17.05.2005., utorak
Još samo jedna
... a nisi stigao ni vidjeti da sam kupila nove baterija za daljinski... I veselila se pritom računajući na tvoje nasmijane oke...
A.
A.
05.05.2005., četvrtak
Što je slano u mirisu vanilije?
Nakupilo se u meni nekakve čud(es)ne mirnoće.
Oko mene sve je tiho. Ugasila sam svjetla. Upalila voštanu svijeću. Miriše. Na vaniliju. [tako smo se nas dvoje našli, po mirisu]
Voljela bih da sam negdje daleko, u nekoj kućici koja još ne koketira sa civilizacijom. Samo, znate, i ovako je dobro. Kad si smiren i miran (nisu istoznačnice, nemojte se dat' zavarat!), jedan pokret sklopljenih kapaka i tamo si gdje želiš biti.
Još jednom me život (kako ovo isprazno zvuči!) naučio da ti se sve posloži kad već od svega digneš ruke.
Smiješno (pomalo, aha), ali u trenutku kada odustaneš otvaraju ti se tolike mogućnosti. Tek te tada ništa ne koči.
Lijep tjedan iza mene. Pobrinula sam se da bude. Ali (uvijek taj žalosni ali!) tek kad sam odustala od bilo kakve nade (može li se od nade uopće odustati?) da će jednom moj balkon zamirisati.
A miriše. Miriše premda sam se začahurila na raskrižju ovih dviju bučnih ulica kojima danonoćno toliki neznani prolaze. Moje mjesto je mjesto gdje se uistinu preklapaju mnogi putevi. Oni koje nikad neću ni naslutiti.
Naslućujem samo jedno. U mojoj blizini život brzo prolazi. Ironično, baš količina smoga daje naslutiti koliki su pravci mreže isprepleli. Više pravaca, manje iskonskog mirisa.
Osim kad zatvorim oči...
... negdje sam između mora i planine, između mirisa vanilije (istog onog koji me i drži da tu ostajem) i osjećaja soli na licu.
Kad se takva (pro)nađem, znam da sam mir.
Još samo da potraje.
Oko mene sve je tiho. Ugasila sam svjetla. Upalila voštanu svijeću. Miriše. Na vaniliju. [tako smo se nas dvoje našli, po mirisu]
Voljela bih da sam negdje daleko, u nekoj kućici koja još ne koketira sa civilizacijom. Samo, znate, i ovako je dobro. Kad si smiren i miran (nisu istoznačnice, nemojte se dat' zavarat!), jedan pokret sklopljenih kapaka i tamo si gdje želiš biti.
Još jednom me život (kako ovo isprazno zvuči!) naučio da ti se sve posloži kad već od svega digneš ruke.
Smiješno (pomalo, aha), ali u trenutku kada odustaneš otvaraju ti se tolike mogućnosti. Tek te tada ništa ne koči.
Lijep tjedan iza mene. Pobrinula sam se da bude. Ali (uvijek taj žalosni ali!) tek kad sam odustala od bilo kakve nade (može li se od nade uopće odustati?) da će jednom moj balkon zamirisati.
A miriše. Miriše premda sam se začahurila na raskrižju ovih dviju bučnih ulica kojima danonoćno toliki neznani prolaze. Moje mjesto je mjesto gdje se uistinu preklapaju mnogi putevi. Oni koje nikad neću ni naslutiti.
Naslućujem samo jedno. U mojoj blizini život brzo prolazi. Ironično, baš količina smoga daje naslutiti koliki su pravci mreže isprepleli. Više pravaca, manje iskonskog mirisa.
Osim kad zatvorim oči...
... negdje sam između mora i planine, između mirisa vanilije (istog onog koji me i drži da tu ostajem) i osjećaja soli na licu.
Kad se takva (pro)nađem, znam da sam mir.
Još samo da potraje.
03.05.2005., utorak
Epistolarni post
Bože, judi, znate li vi da smo mi skoro godinu dani ovod zajedno? (Sad ćemo ko one plavuše iz lifta: Zajeeedno! Zajeeeeedno!)
Godinu dani! Koliko se toga dogodilo u godinu dani, krušaka mi...
Sad ću van priznat jednu moju malu tajnu. Volin čitat stvari, s ove svoje zvizni-me-u-glavu stranice, iz naftaline. Al' ne čitan ono ča san ja pisala. Volin čitat komentare koje ste vi ovod ostavjali. Eeeeeeeee, toliko ste gluposti nadrobili da se nadan kako se sad baremko bokunić crvenite! ;)
Zajebajen, of kors. Neki vaši komentari mi nisu odmar sili. Mislin... skontala san šta je pisnik tija reć, al' tek nakon ča je prošlo par miseci san baš pravo skontala. Ima puno mudrosti u vašin slovcima. Al', da mi se sad tu ne umislite, ima i pizdarija. Eh, pizdarija takovih da svaki put skoro padnen sa stolice kad ih čitan. :) Smišni ste, dragi. Pametnice moje (ma vidi, muke ti, kako vas svojatan!; sve meni, sve! sve!).
E, kad to krenen listat iman filing ko da san se našla s nekin starin prijatejima pa prepričavamo dogodovštine iz prapovijesti.
Vrime leti, judi moji.
A mene, evo, baš nekako ufatilo neko rastapanje od raspoloženja pa san van tila reć: VOLIN ČA STE TAKVI.
Stojte dobro, dragi svitu.
A.
Godinu dani! Koliko se toga dogodilo u godinu dani, krušaka mi...
Sad ću van priznat jednu moju malu tajnu. Volin čitat stvari, s ove svoje zvizni-me-u-glavu stranice, iz naftaline. Al' ne čitan ono ča san ja pisala. Volin čitat komentare koje ste vi ovod ostavjali. Eeeeeeeee, toliko ste gluposti nadrobili da se nadan kako se sad baremko bokunić crvenite! ;)
Zajebajen, of kors. Neki vaši komentari mi nisu odmar sili. Mislin... skontala san šta je pisnik tija reć, al' tek nakon ča je prošlo par miseci san baš pravo skontala. Ima puno mudrosti u vašin slovcima. Al', da mi se sad tu ne umislite, ima i pizdarija. Eh, pizdarija takovih da svaki put skoro padnen sa stolice kad ih čitan. :) Smišni ste, dragi. Pametnice moje (ma vidi, muke ti, kako vas svojatan!; sve meni, sve! sve!).
E, kad to krenen listat iman filing ko da san se našla s nekin starin prijatejima pa prepričavamo dogodovštine iz prapovijesti.
Vrime leti, judi moji.
A mene, evo, baš nekako ufatilo neko rastapanje od raspoloženja pa san van tila reć: VOLIN ČA STE TAKVI.
Stojte dobro, dragi svitu.
A.
Svjetski dan slobode medija
02.05.2005., ponedjeljak
Život je more
Jučer sam konačno uhvatila vremena pogledati onaj španjolski, životno metaforički morski.
Povlači opasnu temu. Eutanazija. Očekivala sam katarzične slije, uvjeravanja i osjećaj krivnje kad izađem iz kina. Iznevjerili su moja očekivanja. I drago mi je da je tako.
Uostalom, valjda sam se previše navikla na bombastične Amerikance. Bez slomljenog srca (pa ponovnog vraćanja u život) ne ide. :)
Svidio mi se štos sa zrcaljenjem Shakespearove drame Romeo i Julija. (Da, da, znam! Opsjednuta sam! Nije baš zdravo u svijetu oko sebe tražiti literaturu. Zdravije je, i to mi je sasvim jasno, tražiti svijet oko sebe u literaturi.)
Razumijem želju. Kontala sam je i prije odgledanog filma. I sasvim je osobno doživljavam. Jer se sjećam što su meni dragi ljudi prolazili onda kad ih je tijelo izdalo.
Sve još uvijek ostaje otvoreno pitanje.
Žrtava uvijek ima. Pitanje je samo za koju se perspektivu odlučiš. Kojoj god da se prikloniš, pogriješio si. Kojoj god da se prikloniš, u pravu si.
Razumijem želju. I samo se nadam da se neće uvući jednog dana i pod moje skute.
Ako se to dogodi, hoću li biti hrabra ili ću (p)ostati kukavica? Hoću li shvatiti onog Drugog? Hoću li razumjeti više nego što sad razumijem?
I, konačno, za koju ću se poziciju odlučiti?
Strah me uopće razmišljati o tome.
Povlači opasnu temu. Eutanazija. Očekivala sam katarzične slije, uvjeravanja i osjećaj krivnje kad izađem iz kina. Iznevjerili su moja očekivanja. I drago mi je da je tako.
Uostalom, valjda sam se previše navikla na bombastične Amerikance. Bez slomljenog srca (pa ponovnog vraćanja u život) ne ide. :)
Svidio mi se štos sa zrcaljenjem Shakespearove drame Romeo i Julija. (Da, da, znam! Opsjednuta sam! Nije baš zdravo u svijetu oko sebe tražiti literaturu. Zdravije je, i to mi je sasvim jasno, tražiti svijet oko sebe u literaturi.)
Razumijem želju. Kontala sam je i prije odgledanog filma. I sasvim je osobno doživljavam. Jer se sjećam što su meni dragi ljudi prolazili onda kad ih je tijelo izdalo.
Sve još uvijek ostaje otvoreno pitanje.
Žrtava uvijek ima. Pitanje je samo za koju se perspektivu odlučiš. Kojoj god da se prikloniš, pogriješio si. Kojoj god da se prikloniš, u pravu si.
Razumijem želju. I samo se nadam da se neće uvući jednog dana i pod moje skute.
Ako se to dogodi, hoću li biti hrabra ili ću (p)ostati kukavica? Hoću li shvatiti onog Drugog? Hoću li razumjeti više nego što sad razumijem?
I, konačno, za koju ću se poziciju odlučiti?
Strah me uopće razmišljati o tome.
