Nakupilo se u meni nekakve čud(es)ne mirnoće.

Oko mene sve je tiho. Ugasila sam svjetla. Upalila voštanu svijeću. Miriše. Na vaniliju. [tako smo se nas dvoje našli, po mirisu]

Voljela bih da sam negdje daleko, u nekoj kućici koja još ne koketira sa civilizacijom. Samo, znate, i ovako je dobro. Kad si smiren i miran (nisu istoznačnice, nemojte se dat' zavarat!), jedan pokret sklopljenih kapaka i tamo si gdje želiš biti.

Još jednom me život (kako ovo isprazno zvuči!) naučio da ti se sve posloži kad već od svega digneš ruke.

Smiješno (pomalo, aha), ali u trenutku kada odustaneš otvaraju ti se tolike mogućnosti. Tek te tada ništa ne koči.

Lijep tjedan iza mene. Pobrinula sam se da bude. Ali (uvijek taj žalosni ali!) tek kad sam odustala od bilo kakve nade (može li se od nade uopće odustati?) da će jednom moj balkon zamirisati.

A miriše. Miriše premda sam se začahurila na raskrižju ovih dviju bučnih ulica kojima danonoćno toliki neznani prolaze. Moje mjesto je mjesto gdje se uistinu preklapaju mnogi putevi. Oni koje nikad neću ni naslutiti.

Naslućujem samo jedno. U mojoj blizini život brzo prolazi. Ironično, baš količina smoga daje naslutiti koliki su pravci mreže isprepleli. Više pravaca, manje iskonskog mirisa.


Osim kad zatvorim oči...

... negdje sam između mora i planine, između mirisa vanilije (istog onog koji me i drži da tu ostajem) i osjećaja soli na licu.

Kad se takva (pro)nađem, znam da sam mir.

Još samo da potraje.