Jučer sam konačno uhvatila vremena pogledati onaj španjolski, životno metaforički morski.

Povlači opasnu temu. Eutanazija. Očekivala sam katarzične slije, uvjeravanja i osjećaj krivnje kad izađem iz kina. Iznevjerili su moja očekivanja. I drago mi je da je tako.

Uostalom, valjda sam se previše navikla na bombastične Amerikance. Bez slomljenog srca (pa ponovnog vraćanja u život) ne ide. :)

Svidio mi se štos sa zrcaljenjem Shakespearove drame Romeo i Julija. (Da, da, znam! Opsjednuta sam! Nije baš zdravo u svijetu oko sebe tražiti literaturu. Zdravije je, i to mi je sasvim jasno, tražiti svijet oko sebe u literaturi.)


Razumijem želju. Kontala sam je i prije odgledanog filma. I sasvim je osobno doživljavam. Jer se sjećam što su meni dragi ljudi prolazili onda kad ih je tijelo izdalo.

Sve još uvijek ostaje otvoreno pitanje.

Žrtava uvijek ima. Pitanje je samo za koju se perspektivu odlučiš. Kojoj god da se prikloniš, pogriješio si. Kojoj god da se prikloniš, u pravu si.


Razumijem želju. I samo se nadam da se neće uvući jednog dana i pod moje skute.

Ako se to dogodi, hoću li biti hrabra ili ću (p)ostati kukavica? Hoću li shvatiti onog Drugog? Hoću li razumjeti više nego što sad razumijem?

I, konačno, za koju ću se poziciju odlučiti?

Strah me uopće razmišljati o tome.