Moja pokojna baka je po zanimanju bila kuharica i uvijek sam se voljela vrzmati po kuhinji kada je pripremala jelo ili neku finu slasticu jer obožavala je peći kolače i raditi pekmeze od voća kojeg je naručivala u sezoni u velikim količinama jer obitelj je bila velika pa je svakom od njih morala pokloniti nekoliko tegli finog domaćeg pekmeza ili kiseliša jer radila je i zimnicu. Gledajući tako nju naučila sam kuhati i raditi slastice, najviše sam voljela slastice koje se ne peku a volim ih i dan danas. Najviše je voljela raditi slastice u kojima ima oraha i uvijek mi je pokazivala da se sve mjeri okom jer tada je sve bolje i ukusnije.
Stvarno je bila spretna u pravljenju svega i zbog njene spretnosti zavoljela sam hranu i veliki sam gurman ali sada sam lijena za pravljenje slastica i sve brzinski kuham jer moj Kristijan još od malena ne jede ni salate, ni svinjetinu ni kolače jer u Lekeniku su ga naučili da je keks kolač što još dan danas prakticira pa ja pred blagdane kupim paket kolača i napravim vafle a one kolače koje je radila moja baka zamišljam i nadam se da ću jednom dobiti volju napraviti pravu domaću orehnjaču ili makovnjaču ali još uvijek te volje kod mene nema iako znam da bi stan bar u ovom mjesecu trebao mirisati po slasticama iz kućne radinosti.

Bogovićeva puna kućica, sve vrvi od ponuda, kobasica, fritula, palačinki, kuhanog vina, sve užurbano jer je početak Adventa blizu, Elektra je ponovno postavila žice po podu i zaštitila "ležećim policajcima" tako da Bogovićevom moraš izvoditi skijaške discipline kako bi došao na cvjetni trg ali kod Bonite trebaš dobro paziti da zbog zapreka debelih žica ne razbiješ nos, a da bi pronašao otvoreni prolaz moraš postati akrobata i sve to ludilo trajat će do 06.01.2019.
Zagreb je ipak najljepši adventski grad tri godine za redom a takva raskoš mami turiste koji će napuniti gradsku blagajnu u predblagdanske i blagdanske dane koji nemaju onu čar kao nekada jer sve se svodi samo na dobru zaradu.

Neka se raduju svi koji se mogu i imaju čemu radovati ja ne mogu i ne želim.

PS, stavila tekst pod fitness jer sada ćemo pokazivati svoje sportske sposobnosti hodajući centrom grada

Lijepo i uljudno molim blogere koji su skloni vrijeđati druge blogere da to ne rade preko mog bloga i ako žele komunicirati s bilo kojim blogerom a ne sa mnom neka se obrate blogeru na njegov blog, a isto tako molim ako želite vrijeđati mene javite se meni u komentar a ne po tuđem blogu jer tuđi blog nije moj,
Ja sam osoba koja će stati na stranu osobe koju se vrijeđa i omalovažava jer to nije kultura dijaloga to je nekultura i ako želite raspravljati na nekulturan način tada ću biti prisiljena sve takve komentare maknuti.

Molim sve one koji imaju nešto meni napisati neka mi napišu kod mene a ne po tuđim blogovima. Dosta je vrijeđanja i nekulture dijaloga.

s poštovanjem Andrea.

Sada sam tek shvatila da tekst na blogu moraš pisati u rukavicama jer ako napišeš punu istinu onda si luda osoba, ustvari na blogu moraš pisati tekst koji ti bez reda i smisla padne na pamet pa premda to bilo izmišljeno u jednom trenutku da popuniš kvotu postova u svom editoru. Sada me ni malo ne čudi što preko deset različitih mailova možeš otvoriti novi blog i pisati na njemu nešto drugo od onog što pišeš na svom prvom i glavnom blogu.
Ona iskrenost od Diademe neki dan izazvala je lavinu postova na blogu čak i kod nekih blogera koji su konzervativni (to je njihovo pravo) isto kao što je pravo svake osobe da ima po nekoliko otvorenih blogova na istom blog portalu jer ima dosta toga za napisati a ne može to pisati samo na jednom blogu jer svaki novo otvoreni blog ima svoju temu.

Na spomen riječi sex stvorila se konverzacija među blogerima i ta konverzacija prelazi u svađu a to nije koncepcija blog portala. Mene su napadali zbog moje istine i samo je tada troje blogera stali u moju obranu ali usprkos napadima sam nastavila pisati ono što volim i osjećam te komuniciram s blogerima koji me razumiju a ima ih, da ima ih, tako isto čitam i komentiram tekst gdje osjetim da zbog komentara neću biti napadnuta, jedino napade dozvoljavam u svojim komentarima jer taj blog sam ja to je moj prostor koji trpi sve pa i uvrede.

Toliko savjeta nitko na blogu nije dobio koliko sam ih dobila zbog svog načina života, zbog razmišljanja, zbog napisane istine, čak ni blogerica koja piše kako voli svog muža a ostala je sama s teško bolesnim djetetom toliko savjeta nije dobila niti će me ikada nadmašiti u savjetima. Meni je izgleda mi zabranjeno iznositi ono što me tišti jer to nije za javnost, meni je izgleda zabranjeno iznijeti svoje mišljenje na neke komentare kod mene na mom blogu. Ja moram samo biti poslušna i prilagoditi se jer ima osoba koje misle da ja ne znam razmišljati glavom, da sam blesava a ja, ja samo želim da nitko nikada kroz život ne doživi što sam doživjela ja.

Znam dobro da je ovo javni portal i na svim takvim portalima trebala bi postojati kultura dijaloga ali nekima je to nepoznanica, nekima smeta tuđa istina jer im smeta i njihova jer se svoje istine stide.
Da, meni posebno draga blogerica napisala je istinu na temu sex-a na vrlo simpatičan način naravno bez pornografije jer pornografiji tu nije mjesto za pornografiju postoje drugi portali ali postoje osobe koje su protiv tako sročenog teksta i kojima sama riječ sex diže kosu na glavi jer to je i dalje tabu s obzirom na to da su konzervativni i ne mogu shvatiti da je moderno doba. Naravno meni draga blogerica nije napisala sve detalje odnosa sa svojim dragim nego je napisala da je uživala i da se desio "potres" što je normalno ako je sex bio vrhunski i kvalitetan što po njoj i njenom dragom jest.
O toj temi se može pisati puno i kvalitetno naravno bez detalja koji upućuju na pornografiju jer sex je interesantna tema ne samo za pisanje nego i za konverzaciju. Vidljivo je da su i neki protivnici napisali tekst na tu temu ali se bune na tuđem tekstu.
Tabu tema većini odgovara ali ne žele to priznati ni sami sebi.

Kada sam imala 14 godina moja pokojna baka mi je govorila " Deice ništa ne raditi prije braka" razumjela sam je što pod time razumijeva ali sam joj samo odgovorila " Moram naučiti kuhati jer inače moj muž neće biti sit." " Humak jedan odi tam sedi i čitaj jer ti mene niš ne razmeš."
Moja pokojna majka je pokušala da mi objasni da je prvo škola bitna a onda sve drugo jer znala je da su mi hormoni počeli raditi i da ću sigurno htjeti biti u muškom društvu, naravno to je sve bilo vezano uz događaj u obitelji jer dijete je rodilo dijete i tada je ženska populacija obitelji svakodnevno imala predavanja o muško ženskim odnosima. Naravno poduka se vodila bez praktične nastave.
Dogodilo se s mojih 18 godina i bilo je bez veze tako da dvije godine ništa nisam praktično radila osim čitala o tome u jednoj knjizi koju sam naručila i tek s 20 kada sam upoznala njega (zabranjeno mi je o njemu pisati) saznala sam sve i uživala onako kako žena uživa...

Bilo je super preko vikenda voditi konverzaciju s blogerima iako je bila ne vezana za tekst koji sam ostavila i taj smjer konverzacije je bio zanimljiv šteta što se više blogera nije uključilo jer ja volim konverzaciju pa premda se konverzacija vodi u drugom smjeru od postavljenog teksta.
Ni malo mi nije krivo što neki ne mogu odnijeti takvu vrstu konverzacije, a poštujem i njihov stav na temu koja se vodila u komentarima na mom blogu koji je inače zanimljiv malom broju čitalačke publike, publike koja voli moje izražavanje u ispisanom tekstu.
imala sam namjeru napisati jedan tekst ali odlučila sam ga napisati u bilježnicu jer ne bih voljela ni željela da neki blogeri pomisle da samo razmišljam o nečem što nije za iznošenje u javni prostor pa ću ga s vremenom korigirati i možda da za vikend postavim, naravno koncepcija teksta moći će se razaznati iz napisanog i pročitanog pa se možda ponovno pokrene zanimljiva konverzacija jer vikendom većina blogera ima vremena komentirati pročitano.

Jedini mali problem je što ja mogu trpjeti kritike na svoj način komunikacije a toliko sam puta sama sebi rekla da moram biti bahata jer jedino tako možeš sa pojedincima imati konverzaciju koju oni od tebe očekuju jer oni jedino bahatost razumiju.

Neke tekstove na blogu treba čitati od prvog do zadnjeg retka vrlo polako i s razumijevanjem, a kasnije taj isti tekst posložiti te ćeš shvatiti da u šaljivom tekstu ima istine koja je kvalitetna ne samo zbog autora teksta nego i zbog načina izražavanja tog autora.

A ako može jedan natjecatelj u jednom televizijskom showu spolovilom pred djecom u publici crtati onda se valjda i ovdje može spomenuti sex u rečenici jer sex nije pornografija, u mom ni jednom tekstu nema ni sexa ni pornografije a ni ovaj portal nije napravljen da bi se na njemu pisala ili pojavljivala pornografija što je naravno vulgarnost na visini, ali u tekstu koji netko piše sigurno kod pojedinaca se pojavi i riječ sex a o toj tematici ipak neću pisati tu za to imam bilježnicu.
Malo zabave i konverzacije nikome na odmet nije a ako ne zna protumačiti tekst drugačije no samo kao pornografiju onda sigurno nije voljan za normalnu komunikaciju nego je spreman tjerati mak na konac i osjećati se povrijeđeno i napadati druge iznašajući svoje argumente koji s pročitanim tekstom veze nemaju.

Kako to nigdje nisam pročitala da je netko osudio producenta tv showa u kojem je ... (stavila sam tri točke da se ne ponavljam , pogledajte crveni redak) a osuđuje se napisani tekst o sex-u koji je simpatično napisan.

Možda sam jadnik što se ne bojim pisati o sex-u što je tabu za pojedince koji još uvijek misle da su negdje u prošlosti kada se o tome pričalo iza zatvorenih vrata, ali moderno je doba i ta tema je otvorena kao i neke koje su se isto tako skrivale. Možda sam luda ali nisam primitivac jer ta tema me interesirala i kada sam bila srednjoškolka te sam pokušavala naći način kako da nešto više saznam o tome a i moja pokojna majka mi je razgovorom o toj temi puno pomogla jer je shvatila da je moja mladost drugačija od njene.
Današnja djeca o tabu temi za pojedine znaju više no što smo mi znali u njihovoj dobi i pametnija su jer o toj temi otvoreno razgovaraju sjedeći u kafiću ili na klupici u parku.
Pravila danas za djecu tinejdžerskih godina nisu pravila jer im je dozvoljeno sve ono što žele i u trenutku kada žele s obzirom što postoji Zakon da oni odgajaju starije od sebe a mi ne smijemo reagirati sve do trenutka dok ne naprave neku glupost koja i roditelje tjera da nešto poduzmu po tom pitanju.
Ne, ne smetaju mi napadi za napisanu istinu u prethodnom postu i uvijek ću napisati tekst onako kako ja vidim neke stvari, a sex ne smatram tabuom jer ta tema nije bila tabu niti mojoj pokojnoj majci.

A da se sada osvrnem na moj jučerašnji tekst, u njemu se nije ni spomenuo sex nego kako se moraš ponašati na blogu da bi bio prhvačen od strane onih koji čitaju.

Moje moždane vijuge su sada nakon prve popijene kave proradile i počelo mi se odmotavati klupko jer shvatila sam kako privući čitaoce bloga na tekst koji pišem i evo mog zaključka, ustvari tri
PRVI ZAKLJUČAK: Moraš biti dio nekog klana na blogu (onog koji kritizira)

DRUGI ZAKLJUČAK: Moraš tračati druge blogere, pisati o tome kako te netko ostavio da se kroz život bakćeš sam, preko teksta posvađati nekoliko blogera.

TREĆI ZAKLJUČAK: Moraš biti egoista

Ako si sve to onda si interesantan većini čitalačke publike jer ako pišeš srcem i osjećajima nikome nisi zanimljiv za čitanje niti komentiranje.

Još malo da još samo malo treba da dođe najljepši dan u godini, trgovi gradova već su u zanosu priprema, sve će zasvijetliti lampicama iz izloga će nas gledati djedice raznih veličina i mamiti da uđemo u trgovinu kupiti neku sitnicu za svoje najmilije, da dobro ste razumjeli najmilije. Krenut će humanitarne akcije za prikupljanje pomoći onima kojima je pomoć potrebna. Miris fritula, kuhanog vina i kobasica širiti će se trgovima gradova a mene da mene to ništa više ne veseli i taj dan da baš taj dan bit će mi isti kao i drugi dani jer najljepši dan za mene više nije lijep.

Ova anketa na naslovnici bloga daje mi inspiraciju za napisati ovaj tekst koji znam neće biti izbačen na naslovnicu u vijesti dana jer blog pišem zato što volim pisati a volim isto tako pročitati pametno napisani tekst od pametnih blogera kojih naravno u većini ni ne komentiram jer moj komentar na njihovo izlaganje bio bi suvišan a i nisam vična napisati dovoljno kvalitetan komentar na dobro napisani tekst koji sam s guštom pročitala od prvog do posljednjeg retka.
Tolerancija bih trebala postojati ali kako da tolerancija postoji na blogu ako to isto ne postoji više ni u stvarnosti osim kod pojedinaca ali ako su tolerantni ispadaju iz kruga jer tolerancija gubi vrijednost a za to gubljenje tolerancije krivo je ozračje što na blogu što u stvarnom životu.

Dosta puta sam bila napadnuta zbog pisanja istine od strane pojedinaca ali ja razumijem njih jer imaju pravo iznijeti svoje mišljenje na moj postavljeni tekst a na meni je da li ću ja to prihvatiti ili ne jer svi mi imamo svoju osobnost i nosimo ili iznosimo u sebi ili iz sebe ono što želimo jer na blogu ima tekstova koje redovno pratimo a ima i tekstova koji nisu po našem guštu i zato nemojmo napadati nekoga i nemojmo stvarati klanove nego jednostavno izaberimo tekstove koji nam odgovaraju a nemojmo biti ne tolerantni prema blogerima koji nam ne odgovaraju jer svi mi blog pišemo zbog sebe i iznosimo iz sebe svoje misli u trenutku kada za to osjetimo potrebu.

Oznake: blog

Toliko toga bih voljela napisati na jeziku koji sam naučila kao mala ali samo sam zapamtila nekoliko riječi kao što su sladoled, voda, hvala, molim, malo, puno, a od njihove hrane još uvijek volim karnerosto (teleći šnicl pečen na kapi ulja samo s jedne strane u teflon tavi). Kao mala s majkom sam boravila u Napulju (bijaše to za vrijeme dok je vladala kolera), za vrijeme boravka zavoljela sam taj melodičan jezik i pokušavam ga naučiti samo što sam sada starija i ne da mi se pamtiti pa se poslužujem s prevoditeljem koji ima dosta pravopisnih grešaka ali posluži kada neki svoj tekst želiš da pročitaju i osobe iz tog govornog područja jer bih voljela saznati dali je neko nekada poznavao gospođu Nora Valentu jer me ta draga gospođa naučila ljepoti Napulja i zvala me Andreina s obzirom na to da je Andrea talijansko muško ime.


Mi piacerebbe tanto scrivere nella lingua che ho imparato un po ', ma ho appena ricordo alcune parole come il gelato, l'acqua, grazie, per favore, un po', molto, e dal loro cibo amo ancora il carnerosto (pollo arrosto cotto con gocce di olio solo con un lato nella padella di teflon). Da bambina con mia madre sono rimasta a Napoli (era durante il colera), durante il mio soggiorno ho adorato quel linguaggio melodico e cerco di insegnargli solo che sono piů vecchio e non ricordo, quindi servo un traduttore che ne ha abbastanza errori di ortografia ma funziona quando vuoi che alcuni dei tuoi testi vengano letti da persone in quella zona, perché mi piacerebbe scoprire se qualcuno ha conosciuti la signora Nora Valent perché quella cara signora mi ha insegnato la bellezza di Napoli e mi ha chiamato Andreina perché Andrea era un marchio italiano nome.

Često se znam mislima vratiti nekoliko godina unatrag i sjetiti se putovanja u Napulj gdje sam boravila nekoliko mjeseci i naučila par talijanskih riječi koje su naravno godinama nestale iz mog vokabulara ali pamtim fini carneros, odličan sladoled i ljubaznost osoblja u hotelu gdje smo boravile ja i moja majka (spokoj njenoj duši). Boravak u Manili gdje je toliko stanovništvo veselo usprkos siromaštvu da mi njihovi osmijesi nedostaju.
Voljela sam putovati volim to i danas ali ne putujem jer ne mogu.

Kako nekome reći da je moja najveća životna greška, da mi je ukrao moje snove, sreću, radost, osmijeh, dušu. Kako mu reći da si bijesna jer ne znaš voljeti, ne znaš željeti, ne znaš imati ono što je u tvojoj blizini jer on, da on i dalje upravlja tvojim osjećajima iako nisi u njegovoj blizini. Kako ga mrziti kada zbog njega mrziš sebe i svoju prošlost, sadašnjost, budućnost jer sve to imaš su sjećanja koja nikako da nestanu kao što iz tvojih misli ne nestaje on i sve što te na njega podsjeća.

Blog je za mene kutak u kojem sam ja uistinu ja bez maske na sebi, pišem jer volim pisati, volim iz sebe pišući izbaciti muku jer pisanje je dobra terapija za upoznavanje sebe u nadi da ću nekome tko ima slično razmišljanje mome pomoći. Svi smo mi različiti i volimo razne stilove pisanja, neki od nas vole komunikaciju, neki vole provokaciju. Blog je dnevni naših misli koje dijelimo sa drugima i preko bloga pronalazimo osobe koje nam odgovaraju jer kada čitamo neki tekst objavljen na blogu možemo preko ispisanih tekstova upoznati osobu povezati se s njom ili ne povezati.
Može nam se ne svidjeti tekst ili dva ali kroz tekst lako saznamo kakvog je karaktera osoba koja je tekst napisala i prihvatiti ili ne tu osobu a na blogu ima različitosti a različitost je privlačna.
Svugdje pa i na blogu ima jednakih ili jednakijih ali mi biramo što i tko nam svojim pisanjem odgovara pa makar nas ta osoba i kritizirala na naš ispisani tekst.

Blog je moj prijatelj, moja istina, moj blog sam ja.

Možda ova promjena vremena utječe na moju ne volju za bilo čime i na osjećaj da su mi oči pune suza koje nikako da poteku niz obraze, sve me guši, hvata me nervoza, bezvoljnost i svađam se sama sa sobom jer tražim izlaz ali ga ne pronalazim. Voljela bih sada da me netko bilo tko zagrli, da se smije, da pjeva pa makar i bez sluha jer jedino tako bih pronašla mir, jedino tako bih shvatila da moram dalje, a ovako sama sa slikama koje mi se vračaju a ne bi trebale s obzirom na to da su to slike koje u mom životu ne postoje i ne vračaju se s mojom voljom.

Moram vam ovo napisati iako znam da neću dobiti odgovor ali vi, da vi mi možete pomoći, da pomoći jer ja gubim snagu, gubim volju, čak ni apetita više nemam jer nemam snage nemam ni volje podnositi ovo iščekivanje da dobijem ono što mi odavna pripada. Znate dobro da bih odustala od svega da sam sama ali imam dva sina i borim se za njih ali ja stvarno za tu borbu više volje nemam.
Nemam volje ni snage izlaziti van i čekati da mi neka dobra duša pomogne da imam za hranu jer hranu ne mogu vidjeti, nemam volje ni govoriti, niti u ogledalu pogledati samu sebe jer vikati ne mogu nemam ni snage ni volje.
Znam da moram ali više mi se ništa ne da.

vaša ja

Jučer su mi kolica bila na popravku i sada su ugodnija za sjedenje no prije i danas ih stvarno moram provozati po gradu jer ono što moram obaviti ne može se obaviti gledajući zidove u stanu. Toliko sam lijena da sam si naručila kombi da me odveze i imam točno sat vremena do polaska a ja još uvijek razmišljam kako da se obučem jer mi se ni oblačiti ne da.

Danas moram, da moram otići do grada jer kod mene nema poštanskog ureda a u najbliži poštanski ured ne mogu doći jer su sve raskopali zbog radova koji se uopće ne rade a moglo se bar nešto dovršiti, sve mi se čini da ni ceste ni rotor neće biti napravljeni u roku a ako i hoće to će biti napravljeno tako da će za samo godinu dana od uporabe trebati popravljati jer će se zbog žurbe pola toga zaboraviti napraviti.
Nemam volje izaći iz stana ali moram jer to moram obaviti danas s obzirom na to da rok teće a ako ne napravim u doznačenom roku tada opet moram prikupljati dokumentaciju koju naravno ponovno treba i platiti jer ako ne platiš ništa ni dobiti ni napraviti ne možeš. Znam da će mi pojedini sada reći da imam pravo besplatno, da znam da imam ali tu potvrdu ne mogu više ishoditi na općini po mjestu stanovanja nego moram obići četiri institucije pa tek onda u petu po oslobođenje a ići s jednog djela grada u drugi a onda u treći, a četvrti treba mi i više od nekoliko dana pa mi je jednostavnije platiti biljege nego ovdje ondje, tamo ovamo i na posljetku kada to obaviš izađe zakon da ti još za tu stvar treba dva dodatna papira.
Svi su umreženi kompjuterima ali bez obzira na tu umreženost mi moramo izgubiti vrijeme i novac jer i oni na šalteru svugdje rade za plaču s toga su kompjuteri i umreženost istih potrebni samo da bi nas oni slali tamo, amo.

Kada se naglo probudiš zbog bolova odjednom sjedeći u mraku počneš u mislima razgovarati sam sa sobom (razgovor sa svojim drugim ja koji je pametniji no ti) i tada počneš tražiti svoje greške koje si napravio a nisi htio ili možda jesi.


Moja prva i najveća greška je što sam zavoljela čovjeka za kojeg dosta dugo nisam znala da je oženjen (saznala sam zahvaljujući njegovom prijatelju), druga je što sam se udala iz inata samo zato da mojoj prvoj grešci dokažem da nije u pravu (postao je nasilan poslije samo godinu dana). Treća je što se nisam rastala nakon prvog udarca moje druge greške. Četvrta ne manje bitna - nagovorila sam brata da idemo po nećakinju i sada njega nema a ja sam invalid.


Naravno ima još grešaka koje bih mogla nabrojati i svjesna sam da ovo sve što mi se događa, događa se sa razlogom jer svatko od nas svoje greške mora platiti, a ja svoje plaćam već dugo i plaćati ću ih još.
Ostala sam sama, da potpuno sama s dvoje bolesne djece i živim jer živjeti se može i mora jer kroz život tražimo svoj ispravni put, put sreće koja se negdje davno izgubila.

Nadam da će se moj život uskoro promijeniti i da neću morati razmišljati što da imam ili nemam u tanjuru iako sam naučena iz jednostavnih namjernica napraviti ukusno jelo evo danas imam pohani krumpir i salatu a sutra papriku punjenu restanim krumpirom prelivenu kiselim vrhnjem zapečeno u pećnici i sutrašnji ručak će mi ostati i za ponedjeljak. Naučila sam iz ničega napraviti nešto jer imaš uvijek nešto što je jestivo i postoje kombinacije koje mogu biti ukusne i kvalitetne ako napraviš s voljom. Ponekada se desi da jedem samo štapiće ali i to zasiti ako si naviknut na skromnost.
U gradu nisam bila već dosta vremena morala bih otići bar malo ali ova kolica nisu ni malo udobna tako da izbjegavam izlaske a zaželjela sam se pohane piletine, malo juhe s grincajgom te malo salate tako da ću u ponedjeljak sama sebe natjerati van i nadati se da ću skupiti nešto novaca kako bih si ispunila želju za jelom i nadam se da ću uspjeti kupiti i čokoladu (životinjsko carstvo) jer ja sam ljubitelj slatkoga a ni toga nemam ali bit će sigurno jer čega nema bez toga se može ako tako prihvatiš a tijekom svog života naučila sam se biti bez pojedinih sitnica koje me vesele.

Toliko dobrih i kvalitetnih blogerskih tekstova jednostavno više nema jer su neki blogeri prestali pisati svoje tekstove ili možda pišu pod drugim nazivom bloga i drugim nikom te se komentarima ni ne javljaju li se javljaju malom broju blogera s obzirom da su od egoističnih osoba bili komentarima izvrijeđani na njihov način pismenog izražavanja. Jasno mi je da su pojedinci sami sebe ubIjedili da su bolji od mnogih i da im je vrijeđanje pojedinih osoba samo obrambeni mehanizam jer oni ne vide i ne mogu sebi priznati da so oni ti koji imaju mana. Njih istina boli.
Možda se ti meni dragi blogeri jednom i vrate a do tada ću čitati njihove davno napisane tekstove.
ISTINOM NITKO NIJE PRIVUKAO ČITAOCE ALI JA VOLIM ISTINU I ZATO EVO JOŠ JEDNE MOJE ISTINE


Trebam skupiti snage da stupim u kontakt sa maćehom i da razgovaram s njom jer izgubila je dvije parnice u četiri godine a izgubiti će i treću te če joj se troškovi samo gomilati s obzirom da ima osamdeset godina nadam se da nije voljna čekati isti ishod još daljnjih pet godina. Ima ona odvjetnika ali koliko sam primijetila totalno je nerazuman i trvdoglav i znam da je i on svjestan da mu stranka gudi ali on radi da zaradi samo mi nije jasno kako će si naplatiti i dosadašnje troškove.
Nadam se da će ona pristati na razgovor i da želi u miru živjeti svoju starost a ne nakon izgubljene parnice doživljavati stres.

da gospođa neće podnijeti još jednu tužbu jer na dva Suda je izgubila i mora platiti troškove u roku.

Ovo što ću sada napisati nije razlog kukanja nego da tekstom pomognem blogerici koja ima bolesnog sinčića.


Moj mlađi sin i ja bolujemo od iste bolesti samo što on još ima i mentalnu retardaciju i smješten je u ustanovu do koje ja zbog svog zdravstvenog stanja ne mogu doći niti ga zagrliti i jedina mogućnost susreta s njim je kada ta ustanova gdje je smješten organizira izlet do mog grada i tako s njim provedem nekoliko sati a ostale dane gledam samo njegovu fotografiju i molim anđele da mu olakša njegovu bol jer njemu funkcionira samo jedna polovina mozga i tako živi već 21 godinu. Stariji sin ima sklonosti suicidu i posiječemo liječnika svaki tjedan, a bio je i punu godinu i po na liječenje a kao dijete je bio smješten u SOS Selo sve dok ja nisam nakon punih šest godina borbe i dokazivanja putem suda dobila pravo da ponovno živi sa mnom ali samohranom majkom jer je moj bivši suprug bio nasilan i prema meni i prema djetetu.


Znam da je teško biti majka bolesnom djetetu ali oni nas trebaju kao što mi trebamo njih jer oni su dio nas i naša borba za njih je njihova borba da bi čim više bili s nama i vraćali nam ljubav koju mi dajemo njima.

Mlada je majka s bolesnim djetetom i znam da joj nije lako jer ju njen voljeni suprug ignorira s obzirom na to da radi dosta udaljen od nje i sina. Sebe je podala sebičnoj osobi koja je puna egoizma i to će nadam se shvatiti jer treba biti jaka zbog svog bolesnog sina koji treba sretnu majku jer dijete s takvom dijagnozom kao što ima njezin sinčić treba puno ljubavi i sretnu majku a ona ovako tom djetetu koliko god ga voljela pokazuje svoju uznemirenost a to njenom bolesnom sinu ne treba.
Ona piše blog kako bi olakšala svoju bol sama sebi, možda pročita komentare, možda nekom uzvrati komentar možda ne.
Bolesno dijete treba svu njezinu pažnju, njezinu ljubav koja pripada sebičnom suprugu koji je daleko od nje i djeteta a ona se nada da će egoista shvatiti da ima obitelj, dok god ona plače i uzrujava se sve to osjeti njezino dijete koje treba sretnu majku.
Napisala sam joj komentar koji ako ga razumije puno pomaže a ako ne tada će valjda sama shvatiti uskoro da njezin sin s tom dijagnozom treba majku koja je sretna jer on je dio nje iako bolestan i ljubav koju ima za egoističnog supruga trebala bi podariti sinu jer takva djeca vračaju svu ljubav koju dobiju od sredine u kojoj odrastaju.

Postoji li mogućnost da se ružna sjećanja prošlosti izbrišu kako bi sadašnjost bila bolja, a budućnost ljepša od sadašnjosti? Toliko pametnih glava imamo, toliko dobrih znanstvenika širom cijele zemaljske kugle a još nitko nikada nije pokušao pronaći kako se ružna prošlost može izbrisati iz sjećanja.
Kada olovkom ili penkalom pišemo po papiru tada možemo gumicom ili korektorom izbrisati tekst koji smo krivo napisali, ako na laptopu napišemo nešto krivo tada isto pritiskom na tipku možemo obrisati tekst ako nam nešto u tekstu nije kako bi trebalo biti i pišemo ponovno neku drugu misao.
Bilo bi dobro kada bi nešto slično bilo dozvoljeno da se napravi u našim mislima i da tamo ostanu samo lijepa sjećanja i lijepe slike prošlosti i sadašnjosti jer tako ne bi mogli osjećati bol nanesenu u prošlosti, slike nas ne bi pratile tijekom dana i mogli bi lakše ići putem sadašnjosti koja je toliko divna koliko mi sami dozvolimo.
Znam ne bih smjela dozvoliti slikama prošlosti da dolaze na površinu ali one su tu, one su dio mene i svakog od nas ali tih slika ne bi trebalo biti jer pojedine slike nanose neopisivu bol, bo koja jača svakodnevno iako su spremljene u sjećanja.

Sjedim u kolicima i razmišljam kako da si kupim trosjed koji ima sa strane rukohvat jer današnji moderni trosjedi ni dvosjedi, pa čak ni kauči to više nemaju. Gledala sam i na njuškalu ali iako je jeftinije isto nema ono što meni treba. Trebam trosjed s rukohvatom jer se tako lakše mogu ustati nakon spavanja a trosjed ima i svoju širinu pa tako mogu spavati "razbacano" kako volim jer se volim vrtjeti po krevetu kao na ringišpilu a ne biti u istom položaju nekoliko sati.
Sada imam jedan uzak krevet ali je pun rupa i ugodnije mi je spavati sjedeći no ležeći na tim rupama (taj krevet mi je poklonjen) i ne smijem se buniti s obzirom što se "poklonjenom konju u zube ne gleda."
Nadam se da ću negdje naći trosjed kakav meni treba.

Znam da je bitno nešto napisati jasno i razumljivo u što manje redaka jer će sigurno takav razumljivi tekst netko i pročitati ali da li će ga razumjeti to je već pitanje. Pojedince sam šokirala tekstom napisanim 31.10. ali koliko god bile osobe šokirane mojim priznanjem ja imam dobar razlog zašto bih voljela biti to čime sam ih šokirala baš pred sam dan kada posjećujemo posljednja počivališta nama dragih osoba.
Možda su me razumjeli, možda i nisu. Znam da svi mi imamo probleme i da ih podnosimo sami ali ja svoje više ne mogu podnijeti jer takav teret ima samo 0,5% ljudi i sigurna sam da i oni u tišini svoga doma žele isto što i ja jer razmišljajući tako lakše im je podnositi teret koji od njih ne odlazi iako su pokušali sve da bi se oslobodili tereta i bili bar mal sretni.
Znam reći ćete mi da sam srela osobu koja mi je ponovno vratila osmijeh na lice, da jesam i sretna sam što smo odlučili biti prijatelji bez obaveza jer takva osoba se teško susreće i sigurno ne bih podnijela raskid veze u nekom drugom obliku, ali postoje druge stvari koje koliko god se ja trudila ne odlaze i zato bih voljela da sam ono što sam napisala u tekstu 31.10.

Na današnji dan prisjećamo se nama najdražih osoba koji su s nama u našim srcima, u našim mislima jer njihova prisutnost živi pored nas jer živimo mi. Palimo svijeće kako bi njihova duša bila mirna i spokojna, kako bi pronašli svjetlost. U mislima razgovaramo s njima i prisjećamo se lijepih trenutaka provedenih s njima za njihovog ovozemaljskog života. Da i oni naši voljeni moraju imati svoj dan i imaju ga ali moramo s njima u našim mislima i srcima biti svaki dan jer život se živi i nakon smrti samo na nekom ugodnijem mjestu gdje nema tuge, gdje nema boli ali ima mira i spokoja.


Počivali u miru svi čiji se život završio ovdje na zemlji a nastavio se u nebeskom prostranstvu, jer su naši anđeli.