26.02.2005., subota
Oglašavam se
No, nema me ovod, jel'te.
Malo mi je doša u posjetu Pun Kufer virtuale. Ne bloga. Virtuale općenito, jeltejeltejeltejel.
Otkantah vas. A i dragog. Ma on se otkanto sam (to znači da se ne viđamo svaki svakcati dan; koji šok!). Đipa sa svojima. A ja se posvetila sebi. Upala san baš bila u neki balun i nisan znala di mi je glava. Čitala vas, čitala sebe, čitala knjige, čitala vas, čitala sebe, buljila u teve, čitala vas, čitala knjige...
Ne da mi se više. Danima ne gledim u teve. Danima ne pišen blog. Danima ne čitam nikog od vas. I dobila san svo vrime ovega svita. Proćakulala i sa puno zanimljivih ljudi koji imaju Pun Kufer zanimljivih ideja.
No, pokrenila san se zeru. I počela ozbiljno razmišljat o kraju faksa (to u mom slučaju znači da ću izać na ispit čak i ako nisan stigala proć apsolutnu svu literaturu; jebiga, po defaultu san papučica). Nema više papkovanja!
Eto moje one novogodišnje.
E, da... Čitala Zarez neki dan i baš mi došlo da nešto ovod seruckam. Al' neću. Nisu ovo programatske novine. S važnim životnim pitanjima ću se dikod drugdje okršit.
I da. Mislin da san fulala faks. :-))) Meni sasvim dobro ide skupljanje love, izgleda. Užicala lovu za projekt. Nisan kolegaman još javila. Skakat će od sriće. :-)
Malo mi je doša u posjetu Pun Kufer virtuale. Ne bloga. Virtuale općenito, jeltejeltejeltejel.
Otkantah vas. A i dragog. Ma on se otkanto sam (to znači da se ne viđamo svaki svakcati dan; koji šok!). Đipa sa svojima. A ja se posvetila sebi. Upala san baš bila u neki balun i nisan znala di mi je glava. Čitala vas, čitala sebe, čitala knjige, čitala vas, čitala sebe, buljila u teve, čitala vas, čitala knjige...
Ne da mi se više. Danima ne gledim u teve. Danima ne pišen blog. Danima ne čitam nikog od vas. I dobila san svo vrime ovega svita. Proćakulala i sa puno zanimljivih ljudi koji imaju Pun Kufer zanimljivih ideja.
No, pokrenila san se zeru. I počela ozbiljno razmišljat o kraju faksa (to u mom slučaju znači da ću izać na ispit čak i ako nisan stigala proć apsolutnu svu literaturu; jebiga, po defaultu san papučica). Nema više papkovanja!
Eto moje one novogodišnje.
E, da... Čitala Zarez neki dan i baš mi došlo da nešto ovod seruckam. Al' neću. Nisu ovo programatske novine. S važnim životnim pitanjima ću se dikod drugdje okršit.
I da. Mislin da san fulala faks. :-))) Meni sasvim dobro ide skupljanje love, izgleda. Užicala lovu za projekt. Nisan kolegaman još javila. Skakat će od sriće. :-)
21.02.2005., ponedjeljak
Alter ego štorija: kradem s tavana
Kupila sam knjigu danas. Nije ju umotao, nije ju čak stavio niti u vrećicu, samo ju je donio. Ja sam bila ta koja ju je skrila od pogleda. Šetala sam tako s tom vrećicom u ruci, a nitko od prolaznika nije zamijetio da nešto nosim. Čudno, zar ne? Nešto meni toliko važno drugi nisu opažali. (Prizme su nam drukčije, izgleda.)Zapitaš se što je sve ono što drugi na tebi vide, a ti niti ne znaš da postoji, da suživi s tobom.
[ Doživljaja ko pogleda – bezbroj. (Nema istoga.) ]
Stignem kući, otvorim vrećicu i pomirišem knjigu. Moja je.
[ Čitanja je ko i pogleda. ]
Koliko ću se danas razlikovati kad pogledom zagrabim ono čemu se veselim?
[ Raduje me prizma. ]
* * *
Dva sata kanije...
"Ljudi manje-više nalikuju na pojedina jela. Ima mnogo buržuja koji me podjećaju na kuhanu govedinu: mnogo pare ali bez soka i ukusa (začas se natrpaš, a najviše to jede prost svijet). Ima među ljudima i mnogo bijelog mesa, slatkovodne ribe, tankih jegulja iz riječnog mulja, ostriga manje ili više slanih, telećih glava i zaslađene kaše. Ja? Ja sam kao makaroni sa sirom koji curi i zaudara, nešto što moraš više puta jesti prije nego što ti počne prijati. Na kraju se navikneš. ali tek pošto ti se nebrojeno puta digao želudac."
(Ključ je ispod otirača. Tamo ga znam staviti jer računam da nitko neće pogledati. Prozirno, jel'da? :-))
Ja još ne znam što sam. Nadam se da barem ne zaudaram ko F. :-) I da sam jestiva, dakako!
18.02.2005., petak
Mrmljanje u bradu
Ima nečeg strašno seksualnog u pisanju. Zavodiš tekstom. Prvo sebe, a onda, valjda, i ostale.Sam taj čin sjedanja, otvaranja Worda, stavljanja prstića na tipkice... napaljujuć je, donekle.
Bez obzira ne nedostatke teksta koji proizvodiš (a svjestan si ih!) i zbog kojih se, možebit, i crveniš pred stvarnim svijetom, ovdje, gdje si samo tamo neki nick, nije te pretjerano briga. Ovo nije stvar koja ide u životopis, ovo nije mjesto gdje ti se zbrajaju uspjesi i neuspjesi (premda je i toga bilo, nećemo lagat!). Ovo je mjesto gdje pustaš poglede kroz ponistru.
Tko zna, da sam još zapela u onom niskom prizemlju, možda i ne bih ovdje toliko piskarala.
A, kao, predaješ se oku javnosti. Samo, nije to baš tako. Jer, htjeli mi to ili ne, zamagljujemo se, više ili manje. Igru igra i raspoloženje, želja da se netko u tebi prepozna, želja da te netko prepozna (iako, dakako, te stvari nikad ne priznaješ).
Koliko god je ovaj moj kutak mjesto gdje se malo bolje iščitavam, ono je ujedno i mjesto gdje se sasvim nova stvaram.
Neki novi pogled na sasvim poznato lice ponekad i dobro dođe...
Ne zamjerite, samo malo sama sa sobom ćakulam. Takvo je vrijeme. :)
17.02.2005., četvrtak
Entropična Ane
Imate li osjećaj da vas netko gleda?Danas sam se sjetila, smirujući se mislima (jer u biljne i ostale preparate ne vjerujem), vremena u kojem sam se užasavala i same pomisli da me netko promatra. Samoj fobiji je vjerojatno pridonijela i činjenica da sam nekoliko godina živjela u niskom prizemlju jednog nebodera radničke četvrti. I ne sumnjam da su ljudi ćirkali. Pa sam stekla naviku da držim prozore vječno zatvorene.
Ipak, podsvjesno, pazila sam kako se ponašam. Jer još uvijek je postojala mogućnost da netko vidi sve.
A onda sam se preselila u Zagreb i to, na moju veliku sreću, našla stan na posljednjem katu jedne zgrade. Ni ptice mi nisu bile ravne! Letjela sam od slobode.
Pogleda
[valjda sam mislila].
Sad, nekoliko godina nakon useljenja, nedostaje mi osjećaj da me netko gleda. Ne, ne zato što sam neka perverznjakuša. Nedostaje mi vlastita korektivna mjera koja se ustalila u mom "prizemnom" dijelu života.
Sistem mi se uneredio.
16.02.2005., srijeda
Nije carevo, al' more proć
Eto mene u novom ruhu. Dojadilo mi više gledat u onaj moj blog pa san se malo preuredila. Odjednom mi je onaj stari posto prečičkav.
(Što bi raznorazi stručnjaci sad o tome rekli? A more bit i da bi pametno rekli jerbo mi sad baš triba nešto smirujuće ko ča su ove boje. A i školjkicu san metnila da mi ovi blog zavonja za po doma.)
Malo me straj da će sad bit monotono čitat i da će se slabije istaknit neke stvari u tekstu. Al' vidit ćemo puten, jel' tako? :-)
Pametni (a i oni malo manje bistri) prijedlozi su uvik dobrodošli. Ako se ča krivo vidi, vičite!
Odoh guštat i divit se, hehe. ;-)
06.02.2005., nedjelja
Dan
Čudan dan. Iz uzbuđenja skočih ravno u tišinu.
Pustiše me desetak minuta, a onda opet ruku pod ruku u hladnu noć. Trči, Ane. Skači!
Pa sam i potrčala. (Zar mi nešto drugo preostaje?)
... da mi uvik budeš tako jedinstvena, šapne ona tiho. Najljepše što sam danas čula. Hvala ti.
Pustiše me desetak minuta, a onda opet ruku pod ruku u hladnu noć. Trči, Ane. Skači!
Pa sam i potrčala. (Zar mi nešto drugo preostaje?)
... da mi uvik budeš tako jedinstvena, šapne ona tiho. Najljepše što sam danas čula. Hvala ti.
05.02.2005., subota
Questo piccolo grande amore
Volim te najviše na svijetu. Stvarno. Najstvarnije. (Jep, to mu rekoh.)
Ja tebe nestvarno stvarno, odvrati i ugasi ICQ.
* * *
- - - The end - -
04.02.2005., petak
Bogovi su pali na tjeme
Tu i tamo škicnen na blogerski forum, čisto da vidin ča se događa. Nikad ništa ne zucnen, dakako. Niman šta pametno za reć.
E, pa tako naletjeh na temu o literarnim bogovima s bloga (oke, malo čudan naslov, al' zajebantski pa štima). Nikad mi nije palo na pamet ovakvo što i lipo je vidit da se ekipa organizira i da ima voje; znak je to da judi (valjda!) ipak s velikin gušton pišu. A ja guštan čitat kako (i kad) netko gušta (pa i pisat). Ma se rasprava proširila na pravopis. A tu meni cila stvar postaje još zanimljivija.
Naravno da ne mislin kako je pismenost ključ dobroga pisanja, ali mi, isto tako, s druge bande ni bistro kako nekome tko uživa upravo u ton pisanju nije važno da je ono što napiše – pismeno!
Odraz nepoštivanja publike? Usmjerenost na samu štoriju? Teza da je sadržaj važniji od forme pada u vodu iz mnogo razloga.
Jerbo, da prostite, to je meni ko da neko u slobodne vrime obožaje postavjat pločice, al' mu ni važno da složi dobre veličine i boje. Takvog meštra bih za uši izvukla i nogon istumbarala po goloj guzici. Ja ipak 'oću da su moje pločice na mistu! Il' da to pripišen meštrovoj kreativnosti?
E, pa tako naletjeh na temu o literarnim bogovima s bloga (oke, malo čudan naslov, al' zajebantski pa štima). Nikad mi nije palo na pamet ovakvo što i lipo je vidit da se ekipa organizira i da ima voje; znak je to da judi (valjda!) ipak s velikin gušton pišu. A ja guštan čitat kako (i kad) netko gušta (pa i pisat). Ma se rasprava proširila na pravopis. A tu meni cila stvar postaje još zanimljivija.
"U jednom od novembarskih brojeva Guardiana (1997) vodila se oštra prepiska između Davida Leea, umjetničkog kritičara, i Tracy Emin, uspješne mlade umjetnice i galeristice. Lee se usudio reći da je glavnina moderne umjetničke produkcije rezultat podvale (a confidence trick), zamjerajući mladim umjetnicima prije svega nepismenost. Na njegovu optužbu mlada se umjetnica brecnula: What if I am illiterate? I still have a right to a voice!"
Dubravka Ugrešić, Zabranjeno čitanje
Dubravka Ugrešić, Zabranjeno čitanje
Naravno da ne mislin kako je pismenost ključ dobroga pisanja, ali mi, isto tako, s druge bande ni bistro kako nekome tko uživa upravo u ton pisanju nije važno da je ono što napiše – pismeno!
Odraz nepoštivanja publike? Usmjerenost na samu štoriju? Teza da je sadržaj važniji od forme pada u vodu iz mnogo razloga.
Jerbo, da prostite, to je meni ko da neko u slobodne vrime obožaje postavjat pločice, al' mu ni važno da složi dobre veličine i boje. Takvog meštra bih za uši izvukla i nogon istumbarala po goloj guzici. Ja ipak 'oću da su moje pločice na mistu! Il' da to pripišen meštrovoj kreativnosti?
02.02.2005., srijeda
Želja
Zaključiti dan ovdje... javno (!) možda i nije loša ideja.
(Iako, dakako, neman osjećaj da je javno; da to sebi dopustim osvijestiti, ne bih nogom kročila više u virtualno šipražje).
Popila dobru kavicu ranojutarnju. +
Proslavila rođendan (ne svoj!). + +
Poslala pusica sto. +
Samo virtualno. +/-
Nisam nikoga zagrlila. –
Netko mi je spustio slušalicu u naletu bijesa. - - - - - - - - -
Drži me strah. + (da, baš +)
Preporuka dana: Pisanje uz vjetar
(Iako, dakako, neman osjećaj da je javno; da to sebi dopustim osvijestiti, ne bih nogom kročila više u virtualno šipražje).
Popila dobru kavicu ranojutarnju. +
Proslavila rođendan (ne svoj!). + +
Poslala pusica sto. +
Samo virtualno. +/-
Nisam nikoga zagrlila. –
Netko mi je spustio slušalicu u naletu bijesa. - - - - - - - - -
Drži me strah. + (da, baš +)
"Neispunjenje želje je patnja. Mudro je ne željeti."
Buddha
Buddha
Preporuka dana: Pisanje uz vjetar
01.02.2005., utorak
Veselje II
Osjećan se čudno u ovom blog editoru, jel'te. Ko da ovo nije moje prirodno podneblje (aha!). Kako se čovik brzo odvikne od piskaranja pizdarija!
[ Opet me fata onaj ludi filing leptirića u štumku ko kad sam prvi put zakoračila ovdi. More bit da će past jubav na drugi pogled. Moj blog i ja u zrcalu. Klapa drugi put. Zasad. ]
Izbjeglice nam se buju vratile, nadam se.
Ipak ih je ova blogovska majka odgojila. ;-)
Ma bacat ću ja joko svejedno na njihova stara prebivališta. Ako ništa, da ufatim kakove mudante na tiramoli. :-)
Gren sad u điradu. Možda mudante nisu jedino ča su prastanovnici ostavili!
