Na dan izborne šutnje zazvoni mobitel, naravno ti se javiš jer ti je poznati broj, a dobro poznati glas ti počinje davati upute koji broj liste da zaokružiš na svom biračkom mjestu, ostaneš u čudu jer nisi se nadao da će te netko tako vrbovati samo zato da dođe do pozicije. Šutiš, slušaš i na kraju samo kažeš "aha".
Drugi dan izađeš po pljusku na biračko mjesto, prijaviš jučerašnji poziv a oni te gledaju u čudu i dodaju ti listiće na kojima stoje kandidati, odeš tamo gdje te kutija sakriva, buljiš u listiće, čitaš redom sve, igraš brojalicu jer znaš da na listi nema tvog kandidata, zaokružiš redni broj žene i tako još par puta.
Dokoturaš se do kutija i naravno ne možeš ubaciti jer sjediš u kolicima, stiže pomoć, naginje kutiju po kutiju i ti si kod zadnje kutije svjestan da si obavio glasačku dužnost po svojoj savjesti a ne po nečijem naputku na dan izborne šutnje.
Dolaziš doma mokar jer te kiša zalijala, presvučeš se, umotaš u deku, sjedaš za stol na kojem se nalazi laptop, tražiš u googlu mail adresu DIP-a, nađeš je i pošalješ pritužbu o kršenju predizborne šutnje i tek tada si uistinu svjestan da si izvršio svoju građansku dužnost do kraja.