Tu i tamo škicnen na blogerski forum, čisto da vidin ča se događa. Nikad ništa ne zucnen, dakako. Niman šta pametno za reć.
E, pa tako naletjeh na temu o literarnim bogovima s bloga (oke, malo čudan naslov, al' zajebantski pa štima). Nikad mi nije palo na pamet ovakvo što i lipo je vidit da se ekipa organizira i da ima voje; znak je to da judi (valjda!) ipak s velikin gušton pišu. A ja guštan čitat kako (i kad) netko gušta (pa i pisat). Ma se rasprava proširila na pravopis. A tu meni cila stvar postaje još zanimljivija.
"U jednom od novembarskih brojeva Guardiana (1997) vodila se oštra prepiska između Davida Leea, umjetničkog kritičara, i Tracy Emin, uspješne mlade umjetnice i galeristice. Lee se usudio reći da je glavnina moderne umjetničke produkcije rezultat podvale (a confidence trick), zamjerajući mladim umjetnicima prije svega nepismenost. Na njegovu optužbu mlada se umjetnica brecnula: What if I am illiterate? I still have a right to a voice!"
Dubravka Ugrešić, Zabranjeno čitanje
Naravno da ne mislin kako je pismenost ključ dobroga pisanja, ali mi, isto tako, s druge bande ni bistro kako nekome tko uživa upravo u ton pisanju nije važno da je ono što napiše – pismeno!
Odraz nepoštivanja publike? Usmjerenost na samu štoriju? Teza da je sadržaj važniji od forme pada u vodu iz mnogo razloga.
Jerbo, da prostite, to je meni ko da neko u slobodne vrime obožaje postavjat pločice, al' mu ni važno da složi dobre veličine i boje. Takvog meštra bih za uši izvukla i nogon istumbarala po goloj guzici. Ja ipak 'oću da su moje pločice na mistu! Il' da to pripišen meštrovoj kreativnosti?