znam da si mnogi tabloidi moraju popuniti prostor kako bi izdali napisano ali nije mi jasno kako svaki puta prikazuju fotošopiranu Maju Šuput i njezinog sinčića a da nitko od onh koji se bave zaštitom djece ne opomenu Šuput da lice djeteta mora biti zamagljeno jer je beba, kako je nitko nije opomenuo da dijete staro dva mjeseca mora biti u polu sjedećem i ležećem položaju zbog kičmice.
Znam da te njene slike preuzimaju novinari sa INSTEGRAMA ali nije mi jasno zašto je stalno Šuputica sa Bloomom toliko bitna a druge poznate mame nisu.
Nije mi jasno zašto nas svakodnevno tabloidi bombardiraju sa njenim fotošopiranim fotografijama, zašto nas bombardiraju sa skupim šlapama njenog supruga, kada ima i drugih poznatih lica koji su postali roditelji a o njima samo napišu članak, a fotografije su u prirodnom izdanju i naravno novorođeno dijete zaštićeno od pogleda javnosti jedino je mali Bloom zaštitno lice svih tabloida kada otvoriš googlovu stanicu na mobitelu, a fotošopirana Maja ispada kao iz torte na luksuznom domjenku.

Jučer sam bila malo u centru grada i moram priznati sama sebi da sam izgubila osjećaj da budem u gradu cijeli dan kao prije, čekala sam da Kiki popije kavu i molila ga da idemo doma jer to je moje utočište nešto više od godine dana i jedino se tu osjećam sigurno.

čitali su na prije spavanja o ružnom pačetu koje se nakon nekog vremena pretvara u divnog bijelog labuda, čitali su nam o Pepeljugi. kada smo naučili sami čitati, čitali smo sami najljepše bajke svijeta i pojedini od nas osjećali su se kao da je to pisano o njima, razmišljajući kako ćemo i mi živjeti kao i ti likovi iz bajke koji su nam bili posebni jer mi smo u mislima bili oni.
tokom sazrijevanja u određenoj dobi shvatiš da tvoj život nikada neće biti kao u bajci jer ti nisi ni ružno pače, ni Pepeljuga jer nema sretnog života osim ako si ga ti ne napraviš sretnim sam a to nije lako jer život je kao odron i moraš znati ići prema vrhu odrona ali postoje momenti kada se oklizneš i ponovno moraš krenuti prema vrhu a za to nemaš ni snage ni volje znajući da tvoj život nikada neće imati sretan kraj kao u bajci koju su ti čitali prije spavanja i koje si kasnije čitao sam.

kako bi objasnila razloge zašto bih rado napravila neke korake
imala bih vezu hoćeš/nećeš zato jer znam da nemam obavezu polagati račune "s kim si bila, zašto si bila, nemoj dugo biti vani, dođi doma i gledaj me kako sam se izvalio na krevet i buljim u tv".
ne bih imala djecu jer onda ne bih trebala razmišljati kako ću ih nahraniti, obući, školovati i brinuti gdje su i s kim su, dali su napravili neku glupost ili nisu.
Uživala bih i živjela dan za dan bez obaveza, jela bih ili ne bih jela, radila bih sve što bih poželjela tog trena i posljedice bi bile samo moje, svaki dan bi bio drugačiji jer odlučila bih kako ću taj dan provesti, bila bi u stanu samo u donjem rublju, čekala da se pojavi jedan "hoću", uživala bez obaveze i bila bih sretnija jer bih imala što mi je potrebno "imala bih sebe" i bila bih sretna.

da mogu ponovno napraviti neke korake nikada ne bih rodila, nikada ne bih ulazila u brak, nikada ne bih bila u vezi sa oženjenim muškarcem, samo da mogu napraviti neke korake, bila bih sama, uživala u putovanjima i avanturama "lijepo tebi, još ljepše meni".
Da mogu ponovno napraviti neke korake, bila bih sama, ne bih razmišljala kako ću danas, što ću sutra, kuda, kako i kamo da krenem.
Nikada više ne bih bila sretnija samo da mogu ponovno napraviti neke korake.

znam da ćete reći da se ponavljam, ali moram
pišem jer volim pisati, jer se volim družiti i ovo mi je u zadnjih godinu dana jedini doticaj sa osobama koje se nalaze ovdje i koje pišu zanimljive tekstove puno kvalitetnije od tekstova na drugim portalima.
Tekstovi mogu, a i ne moraju biti na naslovnici bloga da bi imali čitanost jer nikome od nas se ne mora sviđati ono što se sviđa nekome tko naslovnu stranu uređuje, tekst koji je postavljen na naslovnu stranu s nekim razlogom je istaknuti i zbog istaknutosti teksta koji možda nije po našem guštu ne moramo biti zajedljivi i gunđati, taj tekst možemo ili ne moramo pročitati, možemo ili ne moramo komentirati.
Mi sami imamo pravo izbora što i na koji način nam je zanimljivo, jer svi smo različiti i različito razmišljamo, svatko od nas ima svoj stil pismenog izražavanja i svoju čitalačku publiku i stoga pokušajmo biti nezajedljivi ako naš tekst nije na naslovnici jer pišemo svojim načinom pisanja koji će možda jednom zavrijediti da bude istaknut na naslovnici a do tada uživajmo u pisanju i čitanju tekstova koji odgovaraju nama.
Svi mi imamo svoju vrijednost, ali priznajmo sami sebi da su na naslovnici istaknuti blogeri koji su po svom načinu pismenog izražavanja bolji od nas, jer tekst koji je istaknut na naslovnici ima svoju kvalitetu i sadržaj koji je upečatljiv.
Svi mi imamo svoju čitalačku publiku, nekome se sviđamo više, nekome manje, za neke smo glupi, za neke nemamo kvalitete ali volimo normalnu komunikaciju, a hoćemo li dospjeti tekstom na naslovnicu ili ne nemojmo se pjeniti jer ipak nas netko čita i prati naše napisane nebuloze.

dogodili se vama da vidite nešto čega nema u vašoj blizini, dogodi li se vama da čujete glas osobe koje nema u vašoj blizini?
dogodi li se vama da nešto radite a misli su vam na mjestu gdje bi trebali biti vi ali niste jer nije vam dozvoljeno biti tamo, dogodili vam se da osjećate blizinu osobe a ta osoba nije pored vas?

I vrijeme je protiv, stalno je tmurno i ružno, umorno i tužno, spava mi se a spavati ne mogu, jede mi se a jesti ne mogu, ništa mi nije po volji. Plakala bih, ali ne smijem jer moj sin ne podnosi suze, pričala bih ali ne mogu pričati jer nitko me ne bi čuo jer svi su u svojim mislima.
Nitko za nikoga vremena nema, a ovo tmurno, ružno vrijeme sve nas čini razdražljivima i ljuti smo jer nam ništa ne polazi za rukom onako kako bi htjeli.

Ne, on nije sreća i nije željela vratiti njega u svoj život nego je željela da ima svoju sreću koju je on odnio jer nije imao ništa a ona je imala sve ono što je njemu bilo potrebno da krene ispravnom stazom života. Da, krivim stazama je išao, mučio se jer nikada mu ništa nije polazilo za rukom osim laganja i to tako bijaše sve dok nije kod odlaska izgovorio ovo: - Moglo nam je biti lijepo stalno da ti nisi napravila glupost i znaj da nikada nećeš više biti sretna a zajedno smo mogli imati sve.- 
Sve vrijeme ona je bez riječi gledala u ulazna vrata, čekajući da on izađe jer nije mogla pokazati njemu koliko se gadi sama sebi, a to gađenje nikada nestati neće iako će se ona truditi da nakon nekog vremena krene dalje bez gorčine u duši koju je napravio on svojim lažima. Svjesna je bila da je pogriješila jer mu je vjerovala ali taj period njenog života je bio napisan a nitko ga nije mogao obrisati jer ne postoji gumica za brisanje sudbine.
-Ostavio sam iza sebe njoj gorke uspomene, ukrao sam joj sreću jer ja nisam imao ništa a ona je imala sve ono što mu je trebalo da budem ono što sam danas. 
Pokušala je krenuti dalje ali ne uspijeva jer iza sebe sam ostavio okove koje nitko nikada maknuti neće. Otišao sam daleko, a tu gdje jesam prošlost me proganja i traži da je oslobodim okova a ja to ne mogu. Ne, ne mogu je osloboditi sebe jer ono što je ispisano ne može se izbrisati lako.

priču napisala Andrea Bosak

Zašto nekome govorimo lijepe riječi kada te riječi ne dopiru tamo gdje bi trebale.

Oko ponoći je stigao gazda kafića uzeti popis robe i promet, te je Jakovu dao kuvertu u kojoj je bio dogovoreni iznos za odrađeni posao, a Sofija mu je još dodala zarađeni višak.
- Uživaj s Majom i čujemo se jedan dan, - tim riječima mu je dala do znanja da ne želi biti u sredini, niti želi da on povrijedi Maju jer znala je dobro koliko je Maja luda za njim i ne želi biti upletena u njihov odnos ma kakav god odnos njih dvoje bio. 
Bio je zbunjen kada je čuo njene riječi, uljudno je pozdravio gazdu i nju te otišao na parkiralište i sjeo u auto. Odlučio je pričekati da Sofija izađe iz kafića ali nije znao što da joj kaže jer je shvatio da je čula njegov telefonski razgovor sa suprugom.
Sofija je zamišljeno krenula prema stanu ne osjećajući umor u nogama u glavi je vrtila riječi koje je sasvim slučajno čula kada je Jakov razgovarao na telefonu , osjetila je potrebu da sve to kaže Maji ali znala je da joj ona vjerovati neće nego će pomisliti da Sofija to priča kako bi joj Maja bila maknuta što dalje od Jakova. Hodala je polako preko ceste i nije primijetila da Jakov sporo vozi iza nje u nadi da će moći s njom pričati i provesti s njom divan ostatak noći. Sjetila se da ima tenisice te potrčala praznim nogostupom u smjeru nasipa jer trčanje joj je pomagalo da razbistri misli, a ni umor nije osjećala iako je radila cijeli dan. Trčeći se opuštala i misli su joj postajale bistrije, nadala se da će njezina prijateljica sama ubrzo shvatiti da se podala krivom muškarcu jer nije željela da ona bude kriva za raskid veze koju je Maja željela i dobila.
Jakov je ostao iznenađen kada je stojeći na semaforu vidio da je Sofija odlučila trčati prema nasipu, gledao je gdje da parkira automobil jer jedino trčeći će je stići, ali nigdje u blizini nije bilo parkirnog mjesta i odlučio je pojačati gas jer jedino tako je može pratiti. Bio je sretan što je prošla ponoć ša na cesti ispred njega nije bilo drugih vozača i odlučio je da sve do kraja Sofijinog puta neće pratiti semafor nego će voziti punom brzinom da je sustigne s obzirom da je lakoćom trčala nogostupom.

priču napisala Andrea Bosak

Na dan izborne šutnje zazvoni mobitel, naravno ti se javiš jer ti je poznati broj, a dobro poznati glas ti počinje davati upute koji broj liste da zaokružiš na svom biračkom mjestu, ostaneš u čudu jer nisi se nadao da će te netko tako vrbovati samo zato da dođe do pozicije. Šutiš, slušaš i na kraju samo kažeš "aha".
Drugi dan izađeš po pljusku na biračko mjesto, prijaviš jučerašnji poziv a oni te gledaju u čudu i dodaju ti listiće na kojima stoje kandidati, odeš tamo gdje te kutija sakriva, buljiš u listiće, čitaš redom sve, igraš brojalicu jer znaš da na listi nema tvog kandidata, zaokružiš redni broj žene i tako još par puta.
Dokoturaš se do kutija i naravno ne možeš ubaciti jer sjediš u kolicima, stiže pomoć, naginje kutiju po kutiju i ti si kod zadnje kutije svjestan da si obavio glasačku dužnost po svojoj savjesti a ne po nečijem naputku na dan izborne šutnje.
Dolaziš doma mokar jer te kiša zalijala, presvučeš se, umotaš u deku, sjedaš za stol na kojem se nalazi laptop, tražiš u googlu mail adresu DIP-a, nađeš je i pošalješ pritužbu o kršenju predizborne šutnje i tek tada si uistinu svjestan da si izvršio svoju građansku dužnost do kraja.

Iz lijepog sna probudila ju je zvonjava zvona na ulaznim vratima, razbarušene kose u naopako obučenom kućnom ogrtaču otvorila je vrata i ugledala ozarenu M
- Zvao me je ujutro i pitao dali imam vremena naći se s njim na kavi i ja sam mu rekla da ću ga čekati kod tebe, doći će za pola sata. Ajde razbudi se i sredi se da te ne vidi ovako pospanu i raščupanu molim te.
-Hej M ti nisi pri sebi, zovi ga gdje god i reci mu da ne dolazi kod mene jer ja nemam vremena za upoznavanja, umorna sam i idem spavati još, čak nemam snage ni učiti a kamo li slušati tebe i njega kako razgovarate u mom stanu. Znaš i sama da volim hodati po stanu u donjem vešu i imati svoj mir dok pijem prvu jutarnju kavu.
- Što si se zapjenila, kako da ga nazovem sigurna sam da je već krenuo.
- Onda ga čekaj na parkiralištu ispred zgrade pa idite k tebi, mama ti je na poslu pa cijeli stan imaš za sebe. Radi u svom stanu s njim što te volje, ja stvarno nemam danas vremena za tvoje gluposti. Kasno sam došla doma to znaš i sama stvarno sam umorna i nije mi do upoznavanja s nikim pa da je i filmski glumac te da je zbog tebe odustao biti na setu snimanja filma koji mu omogućava svjetsku slavu na filmskom platnu.
- Ok S idem ga van čekati jer ti si čangrizava kada nisi dovoljno ispavana. Zvati ću te da ti javim kako je bilo ili dođem do kafića. - izašla je iz stana pognute glave kao malo dijete koje nije dobilo ono što je naumilo.

S je bila sretna što ponovno može u topli krevet, ali odlučila je skuhati jutarnju kavu i prisiliti sebe da ući psihologiju koju je uskoro morala polagati jer ako je ne položi neće moći krenuti dalje, dobru praksu učenja tog predmeta imala je promatrajući svoju prijateljicu M ali ta praksa nije bila dovoljna bez teorije. Sjela je za kuhinjski stol i čekala uz prvu jutarnju cigaretu da zakipi voda na plinskom štednjaku. Skinula je sa sebe kućni ogrtač jer je osjetila da mora biti slobodna, u donjem vešu krenula je u kuhinju pripremiti kavu i kada je otvorila ormarić da iz njega izvadi omiljeni napitak čula je na ulaznim vratima stana muški baršunast glas.
-Hajde M pozvoni siguran sam da će nam otvoriti vrata. 

priču napisala Andrea Bosak

Pokušavam posložiti misli i natipkati ih u par redaka ali noć mi je bila duga, hladna kao da je kasna jesen a ne uskoro početak ljeta za mene najdivnijeg godišnjeg doba. Pokušavam da napišem nešto što bi nekolicinu privuklo da pokrenemo komunikaciju jer mi se danas, baš sada komunicira jer tišina mi smeta, Znam pojedini će reći slušaj glazbu ona uljepšava dan, ali ni glazba mi ne paše. Razgovor, razgovor mi treba jer od ove tišine imam glavobolje, nedostaju mi ljudi.
Trebam izaći van, a nemam volje, samo moram posložiti misli.

Sve vrijeme ona je bez riječi gledala u ulazna vrata, čekajući da on izađe jer nije mogla pokazati njemu koliko se gadi sama sebi, a to gađenje nikada nestati neće iako će se ona truditi da nakon nekog vremena krene dalje bez gorčine u duši koju je napravio on svojim lažima. Svjesna je bila da je pogriješila jer mu je vjerovala ali taj period njenog života je bio napisan a nitko ga nije mogao obrisati jer ne postoji gumica za brisanje sudbine.
-Ostavio sam iza sebe njoj gorke uspomene, ukrao sam joj sreću jer ja nisam imao ništa a ona je imala sve ono što mu je trebalo da budem ono što sam danas. 
Pokušala je krenuti dalje ali ne uspijeva jer iza sebe sam ostavio okove koje nitko nikada maknuti neće. Otišao sam daleko, a tu gdje jesam prošlost me proganja i traži da je oslobodim okova a ja to ne mogu. Ne, ne mogu je osloboditi sebe jer ono što je ispisano ne može se izbrisati lako.
Jednom mi je pokojni prijatelj pričao o ženi koju poznaje i koja je kako draga i lijepa ali nije sretna jer se tuga vidi u njenim očima, htio ju je pitati zašto u sebi nosi toliku tugu ali nije znao kako. Gledao ju je svaki dan i pokušavao progovoriti, ali kada mu se nasmiješila smiješkom djeteta sa tugom u očima zaboravi je što je želi pitati. Tražio sam da da mi kaže njezino ime ali je šutio te me nakon nekog vremena pitao samo Dali sam ikada u životu vidio plave oči poput bistrog neba i osmijeh sretnog djeteta.
Šutio sam i gledao ga bez riječi jer sam se sjetio da sam takve oči jednom sreo i da su te oči gledale mene sa puno topline i ljubavi.
Pričao mi je desetak minuta o ženi koja ima plave oči poput vedrog neba, osmijeh koji nikada ne može nitko zaboraviti, o tome kako nije sretna jer živi životom kakvim se nije nadala da će živjeti. Htio je izgovoriti njezino ime ali nije jer došla je osoba koja njemu nije bila draga. Nadao sam se da ćemo uskoro nastaviti razgovor, ali kada je navratio nakon nekoliko dana na kavu samo je rekao ovo - Zamolila me da ti ne pričam o njoj jer ti imaš svoj život, a ona tebe mora zaboraviti. Znam da ćeš me sada pitati još ali nemoj jer me zamolila da više nikada s tobom ne spominjem nju. Da, prijatelju znam da si bio s tom ženom koja ima dušu, i mogu ti samo reći da sam u njenom pogledu vidio sreću kada sam je pitao da li te poznaje. - Da, poznavala sam ga, ali te molim ne pitaj me više ništa vezano uz njega jer on ima život i sretan je, a ja sam samo mali kamenčić koji on nikada potražiti neće jer zna koliko mi je nanio boli sa svojim lažima.

priču napisala Andrea Bosak

pored tebe se osjećam voljeno, pored tebe se osjećam sigurno, pored tebe se osjećam željeno jer tebe sam čekala na životnom putu dosta dugo godina znajući da ću pored tebe sigurna, željena, voljena i tako će biti zauvijek jer ti, da ti si moja sudbina. ti si onaj kojeg uistinu volim dušom.

Koliko me pamćenje moje služi dragi moj profesore moja prva ljubav bila je stvarna ali nevidljiva svima pa čak i meni samoj a sada ću obrazložiti kako i na koji način.

Krenula sam u prvi srednje i bila u ženskom razredu, te nakon mjesec i po dana u razredu su se cure grohotom smijale kada sam sijela na stolicu u klupu, kolegicu do sebe sam pitala čemu se slatko sve smiju a ona mi je samo rekla "Pogledaj svoja leđa ako možeš jer na leđima imaš poruku" "Poruku? Kakvu poruku?" "Okreni se da ti skinem poruku napisanu samo tebi". Nakon tridesetak minuta u ruke mi je stavila papir A4 na kojem je lijepim rukopisom pisalo SAMO ZA TVOJE OČI
Dva dana nakon te poruke ispod klupe me čekala slijedeća poruka TVOJE OČI ĆU UVIJEK SANJATI

Poruke su stizale po svim klupama u učionicama gdje sam imala predavanja a nitko kao ni ja nikada nije nikada vidio osobu koja me toliko voljela te je moja prva ljubav do dana današnjeg meni ostala tajna, ali bilo je lijepo čitati poruke pisane po školskoj klupi ili na papiru formata A4.

priču napisala ANDREA BOSAK

na tekstu ispod ovog nestalo mi je četiri komentara ne znam kako i tko je to uspio napraviti ali čini mi se bizarno da komentara nema i da nema mojih odgovora na njih jer komentari ni odgovori nisu vulgarni jer svi mi znamo kulturu komuniciranja s toga molim teatralnog i teutu da ne misle da sam ja maknula komentare njihove i svoje odgovore na njih.
sve vas volim, ugodna vam predvečer

postoje dosadni, naporni, uporni, pametni, blesavi, umiljati, divlji, svojeglavi,. zanimljivi. ne zanimljivih
ja spadam u skupinu dosadnih i nije ni problem pokušati se promijeniti jer to se može ako imamo volje ali ako nemamo volje promijeniti sebe tada moramo trpjeti sve ono što doživljavamo jer to je naša karma.
Svi mi smo tu da bi prvenstveno shvatili sebe i ne možemo se nametati tamo gdje nismo poželjni, samo smo ljudi sa svojim manama i vrlinama i uvijek da baš uvijek i svugdje pronalazimo osobe slične sebi jer tako se nadopunjavamo s obzirom da ta osoba slična nama ima nekih mana i vrlina koje nemamo mi sami.

ne smijem biti nekulturna i bezobrazna ali ovaj buling jedne osobe nad pojedincima prelazi sve granice ljudskosti jer napada samo zato da bi nahranio svoj ego i uništava sve što je normalno jer uništiti normalno njemu je duševna hrana a kako ga zaustaviti tu nitko nema odgovor jer sve mi se čini da njegovo maltretiranje nekome odgovara.

žao mi je što pametne osobe zbog njegovih nekulturnih ispada odlaze jer se krpelja riješiti ne mogu na drugačiji način a trebali bi biti ono što jesu i pokazati mu da nije jači u ničemu od njih.

Teško je biti sam i bolestan bez iskrenog prijatelja koji će te utješiti razgovorom. koji će te razumjeti a ne žaliti jer ti umjesto svojih nogu koristiš pomagala da bi se mogao kretati a nekada si bio zdrav i bio si potreban svima. Teško je objasniti da si osoba koja želiš raditi, koja imaš svoje zanimanje ali kada vide tvoje pomagalo s kojim se krećeš tada vidiš "knedlu u grlu" i začuđen pogled sugovornika jer čitaš njegove misli.
Teško je ali tu si, imaš snage, imaš volje, imaš svoje ja, bez obzira koliko te drugi vidjeli drugačije ti znaš svoje vrijednosti.

Lijepa i draga gospođice zar vam nije hladno dok kiša pada po vama? Postoji li netko tko voli ovako divnu gospođicu? Da sam barem malo mlajši bilo bi mi drago da mogu biti pored vas.
Ja vam volim dragi gospon da mi kiša pada jer tada ne razmišljam baš o ničem jednostavno se prepustim kišnim kapima koje padaju niz moje lice umjesto suza.
Koliko vas godina poznajem na vašem licu je uvijek divan osmijeh koji meni starcu daje volje da se krećem jer znam da ću ugledati vas i vašu ljepotu.
Meni je drago vidjeti vas jer znam da ste zdravi a to drugo ćemo ostaviti za razgovor kada sunce grane jer ne bih voljela da vas ne sretnem i sutra.
Prava ste pucka koja zna kaj treba pripovedati jednom starcu koji bi zbog vas volio biti mlajši.

Priču napisala ANDREA BOSAK

pišemo zato jer volimo pisati i podijeliti misli sa drugima koji vole nešto pročitati pa makar taj pročitani tekst bio glupost jer dosta gluposti ima u pojedinim časopisima pa ti tekstovi imaju svoje pratitelje kao što mi tu na ovom portalu imamo svoje.
pišemo zato da bi upoznali sebe, da preko pisanja drugih čije tekstove čitamo upoznamo njih koji nam se mogu ili ne moraju svidjeti.
pišemo da bi se družili virtualno jer nismo svi iz jednog mjesta svi smo negdje, ali ovdje gdje pišemo svi smo na istom mjestu, netko nam je više drag, netko nije ali pišemo jer volimo pisati, naši tekstovi se ne moraju sviđati svima niti njihovi tekstovi nama ali pristojna komunikacija mora postojati.
pišemo znajući da će nas netko razumjeti i da će htjeti komunicirati i iznijeti svoje mišljenje koje se kosi s našim ali mi moramo znati prihvatiti tuđu kritiku na svoj način izražavanja jer svi se mi pismeno izražavamo onako kako nama odgovara.
pišemo zato što to volimo a dali je naš tekst negdje istaknut ili nije ne moramo zato dizati buku jer ipak nas netko pročita i s nama komunicira a to je divno.

Nisam pametna poput većine ali dali me tko tu voli dali će nešto od mog teksta biti istaknuto na naslovnici meni je manje bitno nije mi bitno dali sam dopadna administratoru tko je on ili ona ima li svoje omiljene ili nema bitno mi je da pišem i da mogu komunicirati sa osobama koje mi se jave sa svojim mišljenjem, pozitivnim ili negativnim mogu komunicirati jer ne živimo svi u istom mjestu pa da razgovaramo u kafiću na kavi ili da se družimo na tulumu ipak nas ovdje ima sa svih strana svijeta i netko nas ipak zapazi i pročita ono što smo napisali šeprtljavo ali smo napisali jer volim pisati i družiti se virtualno.

ugodan ostatak dana želi vam Andrea kojoj nije bitno hoće li nekome biti posebna ili ne.

po mom mišljenju ovdje niti bilo gdje drugdje gdje je virtualno druženje ne bi trebalo biti svađa, možemo nekoga ne podnositi ali njegovo mišljenje je njegovo, naše je naše i moramo ga iznositi bez toga da nekoga mrzimo ili bolje reći ne podnosimo.
Svi mi smo ponekada britkog jezika ali moramo se znati korigirati na netu jer svađa ne vodi nikuda.
Jedni druge možemo ili ne moramo podnositi ali trebamo znati pristojno komunicirati jer te osobe s kojima komuniciramo preko neta ne poznamo osobno ili poznajemo mali broj osoba pa komunikacija mora imati kulturu komunikacije jer našu komunikaciju ipak čitaju i drugi.
Pišemo zbog sebe jer volimo pisati, komunicirati jer to volimo a svađe nam nisu potrebne jer ipak većinu poznajemo samo virtualno.
Volim koga volim, čitam što čitam, komentiram što komentiram i pazim da nekoga ne povrijedim a možda i jesam ali ne namjerno.
Izbjegavamo svađe jer komuniciramo virtualno.

zato da bih bolje upoznala sebe, zato jer se bolje izražavam pišući nego pričajući,
dali tko voli ono što pišem nije mi bitno jer ću i dalje pisati zbog sebe jer te ispisane riječi su moje misli koje volim dijeliti sa onima koji me razumiju onako kako ja razumijem njih.

pitam se jer ne znam koliko još dugo ću moći čitati i micati odvratne komentare pune uvreda na tuđi i na moj račun ima li smisla uopće nešto napisati bilo gdje a da se užas ne pojavi sa svojim boleštinama. Zar toliko mržnje prema normalnim osobama može imati jedna osoba koja ima sklonosti kakve ima?
Sve sam napravila i sada samo moram čekati ishod a do ishoda će i dalje biti odvratnih komentara koje ću micati jer ne mogu ih ni čitati a još manje vidjeti bilo gdje.
Zar čovjek može biti gori od zvijeri?