Čudan dan. Iz uzbuđenja skočih ravno u tišinu.
Pustiše me desetak minuta, a onda opet ruku pod ruku u hladnu noć. Trči, Ane. Skači!
Pa sam i potrčala. (Zar mi nešto drugo preostaje?)
... da mi uvik budeš tako jedinstvena, šapne ona tiho. Najljepše što sam danas čula. Hvala ti.
Post je objavljen 06.02.2005. u 22:59 sati.