Marketing
Kaskajući satovi: kašnjenje
Danas sam se našla s prijateljicom. Ta uvijek kasni. A mene to njeno kašnjenje jako jako živcira. Uvijek sam nervozna kad se trebam s njom naći. Naravno, opravdanja su joj svjetska. Tebi je ljepša cesta nego meni (ona po kaldrmi vozi!), ti imaš manje kilometara proć (
pa kreni ranije, ženo!), zagradio ju je netko na parkiralištu, zaspala je (u pet popodne) i sl.
Pokušala sam i ja dolaziti na naše sastanke kasnije. Samo, ne tempiram se dobro. Zakasnim li ja 30 minuta, ona će barenko još 10. Malo sam se primirila kad sam počela sa sobom nositi posao koji trebam odraditi. Radila ga doma, na faksu ili negdje drugdje, sasvim je svejedno. Primirila se jesam, no to ne znači da mi svo to nalaženje s njom ne smeta. Zna to ona dobro, isto kao što zna da će me proći za minutu-dvije.
S druge strane, ja počesto zakasnim. Ne pola sata, ali 5 do 10 minuta mi se dogodi. Često mi se dogodi. Barem se ja onda ne bih trebala sekirati kad drugi kasne, jel'de? Međutim, čini mi se da je stvar sasvim obratna. Dogovorim li se s nekim tko je isto tako sklon kašnjenju, nakon dvije minute profulanog vremena već mi na mobitel stiže poruka: "Pa gdje si više?" Takvu poruku nikad ne šalju ljudi koji uvijek stižu na vrijeme (ni danas mi nije jasno kako takvi baš svaki put došetaju ko da su na švicarski satni pogon). Oni smireno čekaju i tih nekoliko minuta zabave se gledanjem izloga, čitanjem novina ili sličnim ubij vrijeme aktivnostima. Mi sa satom žblj proizvodnje u guzi smo ti koji se strašno nerviraju i ljute. Licemjerno i smiješno, al' tako je.
I bojim se da se to ne da promijeniti. Mi koji kasnimo, kasnimo uvijek u svemu. Neki više, neki manje. Kasnimo.
Oni koji su savršeno točni, takvi su i u ostalom. Točno znaju gdje im je što u stanu (dok Ane npr. spremi kufere, dočeka ekipu i tek onda ide tražit putovnicu koja, sasvim je očito, ima noge pa se prešetava po stanu), znaju gdje su što vidjeli, gdje su što kupili, pročitali, gdje će biti za 2 dana, što su jučer ručali. Ja to ništa ne znam. Kao što i nikad nisam naučila procijeniti koliko mi vremena treba pjehaka do Trga.
Sve ovo ne znači da se i dalje neću sekirati kad nju čekam. Sasvim sebično znam koliko moje vrijeme vrijedi (osjeti to svatko na svojoj koži!). Tuđe podcjenjujem. Nažalost. I ne mogu si pomoći.
A sad gren ča, kasnim na spavanje. ;)
Post je objavljen 01.04.2005. u 00:02 sati.