložilo. Vrijeme za mene. Lijepo. Al' čovjek je proklet pa nikad nije zadovoljan onim što ima. Vidite, od svih stvari na svijetu najmanje što bih sad željela je to sebično vrijeme. Željela bih da sam mogla otići zercu južnije.
Možda je i bolje ovako, možda mi baš ovo i treba. Pustiti da se sve slegne, da se dojmovi smire, da se dogodi što se dogoditi treba (znam, ništa vam nije jasno; vjerujte, i meni je sve čudnovato).
Posljednja dva tjedna kaos. Oko mene. Bilo je samo pitanje vremena kada će pokucati i u ovu moju malu gajbu. Iskreno, mislila sam da će biti teže i gore, da ću se srušiti od tuge, umora (oh, da, i čemera, brez toga ne mere).
Samo nisam.
Ostadoh bez teksta (vidite da sam i ovdje prazninu ispisivala).
Vrijeme je blagdana. A ja sam htjela južnije.
A možda je, ipak, samo vrijeme da konačno prihvatim kako su neki drugi ljudi oni s kojima ću češće blagodariti.
Mislim da odrastam.
Svako dobro, judi moji!
Mrak je odavno pao, ja sam u Zagrebu i sve se nekako čudno posložilo. Vrijeme za mene. Lijepo. Al' čovjek je proklet pa nikad nije zadovoljan onim što ima. Vidite, od svih stvari na svijetu najmanje što bih sad željela je to sebično vrijeme. Željela bih da sam mogla otići zercu južnije.
Možda je i bolje ovako, možda mi baš ovo i treba. Pustiti da se sve slegne, da se dojmovi smire, da se dogodi što se dogoditi treba (znam, ništa vam nije jasno; vjerujte, i meni je sve čudnovato).
Posljednja dva tjedna kaos. Oko mene. Bilo je samo pitanje vremena kada će pokucati i u ovu moju malu gajbu. Iskreno, mislila sam da će biti teže i gore, da ću se srušiti od tuge, umora (oh, da, i čemera, brez toga ne mere).
Samo nisam.
Ostadoh bez teksta (vidite da sam i ovdje prazninu ispisivala).
Vrijeme je blagdana. A ja sam htjela južnije.
A možda je, ipak, samo vrijeme da konačno prihvatim kako su neki drugi ljudi oni s kojima ću češće blagodariti.
Mislim da odrastam.
Svako dobro, judi moji!
25.03.2005., petak
Užas1
"Idem tako ulicom a moje sjene nema
Ja bih svoju sjenu govorim u sebi
Pa još tiše govori u meni nemaš sjene nemaš sjene
Od tada više ne pričam sa sobom"
Bojan Žižović
Ja bih svoju sjenu govorim u sebi
Pa još tiše govori u meni nemaš sjene nemaš sjene
Od tada više ne pričam sa sobom"
Bojan Žižović
(iz časopisa: 04)
Otprilike ovako, da.
* * *
Svakako kliknite ođe. Meni se taj Užas1 svidio. :)
JOŠ! JOŠ!
Bio sam jednom izvan svoga grada
18.03.2005., petak
Nema zime (dakako da nema, ta stiže proljeće!)
Ošla anspik na put oko svijeta. Ja nisam taj tip, ja uvijek idem ciljano. Mene drži mjesto. (Sjećate se Skitnice? Maltretirali me time u mojim krhkim godinicama. Zato, valjda, i stvorih averziju.)No, da. Došlo mi da pobjegnem u neku svoju Arkadiju. Ma može i u planine (može i zima, ionako ne volim vrućinu). Samo, preduhitrio me Dafnis. Ništa nova nisam smislila. A i ne vjerujem u idealan svijet. I ne pjevušim poetično. Ne sričem ni dvostruko rimovane dvanaesterce.
Uostalom, tamo ili vamo, prije ili kasnije, sve se to razvije u melodramu. A ja, iskreno, jedva čekam: shematizirano i jednolično. To danas želim.
15.03.2005., utorak
Ispuvavanje
Od jutros sam izbrisala sigurno 5-6 tekstova koje sam, u naletu ljutnje, iz sebe izbacila. Djeluje, stavljeno ovdje javno ili ne.
Upalila mjuzu, rasplesala se po kući i lagano se smirila.
Još jedan rez u životu.
Idemo dalje. Tek sam sad ja popizdila.
Zajebancija je over. Tko me voli zadnjih dana, ima bit da me stvarno voli. Malo ih je, al' ih ima.
Dosta je to. :)
A šta mislite... Hoće li imati muda opet žicati besplatno ljetovanje i finu taksi službu, lovu i, ono najbolnije, moje znanje? Ja ne sumnjam.
Samo se bojim, kad se sve ohladi, da ću opet glumiti glavnoga majmuna i zaboraviti da su mi okrenuli leđa (bezrazložno) onoga trenutka kad je netko prstom pokazao.
Ne bi bilo zanimljivo da je drugovačije. Sad barem znam da mogu izdržati više nego što sam se nadala.
Sljedeći post, obećajem, neće bit depresiva. Ovo se ja samo malo moran ispuvat. A onda sve po starom. Novom starom. Nadam se.
Upalila mjuzu, rasplesala se po kući i lagano se smirila.
Još jedan rez u životu.
Idemo dalje. Tek sam sad ja popizdila.
Zajebancija je over. Tko me voli zadnjih dana, ima bit da me stvarno voli. Malo ih je, al' ih ima.
Dosta je to. :)
A šta mislite... Hoće li imati muda opet žicati besplatno ljetovanje i finu taksi službu, lovu i, ono najbolnije, moje znanje? Ja ne sumnjam.
Samo se bojim, kad se sve ohladi, da ću opet glumiti glavnoga majmuna i zaboraviti da su mi okrenuli leđa (bezrazložno) onoga trenutka kad je netko prstom pokazao.
Ne bi bilo zanimljivo da je drugovačije. Sad barem znam da mogu izdržati više nego što sam se nadala.
Sljedeći post, obećajem, neće bit depresiva. Ovo se ja samo malo moran ispuvat. A onda sve po starom. Novom starom. Nadam se.
14.03.2005., ponedjeljak
Sasvim maleno
Danas ispitujem vlastite granice. Gdje počinje, a gdje prestaje autocenzura. Lajem jer mogu. Lajem i kad ne bih trebala. Izlajala bih sada dušu iz sebe (i znam da bi mi bilo lakše), al' granica je tu. Ima li smisla ovo onda zvati dnevničkim zapisima kada sam uvijek, u svakom trenutku svjesna da govorim javno, da pišem nekome?
Samo da prođe, samo da prođe... Samo da ime više ne lijepim o crnilo papira.
Boli. A jebi ga sad. Proći će.
Hoće, jel'da? :)
I opet, nisam vam ništa rekla. A lakše mi je. Tko je ovdje lud? Il' mi ni samoj nisu jasne granice?
Samo da me kakav susjed sad ne opandrči po glavi. Možda sam, ne znajući, prešla i njegovu meju. :)
10.03.2005., četvrtak
Ona točka
Tu sam gdje jesam. A rijetko se zapitam kako sam i stigla ovdje, sada.Kad krenem razmišljati o putu, sjetim se početaka vlastitih analiziranja. Svijet je dokučiv. I netko ga je sigurno dokučio prije mene. Knjige su prečica, mislila sam.
Pa sam ko nametnik prodavala tuđe misli i zgražala profesorice – čitačice mojih zadaćnica – koje nisu vjerovale da sam napisala što sam napisala. I bile su u pravu. Podvaljivala sam miks svega i svačega što je do mene došlo. Krala tuđe misli ne bih li oformila vlastite. To se, valjda, zove sazrijevanje.
Samo, to je bilo tako davno, a meni danas još uvijek trebaju te knjige da spoznam neke istine. Navukla sam se, ko junkie. "Sve je već rečeno..." Zar?
"Mislim o sebi, ali ne analiziram; opažam, ne ispitujem; tituliram i ne tumačim. Studija je nestalo, došle su impresije; nema ni uvjerenja ni tvrdnja... Meni se samo čini..."
Janko Polić Kamov
Janko Polić Kamov
Nisam ni sama sigurna je li ta faza kada više ništa ne znam, već samo osjećam, korak naprijed ili onaj unazad?
Sve mi se nešto pričinja. U malo što sam sigurna.
[ Jesi sigurna da je to plava boja? ]
Ipak, i to je dovoljno da nešto želim (čak i u trenutku kad se čini da imam sve).
Odavno sam na onoj jednoj točki koja teži jednostavnosti. Samo, znate, to je najkompliciranija točka na svijetu.
09.03.2005., srijeda
Ane je poševila
Kako sam sama sebi smiješna, samo da znate!Jel'te, pobjegoh zercu iz virtuale. Između ostalog i zato što se nemam više volje naganjati s monitorom koji se u zadnja dva mjeseca bezbroj puta pokvario pa sad čekam čekajući novi. Al' dobro, osim što me bole oči zbog ove kante iz pravijeka, stvarno me neka druga stvarnost malo prigrabila sebi. Oh, sudbo, rekoh, pa ja trčim! Oh, Ane, sudba će meni, pa sad padni! I to ravno u krevet s fibron skoro 40! I tako ležim već danima. Što ne bi bio neki bed da mogu nešto činit. Al' mozak mi se toliko spalija da nisam u stanju niti crtiće gledat, a kamoli tamo neke knjige čitat. A to me izluđuje.
Da vam pobliže objasnim kako u praksi zadnjih dana kod mene stvari funkcioniraju, bit će dovoljno napisati koji mi je novi nadimak. Ševa. I ne, nije zato što sam nešto aktivna (jerbo ležin ka vrića i jedva se pribacujen s livoga na desni bok) vengo mi malo rečenice bacaju na one Ševine, ministra Peščenice, jel'te.
Sad sjedoh za komp, čisto da vidim hoću li biti u stanju sročiti bilo kakvu... mda. :)
Shvatili ste, jel'de? :)
A i podsvjesno se nadam da ću vam zdipiti malo pozitivne energije. Je, skrušeno priznajem: samo vas iskorištavam.
Vratit će to sve Ane, svega joj. [ mig ]
Ma, čin ja mogu ovdi opet laprdat, odmar je meni boje. Eto, već san vas pokrala prije negoli ste čagod i dali. Uuuuuu, ča će tek bit kad ovo pročitate!
[ Ane već leti ]
... fly me to the moon
and let me play among the stars
let me see what spring is like
on jupiter and mars...
