Ima nečeg strašno seksualnog u pisanju. Zavodiš tekstom. Prvo sebe, a onda, valjda, i ostale.

Sam taj čin sjedanja, otvaranja Worda, stavljanja prstića na tipkice... napaljujuć je, donekle.
Bez obzira ne nedostatke teksta koji proizvodiš (a svjestan si ih!) i zbog kojih se, možebit, i crveniš pred stvarnim svijetom, ovdje, gdje si samo tamo neki nick, nije te pretjerano briga. Ovo nije stvar koja ide u životopis, ovo nije mjesto gdje ti se zbrajaju uspjesi i neuspjesi (premda je i toga bilo, nećemo lagat!). Ovo je mjesto gdje pustaš poglede kroz ponistru.

Tko zna, da sam još zapela u onom niskom prizemlju, možda i ne bih ovdje toliko piskarala.

A, kao, predaješ se oku javnosti. Samo, nije to baš tako. Jer, htjeli mi to ili ne, zamagljujemo se, više ili manje. Igru igra i raspoloženje, želja da se netko u tebi prepozna, želja da te netko prepozna (iako, dakako, te stvari nikad ne priznaješ).

Koliko god je ovaj moj kutak mjesto gdje se malo bolje iščitavam, ono je ujedno i mjesto gdje se sasvim nova stvaram.


Neki novi pogled na sasvim poznato lice ponekad i dobro dođe...