Danas ispitujem vlastite granice. Gdje počinje, a gdje prestaje autocenzura. Lajem jer mogu. Lajem i kad ne bih trebala. Izlajala bih sada dušu iz sebe (i znam da bi mi bilo lakše), al' granica je tu.

Ima li smisla ovo onda zvati dnevničkim zapisima kada sam uvijek, u svakom trenutku svjesna da govorim javno, da pišem nekome?

Samo da prođe, samo da prođe... Samo da ime više ne lijepim o crnilo papira.

Boli. A jebi ga sad. Proći će.

Hoće, jel'da? :)

I opet, nisam vam ništa rekla. A lakše mi je. Tko je ovdje lud? Il' mi ni samoj nisu jasne granice?

Samo da me kakav susjed sad ne opandrči po glavi. Možda sam, ne znajući, prešla i njegovu meju. :)