I tako to... Ima svega, nema ničega. Opet san zercu ušutila jerbo landran zadnjih dana i navečer se doma bacin u krevet ko vrića krumpira. Barenko spavan ko beba, ajde!
Ima nekoliko dani da se našla ekipa iz srednje. Svi s nekin velikin planovima, svi činidu neke velike stvari. Prvi put san, u ton društvu, imala osjećaj ko da san s Marsa ravno sletila među ovozemaljsku raju. Više nisan sikura jesan li se ja prominila, a oni ostali isti ili smo se svi s one iste početne točkice mrdnili na bokunčić različite bande.
Nema više ni one uvik prešućivane, a dobro znane "svi za jednog, jedan za sve". I to je oke.
Ma je mene nešto drugo mučilo. Čini mi se da su se svi ti judi, neki boje nego zercu lošije, naučili prodat. Ne mislin u onon grezon, ružnon smislu vengo onako – naučili su kako od sebe napravit dobar i požejan proizvod. Ili barenko tako govore.
Ne smin ni ja lagat, uletilo je i meni dobrih poslića koji će skroz lipo izgledat u životopisu kad konačno krenen tražit pošten posal, a ne ove honorarne da ispunin vrime. Ma se sve to uvik nekako spontano događalo, neko bi vidija da san radila to i to pa bi me zva da radin još to i to. Nikad nisan pokucala ni na čija vrata. A i ti razgovori, ako ih je bilo, bili su skroz pro forme prirode.
A da buden iskrena, osim učit, ja drugo niti ne znan. I kažen da ne znan. Šta ne znači da se ne snalazin u svitu izvan svih tih pusti' libri vengo da, brate mili, to jedino znan pošteno činit samo zato ča san to najduje činila.
I sad se postavja pitanje: jesan li ja preveć samokritična, a oni premalo ili su oni ipak baš onako kako triba, a ja pretjerujen? I ča je boje? Ja stvarno ne znan.
Al' mi se čini da ću morat naučit. Kvragu, nije Mars tako blizu da mogu uredovno padat i razbijat tur, jel'de? :)
Post je objavljen 09.04.2005. u 16:33 sati.